Eurostatova publikacija iz listopada 2014. donosi nam svježe podatke o ekonomskim kretanjima u industrijskoj proizvodnji unutar Europske Unije. Brojke nisu obećavajuće, industrijska proizvodnja u eurozoni u kolovozu 2014. u odnosu na srpanj 2014. pala je za 1,8 posto dok je na razini EU 28 pala za 1,4 posto. U kolovozu 2014. u odnosu na kolovoz 2013. industrijska proizvodnja u eurozoni pala je za 1,9 posto.Industrijska proizvodnja u eurozoni još je uvijek 13,1 posto niža u odnosu na vrhunac koji je doživjela u travnju 2008. Međutim, posebno zabrinjavaju najave da je i najjača europska ekonomija - Njemačka - na putu prema recesiji. Guardian je njemački put prema recesiji sažeo u 5 točaka:
1. Njemačka trgovinska pozicija slabi
Njemački izvoz pao je za 5,8 posto u kolovozu. Riječ je o najvećem padu od vremena rane faze izbijanja financijske krize u siječnju 2009. Uvoz je također pao za 1,3 posto. Riječ je o stopama pada koje su gore od prognoziranih. Pad izvoza smanjio je njemački trgovinski višak sa 22,2 milijarde eura na 17,5 milijardi eura.
Slika 1: Njemačka trgovinska bilanca
2. Njemački investitori su pesimistični
ZEW indeks ekonomskog povjerenja pozorno se pati diljem svijeta budući da se smatra relevantnim podatkom i korisnim signalom prekretnica u ekonomskom ciklusu. U rujnu je indeks pao deveti mjesec za redom na 6,9 poena zbog povećane neizvjesnosti o izgledima njemačke ekonomije i ostalih ekonomija eurozone.
Slika 2: Njemački ZEW indeks ekonomskog povjerenja
3. Njemačka proizvodnja je u drastičnom padu
Prema podacima Njemačkog ureda za statistiku industrijska proizvodnja u kolovozu je pala za 4 posto. Ostvareni pad neugodno je iznenadio investitore i ekonomiste koji su predviđali manju kontrakciju od 1,5 posto. Ekonomisti tvrde da se pad može pripisati privremenim čimbenicima poput razdoblja godišnjih odmora. Međutim, razmjer ovakvog pada ne može se objasniti jednokratnim učinkom razdoblja godišnjih odmora što upućuje na pravu slabost u njemačkoj industriji.
4. Njemačka stopa inflacije je niska
Njemačka stopa inflacije ostala je nepromijenjena i u kolovozu je iznosila 0,8 posto. Niska stopa inflacije nedvojbeno je dobrodošla među njemačkim potrošačima, međutim nedostatak pritiska na cijene u gospodarstvu odraz je negativnog trenda u eurozoni.
Unutar monetarne unije, godišnja stopa inflacije iznosi tek oko 0,3 posto - mnogo niže od stope inflacije koju cilja Europska centralna banka koja iznosi nešto manje od 2 posto. Nedostatak inflatornog pritiska odražava nedostatak rasta u problematičnoj regiji. Razvija se strah da će to dovesti do opasne spirale izravne deflacije unutar koje će poduzeća i potrošači odgađati potrošnju zbog očekivanja da će cijene i dalje padati. MMF procjenjuje rizik pojave deflacije u eurozoni na 30 posto.
5. Njemački BDP udaljen je jedan kvartal od recesije
Zaključno, ovaj grafikon pokazuje koliko je Njemačka blizu recesiji. Njemačka ekonomija je ostvarila pad od 0,2 posto u drugom kvartalu 2014. Daljnji pad BDP-a u trećem kvartalu označio bi početak tehničke recesije.
Slika 3: Kvartalne stope promjene njemačkog BDP-a
Marcel Fratzscher direktor Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja u najnovijoj knjizi „The Germany Illusion“ razotkriva neke od mitova njemačke ekonomije:
1. Kada je riječ o visokim stopama zaposlenosti u Njemačkoj zaboravlja se da je vrlo velik postotak radnika zaposlen na prekarnim poslovima (tzv. mini poslovima)
2. Njemački izvoz je konkurentan zbog potisnutog realnog dohotka koji se ne koristi za povećanje produktivnosti. Potonji pristup je jedini način za ostvarivanje rasta životnog standarda.
