Sarajevskom piscu, profesoru i akademiku Dževadu Karahasanu ovih je dana u Frankfurtu dodijeljena prestižna Goetheova nagrada za književnost zbog, kako je rečeno u obrazloženju, njegove ‘uloge u izgradnji mostova između zemalja njemačkoga govornog područja i Bosne i Hercegovine’ te zato što njegovi romani, drame, eseji i teorijski spisi ‘posreduju između Istoka i Zapada, islama i kršćanstva’. Gradonačelnik Frankfurta tom je prilikom rekao da se ovogodišnji dobitnik ‘u vrijeme porasta nacionalizma u Europi zalaže za trajno nadilaženje granica, bilo da je riječ o politici ili kulturi’.
Jako je važno živjeti konkretan život i ne dozvoliti sebi pojednostavljivanja. Ako sebi zabranite da mislite isključivo u kategorijama – Srbi, Hrvati, Bošnjaci, i mislite uvijek na konkretne ljude, Jovan, Ivan, Džemail ili Vladimir, time ste izbjegli takva uopćenja
Goetheovu nagradu grada Frankfurta dobili ste zato što, kako je istaknuto u obrazloženju, u svojim djelima pokušavate nadići granice i graditi mostove među ljudima i narodima. Zašto je u stvarnosti ta izgradnja veza među ljudima toliko teška i zahtjevna?
Svi mi živimo u napetosti između potrebe za izdvojenošću i sigurnošću sa jedne strane i želje za širinom i univerzalnošću sa druge. Ja mislim da se problemi javljaju uglavnom onda kada se u društvima pojavi strah i kada se zajednice počnu okupljati oko ljudi koji sami šire strahove i obećavaju sigurnost. To su vremena nemira koji rađaju nacionalizme i fanatizme i kada odjednom izranjaju ljudi koji nude jednostavna rješenja i radikalne koncepte. U takvim vremenima običnim ljudima je puno lakše skloniti se u svoj uski krug i u svoju malu zajednicu nego izložiti se olujama historije. Ili, obratno, kako je govorio George Berkeley, onda kada je univerzum ispunjen ljubavlju, pojedinci i zajednice imaju petlju da se jedni drugima otvore…
Čovjek je ‘biće sa drugim’
Koji je bazični grijeh nacionalista?
Nacionalisti se busaju da hoće sačuvati tzv. svoju kulturu, a ja ne znam nikoga tko tu kulturu ružnije razara, onda kada toj kulturi oduzme univerzalnost. Kultura uvijek ima dva lica: jedno lice pojedinačnosti i drugo, ono univerzalno. Ova partikularna kategorija vam pomaže da razumijete vašu različitost od drugih, a ova univerzalna vas otvara prema svim drugim kulturama. Iznevjeriti svoju posebnost u ime univerzalizma bilo bi glupo, a izdati univerzalizam u ime posebnosti bilo bi još gluplje. A upravo tu izdaju čine nacionalisti i fanatici koji se kunu samo u svoju kulturu ili u samo svoju religiju.
Kako je moguće da čovjek, naročito na Balkanu, bude privržen svojoj kulturi i da bude patriot svoga naroda, a da u isto vrijeme, kako vi kažete, etički misli i poštuje ‘svu kompleksnost života’?
Mislim da je tu jako važno živjeti konkretan život i ne dozvoliti sebi pojednostavljivanja, koja uvijek idu uz različita uopćavanja. Ako sebi zabranite da mislite isključivo u kategorijama, Srbi, Hrvati, Bošnjaci – ili Afrikanci, Nijemci i Amerikanci – i mislite uvijek na konkretne ljude, Jovan, Ivan, Džemail ili Vladimir, time ste izbjegli takva uopćenja. Ja sam zahvalan što imam drage prijatelje i sugovornike iz različitih etničkih grupa ili religija i upravo ti sugovornici su me spasili od opasnosti bijesa i mržnje prema drugima. Kako mogu biti bijesan na katolike kada imam fra Milu Babića, profesora na franjevačkoj teologiji u Sarajevu, veličanstvenog bosanskog fratra koji je najbolji prijatelj kojeg čovjek može zamisliti. Ili dok imam divnog prijatelja Dragana Tomaševića, ja ne mogu govoriti o Srbima – naprosto. To je naročito važno u ova vremena koja nemaju smisla za nijanse pojedinačnog nego pokušavaju uvesti diktaturu općeg pojma. Od takve diktature vas spašavaju stvaran život i konkretni ljudi.
Možda ova najnovija kriza konačno otkrije u evropskoj kulturi, kako bi Lévi-Strauss rekao, i njenu žensku stranu. Onu stranu koja otkriva unutrašnji svijet, naše skriveno biće i pomirljivost, umjesto one herojske strane jednostranosti, agresivnosti i samouvjerenosti
Smatrate li da je dijalog na Balkanu moguć i dostižan?
