Uobičajeni način na koji većina populacije doživljava poreze, javnu potrošnju i javni dug izgleda otprilike ovako: Država prikuplja poreze. Novac prikupljen porezima se potom koristi za javnu potrošnju. Ukoliko je iznos prikupljenog poreza veći od državne potrošnje, državni proračun je ostvario suficit. Ukoliko je iznos prikupljenog poreza manji od državne potrošnje, državni proračun je ostvario deficit i država mora izdati obveznice (posuditi novac) kako bi nadoknadila manjak u proračunu.Međutim, posuđivanje tj. izdavanje obveznica nije jedini način kojim se može financirati manjak u državnom proračunu. Država ukoliko ima vlastitu centralnu banku može jednostavno 'štampanjem novca' tj. u današnje vrijeme računalnim unosom brojki na račun državne riznice u centralnoj banci nadoknaditi razliku i to je nešto s čim će se složiti svaki konvencionalni ekonomist.Iz navedenog je jasno da je zaduživanje samo jedan od načina na koji država može financirati manjak u državnom proračunu, ali ne i jedini. Kada uzmemo u obzir oba načina financiranja državnog proračuna dolazimo do fundamentalnog zaključka da suverena država ne mora nužno putem poreza pribaviti vlastitu valutu budući da ima mogućnost da u svakom trenutku generira vlastitu valutu u željenoj količini.
Zašto onda država uopće oporezuje da bi prikupila novac kada ga može jednostavno kreirati ovisno o potrebama? Jedan od odgovora je: zbog inflacije.
Oporezivanje omogućava transfer resursa iz privatnog u javni sektor bez stvaranja inflacije. Oduzimanjem kupovne moći privatnom sektoru, država stvara prostor za kupovinu dobara i usluga bez utjecaja na rast cijena. Porezi ustvari ne financiraju javne usluge, ali stvaraju prostor za njih. Ako prijeđemo iz nominalnog u realno, javna potrošnja ustvari oduzima resurse privatnom sektoru. Kada država kupi dobra ili usluge, oni su transferirani iz privatnog sektora u javni sektor.
Sve ovo prepoznao je Beardsley Ruml, guverner FED-a u četrdesetim godinama prošlog stoljeća koji je autor dva vrlo važna rada o ulozi poreza ("Taxes for Revenue are Obsolete" iz siječnja 1946. i "Tax Policies for Prosperity" iz kolovoza 1946.)
U članku iz kolovoza 1946. naglašava: "Moramo prepoznati da je cilj državne fiskalne politike prije svega održavanje stabilne valute i efikasnih financijskih institucija; ali u skladu s osnovnim ciljem fiskalna politika treba i može mnogo pridonijeti u očuvanju visoke razine produktivne zaposlenosti i prosperiteta."
Dalje navodi kako je Vlada SAD-a dobila mogućnost ostvarivanja tih ciljeva nakon Drugog svjetskog rata zbog dva događaja. Prvi je bio stvaranje moderne centralne banke, a drugi je izdavanje "suverene" valute koja nije "konvertibilna u zlato ili neku drugu robu." Uz ova dva uvjeta "slijedi da je federalna vlada slobodna od financijskih tržišta novca u ispunjenju svojih financijskih zahtjeva..." "Nacionalnim državama nisu potrebna sredstva od poreza kako bi namirile svoje troškove."
Oporezivanje služi u različite svrhe, međutim na najosnovnijoj razini porez osigurava potražnju za novcem izdanim od strane suverene države. Nametanjem poreza, država stvara potrebu za vlastitom valutom među privatnim subjektima.
Kako bismo lakše ilustrirali navedenu tezu, zamislimo državu koja je upravo ostvarila suverenost. U prošlosti, građani te države su kao sredstvo razmjene koristili ili vrijednu robu poput zlata ili stranu valutu, ali sada Vlada te države želi uvesti vlastitu fiat valutu. Kako bi osigurala da subjekti unutar države prihvaćaju novu fiat valutu, Vlada uvodi porez koji se može platiti isključivo u novoj valuti. Međutim, da bi mogli platiti porez, građani države na neki način moraju doći do nove fiat valute. Da bi to bilo moguće Vlada mora početi trošiti novu valutu kupujući robu, usluge i rad od građana koji žive u državi. Isto tako Vlada može posuditi određene količine nove fiat valute privatnom sektoru. Na taj način Vlada je kreirala novac tj. stavila ga u optjecaj te se on dalje može koristiti za razmjenu robâ i uslugâ, kao i za plaćanje poreza. Oporezivanje osigurava potražnju za novom valutom.
Kolonijalna Afrika može poslužiti kao dobar primjer monetizacije afričkih ekonomija nametanjem porezne obveze. Jedan od najvažnijih ciljeva kolonijalne politike nametanja poreza u afričkim zemljama bio je prisiliti Afrikance da prodaju svoj rad u zamjenu za plaće denominirane u valuti kolonizatora kako bi se moglo stvoriti novo tržište za evropske proizvode.