3. Stope ulaganja u proizvodnu javnu infrastrukturu su među najnižima u Europi (debelo ispod EU 27 prosjeka)
Pad industrijske proizvodnje od travnja 2008. iznosi 5,8 posto u Njemačkoj, 16,4 posto u Francuskoj, 25 posto u Italiji, 30,7 posto u Grčkoj i 27,7 posto u Španjolskoj. Pakt o stabilnosti i rastu - ključni faktor dugoročne nestabilnosti
Temeljna načela Ugovora u Maastrichtu te Pakta o stabilnosti i rastu vezana su uz ekonomski rast i stabilnost koji su potpomognuti dugoročno balansiranim proračunom. Upravo iz tog razloga Ugovor u Maastrichtu sadrži dvije ključne odredbe: prva je da javni dug ne smije prijeći 60 posto BDP-a, druga je da deficit proračuna u jednoj godini ne smije prijeći 3 posto BDP-a.
Ekonomska ideja koja stoji iza Pakta o stabilnosti i rastu potekla je od američkog ekonomista Roberta Barro-a i njegove „Rikardijanske ekvivalencije“. Polazišna točka ove ideje je argument da je državna potrošnja ograničena prikupljenim prihodima. Na isti način kao što je i potrošnja kućanstva ograničena njegovim dohotkom, tako je i državna potrošnja ograničena poreznim prihodima. Barro je stoga pretpostavio da državni proračun mora biti dugoročno balansiran (prihodi moraju biti jednaki rashodima) te da smanjivanje poreznog opterećenja koje bi povećalo deficit, u budućnosti nužno donosi rast poreznog opterećenja. (Detaljnije o temi: link)
Međutim, velik broj kejnezijanskih ekonomista smatra da je u vrijeme recesije nužno da država održava visok deficit proračuna kako bi na taj način stimulirala ekonomiju. Barro je stoga kejnezijanski argument „napao“ tvrdnjom da će subjekti unutar ekonomije prepoznati da niži porezi u sadašnjosti znače veće poreze u budućnosti te će smanjivati vlastitu potrošnju u trenutku kada država povećava deficit. Prema Barrovim tvrdnjama smanjivanjem potrošnje oni će ustvari štedjeti kako bi platili veće poreze u budućnosti.
Jednostavnim rječnikom rečeno Barro tvrdi da povećanje državne potrošnje generalno uzrokuje smanjivanje potrošnju subjekata unutar ekonomije zato što će subjekti štedjeti kako bi mogli platiti veće poreze u budućnosti.
Mjere štednje nemaju egzaktnu definiciju, no prema do sada provedenim mjerama možemo reći da se radi o potezima koje vlade državâ članica Europske unije povlače kako bi smanjile deficit proračuna te na taj način zadovoljile uvjete iz Pakta o stabilnosti i rastu. Smanjivanje deficita proračuna odnosi se prvenstveno na smanjivanje javnog duga i njegovo vraćanje unutar granica od 60 posto BDP-a.
Slika 4: Javni dug u odnosu na BDP u zemljama EU
Vraćanje javnog duga unutar granica od 60 posto BDP-a provodi se smanjivanjem rashodovne strane proračuna, ali ujedno i povećavanjem prihoda. Dakle, riječ je o smanjivanju javne potrošnje te povećanju poreznog opterećenja.
Mjere štednje reduciraju vanjskotrgovinske deficite zemalja periferije, ali isto tako utječu na pad izvoznih prihoda zemalja centra. Uz to, također ugrožavaju domaću potražnju u svim EU članicama. Njemački model koji se temelji na velikim izvoznim suficitima može funkcionirati isključivo ukoliko ostale članice monetarne unije ostvaruju trgovinske deficite.
Ukoliko sve europske ekonomije pokušavaju ostvariti balansiran proračun ili suficit proračuna, zemlje sa negativnom trgovinskom bilancom nalaze se u sve većim problemima zbog prezaduženosti domaćeg privatnog sektora koji u tom trenutku troši više nego što zarađuje i akumulira dug. Privatni sektor ne može vječno akumulirati dug zato što kroz određeno vrijeme on postane mnogo veći u odnosu na dohodak i tada se kriza koja je nastala zbog prevelike razine privatnog duga dodatno produbljuje.