Prvo bih rekao da sam ja lično poznat kao skeptik i često u fazi rezignacije. Dakle, u meni nema puno sigurnosti i optimizma, ali ako ima nešto u što vjerujem, to je da je razgovor na Balkanu moguć i da sve nas samo razgovor može spasiti. Podsjećam vas na temeljnu misao Claude Lévi-Straussa, uz Ernsta Cassirera najznačajnijeg filozofa kulture u 20. stoljeću, koji kaže da se univerzum nama uvijek predstavlja kao sistem binarnih opozicija: noć-dan, ljeto-zima, planina-nizina i slično te kaže da jedna otvorena društvenost može uspostaviti instrumente gdje se ove suprotnosti mogu povezati. Po Lévi-Straussu, ‘najvažnija zadaća kulture jest proizvesti medijator, središnji pojam ili sliku kojima se ovi suprotstavljeni fenomeni povezuju’. Jer, ako ustrajemo na insistiranju samo na jednoj od suprotstavljenih kategorija, život prestaje biti moguć. Drugim riječima, suprotno pojmu isključivosti, treba gledati koliko zajedničkih karakteristika imaju na primjer islam i kršćanstvo ili, teološki rečeno, da su kršćanstvo, judaizam i islam objava jednog jedinog boga i da smo svi mi, prema tumačenjima sve te tri religije, podjednako ‘prognanici iz raja’… Ni u šta drugo nisam siguran osim u činjenicu da ću bez sumnje jednog dana umrijeti i drugo, da je razgovor među ljudima i narodima jedino vrijedan za sve nas.
Rekli ste da vjerujete u svijet slobodnog čovjeka i pojedinca. Što takav čovjek u svome djelovanju neizostavno mora učiniti i na što nikako ne smije zaboraviti
Mislim da je ključno i najvažnije u životu svakoga od nas imati na umu da je svatko od nas nezamjenjiv, jedinstven i neusporediv i da smo svi mi na jedan važan ljudski način povezani. Čovjek je ‘biće sa drugim’, kojeg sa tim drugim povezuje jezik, isto disanje, epoha i vrijeme. Bio čovjek profesor na fakultetu ili pekar, nepismeni zemljoradnik ili genijalni fizičar, on se nalazi u nekoj vrsti paradoksa istovremene odijeljenosti i dubokog ljudskog zajedništva. Sjećate se onog čudesnog Tinovog stiha: ‘Ja umirem u svima…’ To je drama naše ljudskosti. Meni kao piscu predstavlja gotovo opsesiju, sanjam o tome, da drugi ljudi, biljke i životinje, sebe izgovore mojim glasom. Čovjek i život jesu jedan razgovor. Posao pisca je da razgovara i da pamti ljude.
Jednom je Hannah Arendt rekla da će, ako u njezinom društvu netko uvrijedi bilo kojeg Židova po vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, ona smjesta izaći iz prostorije. Biste li vi, iz potrebe ‘razumijevanja slabosti i ograničenosti ljudskih bića’, ponudili drugi obraz i u toj prostoriji ostali?
Ovo je dobro pitanje, ali u odgovoru na njega treba računati sa različitim stupnjevima mogućnosti za razgovor. Ako primijetim da je moj tzv. sugovornik ispunjen bijesom, mržnjom i željom za uvredama, ja slijedim Hannah Arendt i izlazim iz prostorije. Jer mržnji i bijesu ne trebaju razlozi; oni su nas pokorili, vladaju nama i njih ne možemo kontrolirati. Ima jedna političarka u Austriji, Susanne Winter, koja bez prestanka izmišlja uvrede na račun muslimana i svoju karijeru gradi uglavnom na tome. S tom osobom nema razgovora jer ona je sposobna samo za monolog u kojem jedino pretura svoje mračne misli. Razgovarao sam sa ljudima koji su bili zabrinuti zbog velikog broja stranaca u njihovim zemljama ili su smatrali da su muslimani ljudi potpuno drugačije i nepoznate kulture, ali sa takvim ljudima se dalo razgovarati jer nisu samo nešto tvrdili nego su imali i određenu dilemu. Nažalost, nekoliko puta sam bio u situaciji da sam pred uvredama morao napustiti prostoriju.
Već dugo živite na Zapadu, za koji mnogi kažu da, utopljen u konzumerizam i materijalističku kulturu i razjedinjen u okvirima EU-a, proživljava ‘krizu smisla, političke legitimacije i moralnih vrijednosti’. Perspektive nisu blistave – što vi mislite?
Kriza zapadne kulture postala je vidljiva već nakon Prvog svjetskog rata; umjetnički pokret dadaizam odbija se baviti smislom, ekspresionizam čitavu umjetnost želi svesti na vrisak ili nadrealizam koji ide tim tragom – svi ti avangardni pokreti ne žele više imati nikakve veze sa evropskom tradicijom. Ti pokreti su vjerovali da je sa zapadnom kulturom gotovo, da bi na kraju oni sami postali dio te iste tradicije. Ta evropska kriza koju smo upoznali tada, danas se obnavlja u produbljenoj i radikaliziranoj formi. U tim krizama koje se stalno događaju ne smijemo zaboraviti da svaka kriza predstavlja i određenu – šansu. Krize su proces preispitivanja i potrage ljudi za samima sobom i zato su potrebne i ljekovite. Danas mediji traže samo loše vijesti, a čovječanstvu bi konačno trebala i neka dobra vijest.