Kako bi se povećao ekonomski pritisak na afričke seljake, u Južnoafričkoj Republici 1922. godine donesen je Native Taxation and Development Act koji je prisilio sve afričke muškarce između 18 i 65 godina da plaćaju osobni porez (glavarinu) u iznosu od 1 funte na godinu. Isto tako svaki muškarac koji je posjedovao kolibu morao je platiti boravišnu pristojbu ('porez na kolibu') u iznosu od 10 šilinga.
Oporezivanje u novčanom obliku u afričkim kolonijama uništilo je tradicionalne plemenske ekonomije, te tako potpomoglo razvoj monetarnih ekonomija. Međutim, to ne implicira da je isključivo oporezivanje dovoljan uvjet za početak tržišne proizvodnje u zamjenu za novac. Kolonizatori su povremeno morali eliminirati alternative tržištu. Primjerice, uništavali su usjeve koji su omogućavali samodostatnost ili su stvarali potražnju za luksuznim statusnim dobrima koja su bila nabavljiva isključivo na tržištu. Na taj način uništavali su plemenski egalitarizam kako bi stvorili klasne razlike.
Abba Lerner, britanski ekonomist ruskog podrijetla četrdesetih godina prošlog stoljeća definirao je dva principa funkcionalnog financiranja:
Prvi princip: Ako je dohodak u ekonomiji prenizak, država mora trošiti više. Nezaposlenost je dovoljan dokaz ovog uvjeta, stoga ako u državi postoji nezaposlenost to znači da je državna potrošnja preniska.
Drugi princip: Ako je kamatna stopa u ekonomiji previsoka to znači da država mora osigurati više novca kako bi veća ponuda novca utjecala na smanjivanje kamatne stope.
Lerner je između ostalog razvio model tržišnog socijalizma kojim je definirao proporcionalnost decentraliziranih tržišnih cijena i marginalnog društvenog troška. U radu "Functional Finance and the Federal Debt" iz 1943. godine piše: "Zanimljiva, ali za mnoge šokantna posljedica je da oporezivanje nikada ne treba primjenjivati kako bi Vlada mogla izvršavati novčane uplate. Prema principima funkcionalnog financiranja, o oporezivanju možemo donositi sud samo na temelju njegovih posljedica. Dvije glavne posljedice poreza su: porezni obveznik ima manje novca za trošenje, a država ima više. Druga posljedica se može postići tiskanjem novca stoga je samo prva posljedica značajna. Oporezivanje bi stoga trebalo biti nametnuto samo onda kada je poželjno da porezni obveznici imaju manje novca za trošiti, primjerice kada bi inače trošili toliko da bi izazvali inflaciju."
"Ukratko, funkcionalno financiranje u potpunosti odbacuje tradicionalnu doktrinu 'stabilnih financija' i princip balansiranja proračuna u solarnoj godini ili nekom drugom proizvoljnom vremenskom razdoblju. Umjesto toga propisuje: prvo, podešavanje ukupne potrošnje (od strane svakog subjekta unutar ekonomije, uključujući državu) kako bi se eliminirala nezaposlenost i inflacija, korištenjem državne potrošnje kada je ukupna potrošnja preniska te korištenjem oporezivanja kada je državna potrošnja previsoka; drugo, podešavanje držanja novca i državnih obveznica od strane javnosti, državnim posuđivanjem ili vraćanjem duga kako bi se ostvarila kamatna stopa koja rezultira najpoželjnijom razinom investicija; i treće, štampanje, stavljanje na stranu ili uništavanje novca po potrebi kako bi se mogla provoditi prva dva dijela programa."
Malo je poznato da je i Milton Friedman u članku iz 1948. godine "A Monetary and Fiscal Framework for Economic Stability" opisao prijedlog u kojem bi država imala balansiran proračun samo ukoliko je unutar granica njene ekonomije ostvarena puna zaposlenost, dok bi deficit proračuna ostvarivala za vrijeme recesija te suficit za vrijeme razdoblja rasta. U članku je definirao još tri prijedloga koji su u suprotnosti sa tržišnom ideologijom koju je poslije zastupala Čikaška škola ekonomije:
"Reforma monetarnog i bankarskog sustava kako bi se eliminiralo privatno stvaranje i uništavanje novca i diskrecijska kontrola količine novca od strane centralne banke. Privatno stvaranje novca se možda najbolje može eliminirati prihvaćanjem prijedloga 100 postotne rezerve, čime bi se odvojila depozitna funkcija bankarskog sustava od funkcije posuđivanja."
"Politika određivanja obima državne potrošnje na robu i usluge - definirana kako bi isključila troškove transfera svih vrsta - u potpunosti bazirana na željama, potrebama i spremnosti zajednice da plaća javne usluge. Promjene u razini potrošnje su potrebne samo kao odgovor na promjene u relativnom vrednovanju javnih usluga i privatne potrošnje od strane zajednice"
"Progresivni porezni sustav koji se primarno oslanja na porez na dohodak. Sav trud potrebno je usmjeriti ka prikupljanju poreza što je više moguće na samom izvoru kako bi se minimiziralo kašnjenje između obračuna porezne obveze i stvarno prikupljenog poreza."