Postoje tri ključna ograničenja njemačke strategije. Prvo, nemoguće je da sve ekonomije budu neto izvoznici, samo mali broj ekonomija može ostvarivati veliki neto izvoz. Drugo, vrlo je teško održati veliki izvozni kontinuitet zbog pada potražnje za proizvodima u zemljama koje uvoze proizvode. Treće, u državama koje su veliki neto izvoznici postoji tendencija da rast produktivnosti nije popraćen adekvatnim rastom radničkih plaća.
Podaci sa eurostata prikazuju da je velika većina zemalja Europske unije u razdoblju od 2007-2013 povećala deficit proračuna u odnosu na BDP i taj podatak se vrlo često koristi kao glavni argument koji ide u prilog zastupnicima neoliberalne ideologije kako se mjere štednje uopće ne provode.
Slika 5: Rast javne potrošnje u odnosu na BDP u EU članicama u razdoblju 2007-2013
Bitno je primijetiti da se gornji grafikon odnosi na omjer javne potrošnje i BDP-a u kojem je javna potrošnja u brojniku, a BDP u nazivniku. Omjer se može mijenjati kao rezultat promjene obje varijable stoga je bez čvrstih podataka o svakoj od varijabli nemoguće napraviti netendencioznu interpretaciju i analizu.
Budući da je u velikom broju europskih ekonomija došlo do pada BDP-a, jasno je da omjer raste. Primjerice, ukupna javna potrošnja u Grčkoj u 2007. godini iznosila je 106 005 milijuna eura. U 2013. ukupna javna potrošnja nije značajno porasla i iznosila je 106 577 milijuna eura, ali je također u istom razdoblju BDP pao za otprilike 18,5 posto. Taj pad BDP-a odgovoran je za rast omjera javne potrošnje i BDP-a.
Velika ironija leži u činjenici da Pakt o stabilnosti i rastu ustvari uzrokuje nestabilnost i uništava potencijalni rast. Daljnje inzistiranje na pridržavanju uvjeta iz Pakta zahtjevat će značajne suficite državnog proračuna stoga bi striktno ispunjavanje uvjeta iz Pakta o stabilnosti i rastu uništilo posrnula gospodarstva europske periferije, ali bi ozbiljno ugrozilo i ekonomije iz europske jezgre poput Francuske.
Mjere štednje ne znače nužno pad javne potrošnje zato što ih je nužno promatrati u kontekstu preostalih komponenti potrošnje. Rast fiskalnog deficita ne znači da se mjere štednje ne provode. Ukoliko imamo osjetni pad privatne potrošnje i privatnog zaduživanja, jedino što može nadoknaditi taj pad je rast državne potrošnje tj. državnog deficita.
Slika 6: Privatne investicije u odnosu na BDP u EU zemljama u razdoblju 2007-2013
Gornji graf prikazuje što se dogodilo sa privatnim investicijama u razdoblju 2007-2013. Ključno pitanje je što bi se dogodilo sa ukupnim ekonomskim rastom da rast deficita nije u određenoj mjeri nadomjestio nedostatak privatnih investicija i privatne potrošnje. Vrlo vjerojatno bismo svjedočili još većoj nezaposlenosti i ekonomskoj depresiji.
Potrebno je konačno reći decidirano i jasno kome treba uzeti novce u javnom sektoru. Dakle, treba uzeti političarima, ministrima, pomoćnicima ministara, predsjedniku i njegovom kabinetu i savjetnicima, državnim agencijama, stranački podobnim upravljačkim strukturama u javnim poduzećima, članovima kojekakvih nadzornih odbora u javnim poduzećima za koje se ne zna ni točan broj, načelnicima općina, gradonačelnicima. Riječ je o radnim mjestima na kojima se ostvaruju zarade nekoliko puta veće od zarade prosječnog radnika.
Zašto ne bismo progresivno oporezivali "poduzetnike" koji su na poklon dobili društvenu imovinu, a danas zarađuju poslujući s državom i još za to dobivaju poticaje? Unatoč ekonomskoj krizi, broj multimilijunaša u Hrvatskoj neprekidno se povećava. U prošloj godini broj ljudi čije bogatstvo prelazi 30 milijuna dolara, odnosno 167 milijuna kuna, u našoj zemlji dostigao je 220, odnosno tri posto više nego 2012. godine. Prije deset godina bilo ih je 128, a njihov se broj u međuvremenu povećao za 72 posto.