Što bi bila dobra vijest za našu civilizaciju danas?
Možda ova najnovija kriza, koja je jako duboka, konačno otkrije u evropskoj kulturi, kako bi Lévi-Strauss rekao, i njenu žensku stranu. Onu stranu koja otkriva unutrašnji svijet, naše skriveno biće i pomirljivost, umjesto one herojske strane jednostranosti, agresivnosti i samouvjerenosti. To bi bilo dragocjeno. Kriza zapadne civilizacije je danas užasna; diktatura slike i jednoobraznosti, pokoravanje ljudi strahom, dominacija tehnike nad čovjekom, svođenje ljudskog života na jednu dimenziju, financijski totalitarizam, naredba da se bude uspješan te da se odreknemo našeg emotivnog bića, ali ne treba gubiti nadu da se iz toga može izroditi i nešto dobro. Što bi rekao Konstantin Kavafis u onoj pjesmi, ‘možda nam i barbari donesu nešto dobro’. Ja ne mogu spasiti svijet, ali možda mogu sebi, prijatelju ili ženi koju volim učiniti život podnošljivijim makar sljedeća tri dana.
Teatar živi od glasa glumca
Vezani ste čitav život uz kazalište. Bili ste npr. selektor Sterijinog pozorja u Novom Sadu 1984. i njegov predsjednik žirija 2019. godine. Koliko se kazalište promijenilo, u odnosu prema sebi, u svome odnosu prema publici i prema svojoj misiji pričanja priča, sa smislom i razlogom na pozornici?
Prvo što pada u oči u današnjem teatru je progon kulture riječi. Ono što imate na mnogim pozornicama Evrope i svijeta je poplava tzv. postdramskog teatra. Svi me uvjeravaju da je takav teatar jedino što ljude zanima, a ja znam da se na primjer u Berlinu za dvije predstave po Čehovljevim komadima, koji su napisani krajem XIX vijeka, karte čekaju mjesecima. Dok se predstave bez riječi tog postdramskog teatra igraju 10-15 puta i skidaju sa repertoara. Ali svejedno nitko ne odustaje od predstava bez drame i bez riječi. To je za mene najviše zabrinjavajuća činjenica modernog teatra. Druga zabrinjavajuća promjena koju sam primijetio upravo lani na Sterijinom pozorju jest da se u tri najzapaženije predstave koriste mikrofoni na pozornici. Ako se teatar odrekne ljudskog glasa i ako on između glumca i gledaoca udijeva mašinu, to je užasno zabrinjavajući znak. Zatim, u sve tri predstave ne postoje klasični glumci koji igraju svoje likove nego svi glumci funkcioniraju kao kolektiv.
To jest vrlo moderno. Ali zašto to nije dobro?
Ako glumački ansambl isključivo tretirate kao kolektiv, bez šanse da se iz njega izdvoje pojedinci kao osobe, to je jako loš znak. Biće teatra je susret glumca i gledaoca; glumac i gledalac u svojoj slabosti, nemoći i izloženosti govore jedan drugome. Danas je u kazalištu sve kompjuterizirano i digitalizirano, ali teatar živi od emocije i glasa glumca na sceni. Bez tog glasa teatar umire, koliko god tehnički savršen bio. Ja ipak vjerujem, unatoč ovom pesimizmu, da će se teatar vratiti svojoj kući. Kazalište je potrebno svakom čovjeku i društvu, kao prizma koja sabire sve psihološke titraje i socijalne procese koji se odvijaju među ljudima, baš kao što svaka dobra optička prizma sabire u sebi zrake svjetlosti i pravi od njih čudesan snop. Da parafraziramo Nietzschea, čovjek stvara svijest o sebi preko teatra. Dok god smo mi živi ljudi, teatar će nas vraćati nama samima. I danas, unatoč svemu, žeđ Evropljana za teatrom je ogromna.
Nakon svih iskustava u umjetnosti i životu, što je vama zaista važno?
Ono što mi se čini najvažnije jest shvatiti da moja slika u očima drugog čovjeka ovisi i od njega i od mene. Ono što ja nemam pravo jest da svoju sliku u očima drugoga nasilno korigiram. Moja slika u očima drugog čovjeka sigurno ne odgovara punoj istini, ali ni moja slika u mojim vlastitim očima nije do kraja istinita, pa onda hajde da nas dvojica u nekom razgovoru, u suočenju te dvije istine, potražimo neku istinitu istinu o meni. Drugi je uvijek izazov, šansa i razlog za razgovor. Zato ne smijemo pristati na pojednostavljenja i ne smijemo odustati od kompleksnosti života. Drugo što mislim da je važno jest da ne treba iznevjeriti svoj zanat, odnosno nemojmo zaboraviti da će svima nama, piscima i pekarima i svima drugima, jednoga dana suditi vrijeme.
portalnovosti