Država je sama sebi nametnula zakonska ograničenja zbog kojih nema mogućnost da fiskalnu politiku provodi u skladu sa principima funkcionalnog financiranja. Dva najvažnija ograničenja su: (1) državna riznica ima otvoren depozitni račun u centralnoj banci s kojeg mora povući sredstva prikupljena oporezivanjem ili izdavanjem obveznica te ih transferirati kako bi mogla kupovati i plaćati usluge (2) centralnoj banci je zabranjeno kupovanje obveznica direktno od državne riznice kao i posuđivanje novca (što bi automatski uzrokovalo povećanje državnih sredstava u centralnoj banci)
Novac je poput metra, kilograma, litre, hektara - mjerna jedinica. Država ne može ostati bez novca isto kao što ne može ostati bez metarâ ili kilogramâ. Država može ostati bez obradive površine, međutim ne može ostati bez hektarâ. Možemo ostati bez šuma i drveta, ali ne možemo ostati bez metara kojima izražavamo duljinu debla u šumi.
Svježi novac unutar ekonomije dolazi samo na dva načina: prvi način su kreditini plasmani poslovnih banaka, a drugi je deficit proračuna. Svaki put kada banka plasira kredit, nova količina novca je stvorena unutar ekonomije.
Neposredno nakon izbijanja financijske krize poslovne banke su unutar 7 godina u razdoblju 2000-2007 u Velikoj Britaniji udvostručile količinu novca i duga unutar ekonomije. Vrlo mali postotak plasiranih kredita u razdoblju 2000-2007 otpada na realno poduzetništvo i proizvodnju izvan financijskog sektora. Struktura kreditnih plasmana u Velikoj Britaniji u tom razdoblju izgledala je ovako: 31 posto kreditnih plasmana je otišlo na stambene nekretnine, 20 posto na poslovne nekretnine, 32 posto plasmana je otišlo financijskom sektoru dok je samo 8 posto kreditnih plasmana otišlo poduzećima izvan financijskog sektora. Preostalih 8 posto kreditnih plasmana bile su osobne pozajmice i kreditne kartice.
Posuđivanjem velikih količina novca koji je najvećim dijelom završio u tržištu nekretnina došlo je do rasta cijena nekretnina kao i do dizanja razinâ osobnog duga. Budući da se na svaki plasirani kredit moraju plaćati kamate, te da razina duga raste brže u odnosu na dohodak, s vremenom sve veći broj ljudi ne može držati korak sa otplatom kredita.
Neposredno nakon krize, banke su ograničile razinu kreditnih plasmana poduzećima i kućanstvima. Smanjivanje kreditnih plasmana uzrokuje pad cijena na tržištima koja su pogođena tim smanjivanjem što znači da su svi koji su uzimali kredite radi spekuliranja i 'klađenja' na daljnji rast cijena na tim tržištima morali prodati imovinu tj. nekretnine (ili im je jednostavno oduzeta ovrhom). Ovakav razvoj situacije nije pogodio samo spekulante nego i obične građane koji se u sve većem broju suočavaju sa deložacijama i ovršnim postupcima nad njihovim nekretninama. Banke plasiraju kredite (posuđuju novac) onda kada procjene da će im posuđeni novac biti vraćen. Ako se ekonomija nalazi u stanju recesije, banke smanjuju kreditne plasmane. Međutim, iako banke reduciraju količinu kreditnih plasmana, građani i poduzeća svejedno i dalje moraju otplaćivati postojeće dugove. Problem je u tome što u trenutku kada se kredit otplati, taj novac biva 'uništen' i nestaje iz optjecaja unutar ekonomije. Bank of England je spomenuti proces nedavno opisala u kvartalnom biltenu: "Baš kao što uzimanje novog kredita stvara novac, otplata kredita uništava novac...Plasiranje kredita i otplaćivanje kredita najznačajniji su načini na koji se stvaraju i uništavaju bankovni depoziti u modernoj ekonomiji."
Zašto onda država koristi poreze?
(1) kao instrument fiskalne politike koji pomaže u stabiliziranju kupovne moći; (2) kao stav javne politike distribucije bogatstva i prihoda kao u slučaju progresivnog oporezivanja i poreza na imovinu (3) kao izraz javne politike subvencioniranja i penaliziranja raznih industrija i ekonomskih skupina; i (4) za izolaciju i procjenu izravnih troškova pojedinih državnih davanja, poput auto-cesta i socijalne zaštite.
Budući da svježi novac unutar ekonomije dolazi isključivo na dva načina: deficitom proračuna i kreditima poslovnih banka vrlo bitan faktor postaje način na koji se provodi monetarna politika države. Monetarnu politiku provodi centralna banka i to isključivo kontroliranjem kamatnih stopa. U razdoblju normalne ekonomske aktivnosti to izgleda ovako: Ukoliko se ekonomija 'pregrijava' tj. dolazi do prevelike ekonomske aktivnosti koja bi mogla utjecati na stabilnost cijena, centralna banka diže kamatne stope smanjivanjem ponude novca kako bi se smanjila ekonomska aktivnost.