Sve dok u prvom planu ne budu mjere koje će oslabiti krupni kapital i upravljačke strukture povezane s njim bolja ekonomska situacija za radnu većinu nije na vidiku.
1. Njemačka trgovinska pozicija slabi
Njemački izvoz pao je za 5,8 posto u kolovozu. Riječ je o najvećem padu od vremena rane faze izbijanja financijske krize u siječnju 2009. Uvoz je također pao za 1,3 posto. Riječ je o stopama pada koje su gore od prognoziranih. Pad izvoza smanjio je njemački trgovinski višak sa 22,2 milijarde eura na 17,5 milijardi eura.
Slika 1: Njemačka trgovinska bilanca
2. Njemački investitori su pesimistični
ZEW indeks ekonomskog povjerenja pozorno se pati diljem svijeta budući da se smatra relevantnim podatkom i korisnim signalom prekretnica u ekonomskom ciklusu. U rujnu je indeks pao deveti mjesec za redom na 6,9 poena zbog povećane neizvjesnosti o izgledima njemačke ekonomije i ostalih ekonomija eurozone.
Slika 2: Njemački ZEW indeks ekonomskog povjerenja
3. Njemačka proizvodnja je u drastičnom padu
Prema podacima Njemačkog ureda za statistiku industrijska proizvodnja u kolovozu je pala za 4 posto. Ostvareni pad neugodno je iznenadio investitore i ekonomiste koji su predviđali manju kontrakciju od 1,5 posto. Ekonomisti tvrde da se pad može pripisati privremenim čimbenicima poput razdoblja godišnjih odmora. Međutim, razmjer ovakvog pada ne može se objasniti jednokratnim učinkom razdoblja godišnjih odmora što upućuje na pravu slabost u njemačkoj industriji.
4. Njemačka stopa inflacije je niska
Njemačka stopa inflacije ostala je nepromijenjena i u kolovozu je iznosila 0,8 posto. Niska stopa inflacije nedvojbeno je dobrodošla među njemačkim potrošačima, međutim nedostatak pritiska na cijene u gospodarstvu odraz je negativnog trenda u eurozoni.
Unutar monetarne unije, godišnja stopa inflacije iznosi tek oko 0,3 posto - mnogo niže od stope inflacije koju cilja Europska centralna banka koja iznosi nešto manje od 2 posto. Nedostatak inflatornog pritiska odražava nedostatak rasta u problematičnoj regiji. Razvija se strah da će to dovesti do opasne spirale izravne deflacije unutar koje će poduzeća i potrošači odgađati potrošnju zbog očekivanja da će cijene i dalje padati. MMF procjenjuje rizik pojave deflacije u eurozoni na 30 posto.
5. Njemački BDP udaljen je jedan kvartal od recesije
Zaključno, ovaj grafikon pokazuje koliko je Njemačka blizu recesiji. Njemačka ekonomija je ostvarila pad od 0,2 posto u drugom kvartalu 2014. Daljnji pad BDP-a u trećem kvartalu označio bi početak tehničke recesije.
Slika 3: Kvartalne stope promjene njemačkog BDP-a
Marcel Fratzscher direktor Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja u najnovijoj knjizi „The Germany Illusion“ razotkriva neke od mitova njemačke ekonomije:
1. Kada je riječ o visokim stopama zaposlenosti u Njemačkoj zaboravlja se da je vrlo velik postotak radnika zaposlen na prekarnim poslovima (tzv. mini poslovima)
2. Njemački izvoz je konkurentan zbog potisnutog realnog dohotka koji se ne koristi za povećanje produktivnosti. Potonji pristup je jedini način za ostvarivanje rasta životnog standarda.