Ukoliko je ekonomska aktivnost slaba, centralna banka smanjuje kamatnu stopu te bi na bazi tog poteza trebalo doći do povećanja ekonomske aktivnosti budući da su kamatne stope 'pokretačka sila' ekonomske aktivnosti koja za posljedicu ima gospodarski rast.
Međutim, ne postoje empirijski dokazi koji bi poduprli teoriju da smanjivanje kamatnih stopa potiče ekonomsku aktivnost u razdobljima recesije i depresije. Ekonomija Japana devedesetih godina prošlog stoljeća prolazila je kroz razdoblje deflacije te je stoga Centralna banka Japana (Bank of Japan) u razdoblju od početka do kraja devedesetih postupkom kvantitativnog popuštanja (eng. Quantitative Easing) snizila kamatne stope sa 7 posto na 0,001 posto. No, to nije pridonijelo oporavku japanske ekonomije koja je i dalje ostala u deflatornom stanju. Neučinkovitost teorije posebno se jasno očituje u trenutnoj situaciji u kojoj su pasivne kamatne stope na depozite poslovnih banaka u centralnim bankama padale nekoliko puta te su se približile nuli. Europska centralna banka nedavno je snizila kamate na depozite poslovnih banaka s nula na minus 0,1 posto, što znači da će poslovne banke ubuduće morati plaćati da bi im ECB čuvao novac na računima.
Bank of England primijenila je istu monetarističku politiku te je u razdoblju od 2009. do 2012. kvantitativnim popuštanjem povećala količinu novca na računima poslovnih banaka u centralnoj banci za 375 milijardi funti uz istodobno zadržavanje najniže povijesne kamatne stope na depozite u centralnoj banci od 0,5 posto. Međutim, to nije potaknulo potražnju za kreditima od strane poduzeća i građana.
Kako bi kvantitativno popuštanje u teoriji trebalo utjecati na ekonomiju?
Prvo, budući da poslovne banke na računima u centralnoj banci drže značajno veće količine likvidnosti (novca), smatra se da će ih ta dodatna likvidnost potaknuti da povećaju kreditne plasmane realnom sektoru te da će na taj način uzrokovati povećanje BDP-a. Međutim, iz japanskog iskustva možemo vidjeti da je povećanje kreditiranja malo vjerojatno zbog averzije poslovnih banaka prema riziku.
Drugo, budući da centralne banke na financijskom tržištu kupuju velike količine državnih obveznica, njihova dostupnost na tržištu je smanjena. Zbog smanjene dostupnosti obveznica investitori bi se trebali okrenuti drugim oblicima investiranja koji bi uključivali realni sektor (diverzifikacija investicijskog portfelja).
Treće, kupovinom velike količine obveznica centralne banke se nadaju da će im podići cijenu te posljedično spustiti kamatnu stopu na obveznice. Ponovno, pretpostavka je da će taj potez učiniti privlačnijim druge oblike financijske imovine te da će se na taj način stimulirati gospodarski rast.
Svi ovi pokušaji su ustvari indirektan način da se stimulira ekonomija djelovanjem kroz financijski sektor. To znači da kad centralna banka kupuje obveznice na financijskim tržištima, to ne stvara nove kredite i nove depozite (kupovnu moć) unutar ekonomije među građanima i poduzećima te isto tako nema nikakav utjecaj na državne financije.
Glavni i gotovo jedini način kreiranja primarnog novca u Hrvatskoj predstavlja otkup deviza na deviznom tržištu, a samo u određenim razdobljima HNB je primarni novac kreirao i drugim instrumentima, primjerice odobravanjem kratkoročnih kredita poslovnim bankama ili obratnim repo poslovima (kupnja vrijednosnih papira poput obveznica i sl.). Primarni novac ili monetarna baza (M0) sastoji se od gotovine u optjecaju te rezervi i drugih depozita banaka i ostalih bankarskih institucija kod HNB-a. Novčana masa u užem smislu (M1) se sastoji od gotovog novca izvan banaka i depozitnog novca. Budući da se novac u današnje vrijeme pojavljuje većinom u formi elektronskog zapisa na računima banaka, primarni novac (M0) je ustvari novac poslovnih banaka na računu u HNB-u, a novčana masa (M1) je novac građana i poduzeća na njihovim računima u poslovnim bankama. Riječ je o vrlo bitnoj razlici zato što primarni novac cirkulira na financijskim tržištima i ne dolazi do opće populacije i proizvodnog sektora.
Ako promotrimo podatke dostupne na web stranici HNB-a koji nam govore o omjeru primarnog novca M0 i novčane mase M1 za prosinac 2007., oni izgledaju ovako: M0= 51 932,2 milijuna kuna; M1= 57 886,6 milijuna kuna, a omjer M1/M0 = 1,115. Za prosinac 2013. podaci su sljedeći: M0= 63 043,9 milijuna kuna; M1= 58 532,7 milijuna kuna, a omjer M1/M0 = 0,928. Iz podataka je vidljivo da je HNB instrumentima monetarne politike povećao količinu novca na računima poslovnih banaka u HNB-u, no to nije uzrokovalo povećanje kreditnih plasmana stanovništvu i poduzećima. Povećanje kreditnih plasmana stanovništvu i poduzećima ovisi isključivo o procjeni rizika i volji banaka da plasiraju kredite te potražnji za tim istim kreditima.
U ovakvoj situaciji, logičan potez bio bi smanjiti poreze i ukinuti parafiskalne namete kako bi se na taj način oslobodila nova količina novčane mase koja bi mogla potaknuti potražnju među građanima i poduzećima. No, to je nemoguće provesti zbog toga što je Hrvatska potpisala Maastrichtški ugovor kojim je definirano da javni dug može iznositi najviše 60% hrvatskog BDP-a. To praktično znači da hrvatska Vlada unutar zadanih okvira ne posjeduje nikakav instrument kojim bi mogla pokrenuti gospodarstvo i izbalansirati platnu bilancu osim daljnje privatizacije, zaduživanja i rasprodaje državne imovine. S jedne strane ima obvezu smanjivanja deficita proračuna, a s druge strane drastičan pad potražnje za kreditima, a to su jedina dva načina na koji svježi novac ulazi unutar ekonomije. Postoji i mogućnost čekanja i privlačenja stranih investicija fleksibilizacijom radnog zakonodavstva i smanjivanjem minimalne plaće. No na primjeru Makedonije u kojoj se od 2005. godine do danas Zakon o radu mijenjao 12 puta, te je rezultirao time da je poslodavcima omogućeno davanje otkaza bez otkaznog roka, smanjenjem zakonski zajamčenog godišnjeg odmora, te produljenjem vremenskog roka za rad na određeno vrijeme s jedne na pet godina se jako dobro vidi kako takvi potezi utječu na ekonomski oporavak.
Otpuštanjem i smanjivanjem plaća u javnom sektoru, situacija će se dodatno pogoršati budući da su plaće radnika u javnom sektoru s jedne strane državi trošak, ali s druge strane su nečiji dohodak u privatnom sektoru. Nerealno je za očekivati da će otpušteni radnici iz javnog sektora odjednom postati poduzetnici i osnovati privatna poduzeća koja će se okrenuti izvoznoj proizvodnji. Izvoz proizvoda, roba i usluga je doslovce jedini način na koji se može okrenuti platna bilanca u Hrvatskoj. Međutim, naš izvoz je nečiji uvoz te treba imati na umu da Hrvatska nije jedina ekonomija koja se suočava s problemom deficita platne bilance budući da u svijetu postoji još barem 100 ekonomija koje čekaju strane investicije kako bi pokrenule ekonomski rast.
Da bi smo pokušali odgovoriti na pitanje odakle potječe i kada je nastala greška u rezoniranju kada je u pitanju fiskalna politika države potrebno se vratiti u 19. stoljeće u kojem je nastala današnja mainstream ekonomska teorija. Neoklasična škola ekonomije nastala je kao protuteža marksizmu koji je postajao sve popularniji te je počeo ugrožavati postojeći odnos snaga unutar industrijskog kapitalizma. Bogati industrijalci financirali su određene krugove unutar akademske zajednice kako bi osmislili teorijsku strukturu koja bi kapitalističku distribuciju učinila poštenom te nadvladali Marxove ideje o višku radne vrijednosti i eksproprijaciji.
Teorijom marginalne produktivnosti se doskočilo Marxovoj teoriji viška vrijednosti te je 'problem viška' riješen na olakšanje kapitalistâ - vlasnika sredstava proizvodnje. Problem je riješen tako što je utvrđeno da viška vrijednosti jednostavno nema. Na slobodnom tržištu cijene pojedinih faktora proizvodnje poput rente, najamnine ili kamate izjednačene su s marginalnim doprinosom proizvodnji. Čitav novostvoreni proizvod raspodjeljuje se na navedene dorinose iz čega slijedi da nema viška jer je svatko nagrađen ovisno o doprinosu putem rada ili kapitala koji ulaže tijekom proizvodnog procesa.
U to vrijeme nije postojala makroekonomska teorija. Sve tvrdnje povezane s makroekonomijom bile su agregat mikroekonomske teorije bazirane na pojedincu (racionalnom potrošaču). Tek u tridesetim godinama prošlog stoljeća došlo je do razvoja makroekonomije razotkrivanjem logičke pogreške kompozicije od strane J.M. Keynesa koja je nazvana paradoksom štednje. Sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kapitalističkim zemljama zapada dominirala je kejnezijanska ekonomska politika koja je napuštena 70-ih godina prošlog stoljeća kada dolazi do naftne krize, napuštanja zlatnog standarda te prihvaćanja monetarizma i neoliberalizma.