3. Stope ulaganja u proizvodnu javnu infrastrukturu su među najnižima u Europi (debelo ispod EU 27 prosjeka)
Pad industrijske proizvodnje od travnja 2008. iznosi 5,8 posto u Njemačkoj, 16,4 posto u Francuskoj, 25 posto u Italiji, 30,7 posto u Grčkoj i 27,7 posto u Španjolskoj. Pakt o stabilnosti i rastu - ključni faktor dugoročne nestabilnosti
Temeljna načela Ugovora u Maastrichtu te Pakta o stabilnosti i rastu vezana su uz ekonomski rast i stabilnost koji su potpomognuti dugoročno balansiranim proračunom. Upravo iz tog razloga Ugovor u Maastrichtu sadrži dvije ključne odredbe: prva je da javni dug ne smije prijeći 60 posto BDP-a, druga je da deficit proračuna u jednoj godini ne smije prijeći 3 posto BDP-a.
Ekonomska ideja koja stoji iza Pakta o stabilnosti i rastu potekla je od američkog ekonomista Roberta Barro-a i njegove „Rikardijanske ekvivalencije“. Polazišna točka ove ideje je argument da je državna potrošnja ograničena prikupljenim prihodima. Na isti način kao što je i potrošnja kućanstva ograničena njegovim dohotkom, tako je i državna potrošnja ograničena poreznim prihodima. Barro je stoga pretpostavio da državni proračun mora biti dugoročno balansiran (prihodi moraju biti jednaki rashodima) te da smanjivanje poreznog opterećenja koje bi povećalo deficit, u budućnosti nužno donosi rast poreznog opterećenja. (Detaljnije o temi: link)
Međutim, velik broj kejnezijanskih ekonomista smatra da je u vrijeme recesije nužno da država održava visok deficit proračuna kako bi na taj način stimulirala ekonomiju. Barro je stoga kejnezijanski argument „napao“ tvrdnjom da će subjekti unutar ekonomije prepoznati da niži porezi u sadašnjosti znače veće poreze u budućnosti te će smanjivati vlastitu potrošnju u trenutku kada država povećava deficit. Prema Barrovim tvrdnjama smanjivanjem potrošnje oni će ustvari štedjeti kako bi platili veće poreze u budućnosti.
Jednostavnim rječnikom rečeno Barro tvrdi da povećanje državne potrošnje generalno uzrokuje smanjivanje potrošnju subjekata unutar ekonomije zato što će subjekti štedjeti kako bi mogli platiti veće poreze u budućnosti.
Mjere štednje nemaju egzaktnu definiciju, no prema do sada provedenim mjerama možemo reći da se radi o potezima koje vlade državâ članica Europske unije povlače kako bi smanjile deficit proračuna te na taj način zadovoljile uvjete iz Pakta o stabilnosti i rastu. Smanjivanje deficita proračuna odnosi se prvenstveno na smanjivanje javnog duga i njegovo vraćanje unutar granica od 60 posto BDP-a.
Slika 4: Javni dug u odnosu na BDP u zemljama EU
Vraćanje javnog duga unutar granica od 60 posto BDP-a provodi se smanjivanjem rashodovne strane proračuna, ali ujedno i povećavanjem prihoda. Dakle, riječ je o smanjivanju javne potrošnje te povećanju poreznog opterećenja.
Mjere štednje reduciraju vanjskotrgovinske deficite zemalja periferije, ali isto tako utječu na pad izvoznih prihoda zemalja centra. Uz to, također ugrožavaju domaću potražnju u svim EU članicama. Njemački model koji se temelji na velikim izvoznim suficitima može funkcionirati isključivo ukoliko ostale članice monetarne unije ostvaruju trgovinske deficite.
Ukoliko sve europske ekonomije pokušavaju ostvariti balansiran proračun ili suficit proračuna, zemlje sa negativnom trgovinskom bilancom nalaze se u sve većim problemima zbog prezaduženosti domaćeg privatnog sektora koji u tom trenutku troši više nego što zarađuje i akumulira dug. Privatni sektor ne može vječno akumulirati dug zato što kroz određeno vrijeme on postane mnogo veći u odnosu na dohodak i tada se kriza koja je nastala zbog prevelike razine privatnog duga dodatno produbljuje.
Postoje tri ključna ograničenja njemačke strategije. Prvo, nemoguće je da sve ekonomije budu neto izvoznici, samo mali broj ekonomija može ostvarivati veliki neto izvoz. Drugo, vrlo je teško održati veliki izvozni kontinuitet zbog pada potražnje za proizvodima u zemljama koje uvoze proizvode. Treće, u državama koje su veliki neto izvoznici postoji tendencija da rast produktivnosti nije popraćen adekvatnim rastom radničkih plaća.