Zlatni standard je politika fiksnog tečaja unutar koje država garantira prodaju ili otkup zlata po fiksnoj cijeni. Unutar zlatnog standarda, državna potrošnja je ograničena do razine definirane količinom zlatnih rezervi koje država posjeduje. Budući da je količina zlatnih rezervi manje-više konstantna i tu količinu u kratkom roku nije lako povećati, državna potrošnja ograničena je prihodima koje osigura oporezivanjem i/ili posuđivanjem (izdavanjem obveznica). Stoga kada se unutar zlatnog standarda ostvari deficit državnog proračuna, štampanjem novih količina novca (koji je konvertibilan u zlato) država riskira da taj novac bude zamijenjen za zlato, a da u isto vrijeme nije osigurala dovoljnu količinu zlata.
Državno zaduživanje u zlatnom standardu imalo je zadaću da otkloni rizik odgađanjem zamjene novca u zlato do trenutka dospijeća pozajmice. Drugim riječima, svi koji posjeduju novac imaju mogućnost da ga promijene u zlato ili da kupe državnu obveznicu. Kamatna stopa koju država mora platiti na izdanu obveznicu stoga predstavlja razliku u profitu koju subjekt može ostvariti konverzijom zlata u novac sada, u odnosu na kamatu koju može zaraditi od kupljene obveznice u budućnosti.
Budući da su temeljni postulati neoliberalizma privatizacija i smanjivanje javne potrošnje bilo je vrlo prikladno teorijsku strukturu ideologije neoliberalizma i dalje temeljiti na mentalitetu iz zlatnog standarda zato što on ostavlja mogućnost za učvršćivanje teze o limitima državne potrošnje. Državna potrošnja limitirana je isključivo dostupnim ljudskim, prirodnim i proizvodnim resursima unutar ekonomije te društveno prihvatljivom razinom inflacije, a ne oporezivanjem prikupljenom količinom novca koji je ništa drugo nego mjerna jedinica kojom izražavamo vrijednost rada, robe i usluga.
Vezano uz temu:www.advance.hr/vijesti/ekonomska-analiza-uloga-i-odgovornost-bankarskog-sustava-i-monetarne-politike-u-najduzoj-recesiji-u-modernoj-svjetskoj-povijesti/
www.advance.hr/vijesti/ekonomska-analiza-mjere-stednje-i-smanjivanje-deficita-proracuna-kao-put-prema-ekonomskom-kolapsu-i-razvoj-potencijalnih-alternativa-u-hrvatskoj/
www.advance.hr/vijesti/analiza-mogu-li-porezi-financirati-javnu-potrosnju-i-kako-nastaje-javni-dug/
www.advance.hr/vijesti/ekonomska-analiza-nekreditna-emisija-javna-potrosnja-i-inflacija-u-modernom-monetarnom-sustavu/
Zašto onda država uopće oporezuje da bi prikupila novac kada ga može jednostavno kreirati ovisno o potrebama? Jedan od odgovora je: zbog inflacije.
Oporezivanje omogućava transfer resursa iz privatnog u javni sektor bez stvaranja inflacije. Oduzimanjem kupovne moći privatnom sektoru, država stvara prostor za kupovinu dobara i usluga bez utjecaja na rast cijena. Porezi ustvari ne financiraju javne usluge, ali stvaraju prostor za njih. Ako prijeđemo iz nominalnog u realno, javna potrošnja ustvari oduzima resurse privatnom sektoru. Kada država kupi dobra ili usluge, oni su transferirani iz privatnog sektora u javni sektor.
Sve ovo prepoznao je Beardsley Ruml, guverner FED-a u četrdesetim godinama prošlog stoljeća koji je autor dva vrlo važna rada o ulozi poreza ("Taxes for Revenue are Obsolete" iz siječnja 1946. i "Tax Policies for Prosperity" iz kolovoza 1946.)
U članku iz kolovoza 1946. naglašava: "Moramo prepoznati da je cilj državne fiskalne politike prije svega održavanje stabilne valute i efikasnih financijskih institucija; ali u skladu s osnovnim ciljem fiskalna politika treba i može mnogo pridonijeti u očuvanju visoke razine produktivne zaposlenosti i prosperiteta."
Dalje navodi kako je Vlada SAD-a dobila mogućnost ostvarivanja tih ciljeva nakon Drugog svjetskog rata zbog dva događaja. Prvi je bio stvaranje moderne centralne banke, a drugi je izdavanje "suverene" valute koja nije "konvertibilna u zlato ili neku drugu robu." Uz ova dva uvjeta "slijedi da je federalna vlada slobodna od financijskih tržišta novca u ispunjenju svojih financijskih zahtjeva..." "Nacionalnim državama nisu potrebna sredstva od poreza kako bi namirile svoje troškove."
Oporezivanje služi u različite svrhe, međutim na najosnovnijoj razini porez osigurava potražnju za novcem izdanim od strane suverene države. Nametanjem poreza, država stvara potrebu za vlastitom valutom među privatnim subjektima.
Kako bismo lakše ilustrirali navedenu tezu, zamislimo državu koja je upravo ostvarila suverenost. U prošlosti, građani te države su kao sredstvo razmjene koristili ili vrijednu robu poput zlata ili stranu valutu, ali sada Vlada te države želi uvesti vlastitu fiat valutu. Kako bi osigurala da subjekti unutar države prihvaćaju novu fiat valutu, Vlada uvodi porez koji se može platiti isključivo u novoj valuti. Međutim, da bi mogli platiti porez, građani države na neki način moraju doći do nove fiat valute. Da bi to bilo moguće Vlada mora početi trošiti novu valutu kupujući robu, usluge i rad od građana koji žive u državi. Isto tako Vlada može posuditi određene količine nove fiat valute privatnom sektoru. Na taj način Vlada je kreirala novac tj. stavila ga u optjecaj te se on dalje može koristiti za razmjenu robâ i uslugâ, kao i za plaćanje poreza. Oporezivanje osigurava potražnju za novom valutom.
Kolonijalna Afrika može poslužiti kao dobar primjer monetizacije afričkih ekonomija nametanjem porezne obveze. Jedan od najvažnijih ciljeva kolonijalne politike nametanja poreza u afričkim zemljama bio je prisiliti Afrikance da prodaju svoj rad u zamjenu za plaće denominirane u valuti kolonizatora kako bi se moglo stvoriti novo tržište za evropske proizvode.
Kako bi se povećao ekonomski pritisak na afričke seljake, u Južnoafričkoj Republici 1922. godine donesen je Native Taxation and Development Act koji je prisilio sve afričke muškarce između 18 i 65 godina da plaćaju osobni porez (glavarinu) u iznosu od 1 funte na godinu. Isto tako svaki muškarac koji je posjedovao kolibu morao je platiti boravišnu pristojbu ('porez na kolibu') u iznosu od 10 šilinga.
Oporezivanje u novčanom obliku u afričkim kolonijama uništilo je tradicionalne plemenske ekonomije, te tako potpomoglo razvoj monetarnih ekonomija. Međutim, to ne implicira da je isključivo oporezivanje dovoljan uvjet za početak tržišne proizvodnje u zamjenu za novac. Kolonizatori su povremeno morali eliminirati alternative tržištu. Primjerice, uništavali su usjeve koji su omogućavali samodostatnost ili su stvarali potražnju za luksuznim statusnim dobrima koja su bila nabavljiva isključivo na tržištu. Na taj način uništavali su plemenski egalitarizam kako bi stvorili klasne razlike.
Abba Lerner, britanski ekonomist ruskog podrijetla četrdesetih godina prošlog stoljeća definirao je dva principa funkcionalnog financiranja:
Prvi princip: Ako je dohodak u ekonomiji prenizak, država mora trošiti više. Nezaposlenost je dovoljan dokaz ovog uvjeta, stoga ako u državi postoji nezaposlenost to znači da je državna potrošnja preniska.
Drugi princip: Ako je kamatna stopa u ekonomiji previsoka to znači da država mora osigurati više novca kako bi veća ponuda novca utjecala na smanjivanje kamatne stope.
Lerner je između ostalog razvio model tržišnog socijalizma kojim je definirao proporcionalnost decentraliziranih tržišnih cijena i marginalnog društvenog troška. U radu "Functional Finance and the Federal Debt" iz 1943. godine piše: "Zanimljiva, ali za mnoge šokantna posljedica je da oporezivanje nikada ne treba primjenjivati kako bi Vlada mogla izvršavati novčane uplate. Prema principima funkcionalnog financiranja, o oporezivanju možemo donositi sud samo na temelju njegovih posljedica. Dvije glavne posljedice poreza su: porezni obveznik ima manje novca za trošenje, a država ima više. Druga posljedica se može postići tiskanjem novca stoga je samo prva posljedica značajna. Oporezivanje bi stoga trebalo biti nametnuto samo onda kada je poželjno da porezni obveznici imaju manje novca za trošiti, primjerice kada bi inače trošili toliko da bi izazvali inflaciju."
"Ukratko, funkcionalno financiranje u potpunosti odbacuje tradicionalnu doktrinu 'stabilnih financija' i princip balansiranja proračuna u solarnoj godini ili nekom drugom proizvoljnom vremenskom razdoblju. Umjesto toga propisuje: prvo, podešavanje ukupne potrošnje (od strane svakog subjekta unutar ekonomije, uključujući državu) kako bi se eliminirala nezaposlenost i inflacija, korištenjem državne potrošnje kada je ukupna potrošnja preniska te korištenjem oporezivanja kada je državna potrošnja previsoka; drugo, podešavanje držanja novca i državnih obveznica od strane javnosti, državnim posuđivanjem ili vraćanjem duga kako bi se ostvarila kamatna stopa koja rezultira najpoželjnijom razinom investicija; i treće, štampanje, stavljanje na stranu ili uništavanje novca po potrebi kako bi se mogla provoditi prva dva dijela programa."