Podaci sa eurostata prikazuju da je velika većina zemalja Europske unije u razdoblju od 2007-2013 povećala deficit proračuna u odnosu na BDP i taj podatak se vrlo često koristi kao glavni argument koji ide u prilog zastupnicima neoliberalne ideologije kako se mjere štednje uopće ne provode.
Slika 5: Rast javne potrošnje u odnosu na BDP u EU članicama u razdoblju 2007-2013
Bitno je primijetiti da se gornji grafikon odnosi na omjer javne potrošnje i BDP-a u kojem je javna potrošnja u brojniku, a BDP u nazivniku. Omjer se može mijenjati kao rezultat promjene obje varijable stoga je bez čvrstih podataka o svakoj od varijabli nemoguće napraviti netendencioznu interpretaciju i analizu.
Budući da je u velikom broju europskih ekonomija došlo do pada BDP-a, jasno je da omjer raste. Primjerice, ukupna javna potrošnja u Grčkoj u 2007. godini iznosila je 106 005 milijuna eura. U 2013. ukupna javna potrošnja nije značajno porasla i iznosila je 106 577 milijuna eura, ali je također u istom razdoblju BDP pao za otprilike 18,5 posto. Taj pad BDP-a odgovoran je za rast omjera javne potrošnje i BDP-a.
Velika ironija leži u činjenici da Pakt o stabilnosti i rastu ustvari uzrokuje nestabilnost i uništava potencijalni rast. Daljnje inzistiranje na pridržavanju uvjeta iz Pakta zahtjevat će značajne suficite državnog proračuna stoga bi striktno ispunjavanje uvjeta iz Pakta o stabilnosti i rastu uništilo posrnula gospodarstva europske periferije, ali bi ozbiljno ugrozilo i ekonomije iz europske jezgre poput Francuske.
Mjere štednje ne znače nužno pad javne potrošnje zato što ih je nužno promatrati u kontekstu preostalih komponenti potrošnje. Rast fiskalnog deficita ne znači da se mjere štednje ne provode. Ukoliko imamo osjetni pad privatne potrošnje i privatnog zaduživanja, jedino što može nadoknaditi taj pad je rast državne potrošnje tj. državnog deficita.
Slika 6: Privatne investicije u odnosu na BDP u EU zemljama u razdoblju 2007-2013
Gornji graf prikazuje što se dogodilo sa privatnim investicijama u razdoblju 2007-2013. Ključno pitanje je što bi se dogodilo sa ukupnim ekonomskim rastom da rast deficita nije u određenoj mjeri nadomjestio nedostatak privatnih investicija i privatne potrošnje. Vrlo vjerojatno bismo svjedočili još većoj nezaposlenosti i ekonomskoj depresiji.
Potrebno je konačno reći decidirano i jasno kome treba uzeti novce u javnom sektoru. Dakle, treba uzeti političarima, ministrima, pomoćnicima ministara, predsjedniku i njegovom kabinetu i savjetnicima, državnim agencijama, stranački podobnim upravljačkim strukturama u javnim poduzećima, članovima kojekakvih nadzornih odbora u javnim poduzećima za koje se ne zna ni točan broj, načelnicima općina, gradonačelnicima. Riječ je o radnim mjestima na kojima se ostvaruju zarade nekoliko puta veće od zarade prosječnog radnika.
Zašto ne bismo progresivno oporezivali "poduzetnike" koji su na poklon dobili društvenu imovinu, a danas zarađuju poslujući s državom i još za to dobivaju poticaje? Unatoč ekonomskoj krizi, broj multimilijunaša u Hrvatskoj neprekidno se povećava. U prošloj godini broj ljudi čije bogatstvo prelazi 30 milijuna dolara, odnosno 167 milijuna kuna, u našoj zemlji dostigao je 220, odnosno tri posto više nego 2012. godine. Prije deset godina bilo ih je 128, a njihov se broj u međuvremenu povećao za 72 posto.
Sve dok u prvom planu ne budu mjere koje će oslabiti krupni kapital i upravljačke strukture povezane s njim bolja ekonomska situacija za radnu većinu nije na vidiku.