Malo je poznato da je i Milton Friedman u članku iz 1948. godine "A Monetary and Fiscal Framework for Economic Stability" opisao prijedlog u kojem bi država imala balansiran proračun samo ukoliko je unutar granica njene ekonomije ostvarena puna zaposlenost, dok bi deficit proračuna ostvarivala za vrijeme recesija te suficit za vrijeme razdoblja rasta. U članku je definirao još tri prijedloga koji su u suprotnosti sa tržišnom ideologijom koju je poslije zastupala Čikaška škola ekonomije:
"Reforma monetarnog i bankarskog sustava kako bi se eliminiralo privatno stvaranje i uništavanje novca i diskrecijska kontrola količine novca od strane centralne banke. Privatno stvaranje novca se možda najbolje može eliminirati prihvaćanjem prijedloga 100 postotne rezerve, čime bi se odvojila depozitna funkcija bankarskog sustava od funkcije posuđivanja."
"Politika određivanja obima državne potrošnje na robu i usluge - definirana kako bi isključila troškove transfera svih vrsta - u potpunosti bazirana na željama, potrebama i spremnosti zajednice da plaća javne usluge. Promjene u razini potrošnje su potrebne samo kao odgovor na promjene u relativnom vrednovanju javnih usluga i privatne potrošnje od strane zajednice"
"Progresivni porezni sustav koji se primarno oslanja na porez na dohodak. Sav trud potrebno je usmjeriti ka prikupljanju poreza što je više moguće na samom izvoru kako bi se minimiziralo kašnjenje između obračuna porezne obveze i stvarno prikupljenog poreza."
Država je sama sebi nametnula zakonska ograničenja zbog kojih nema mogućnost da fiskalnu politiku provodi u skladu sa principima funkcionalnog financiranja. Dva najvažnija ograničenja su: (1) državna riznica ima otvoren depozitni račun u centralnoj banci s kojeg mora povući sredstva prikupljena oporezivanjem ili izdavanjem obveznica te ih transferirati kako bi mogla kupovati i plaćati usluge (2) centralnoj banci je zabranjeno kupovanje obveznica direktno od državne riznice kao i posuđivanje novca (što bi automatski uzrokovalo povećanje državnih sredstava u centralnoj banci)
Novac je poput metra, kilograma, litre, hektara - mjerna jedinica. Država ne može ostati bez novca isto kao što ne može ostati bez metarâ ili kilogramâ. Država može ostati bez obradive površine, međutim ne može ostati bez hektarâ. Možemo ostati bez šuma i drveta, ali ne možemo ostati bez metara kojima izražavamo duljinu debla u šumi.
Svježi novac unutar ekonomije dolazi samo na dva načina: prvi način su kreditini plasmani poslovnih banaka, a drugi je deficit proračuna. Svaki put kada banka plasira kredit, nova količina novca je stvorena unutar ekonomije.
Neposredno nakon izbijanja financijske krize poslovne banke su unutar 7 godina u razdoblju 2000-2007 u Velikoj Britaniji udvostručile količinu novca i duga unutar ekonomije. Vrlo mali postotak plasiranih kredita u razdoblju 2000-2007 otpada na realno poduzetništvo i proizvodnju izvan financijskog sektora. Struktura kreditnih plasmana u Velikoj Britaniji u tom razdoblju izgledala je ovako: 31 posto kreditnih plasmana je otišlo na stambene nekretnine, 20 posto na poslovne nekretnine, 32 posto plasmana je otišlo financijskom sektoru dok je samo 8 posto kreditnih plasmana otišlo poduzećima izvan financijskog sektora. Preostalih 8 posto kreditnih plasmana bile su osobne pozajmice i kreditne kartice.
Posuđivanjem velikih količina novca koji je najvećim dijelom završio u tržištu nekretnina došlo je do rasta cijena nekretnina kao i do dizanja razinâ osobnog duga. Budući da se na svaki plasirani kredit moraju plaćati kamate, te da razina duga raste brže u odnosu na dohodak, s vremenom sve veći broj ljudi ne može držati korak sa otplatom kredita.
Neposredno nakon krize, banke su ograničile razinu kreditnih plasmana poduzećima i kućanstvima. Smanjivanje kreditnih plasmana uzrokuje pad cijena na tržištima koja su pogođena tim smanjivanjem što znači da su svi koji su uzimali kredite radi spekuliranja i 'klađenja' na daljnji rast cijena na tim tržištima morali prodati imovinu tj. nekretnine (ili im je jednostavno oduzeta ovrhom). Ovakav razvoj situacije nije pogodio samo spekulante nego i obične građane koji se u sve većem broju suočavaju sa deložacijama i ovršnim postupcima nad njihovim nekretninama. Banke plasiraju kredite (posuđuju novac) onda kada procjene da će im posuđeni novac biti vraćen. Ako se ekonomija nalazi u stanju recesije, banke smanjuju kreditne plasmane. Međutim, iako banke reduciraju količinu kreditnih plasmana, građani i poduzeća svejedno i dalje moraju otplaćivati postojeće dugove. Problem je u tome što u trenutku kada se kredit otplati, taj novac biva 'uništen' i nestaje iz optjecaja unutar ekonomije. Bank of England je spomenuti proces nedavno opisala u kvartalnom biltenu: "Baš kao što uzimanje novog kredita stvara novac, otplata kredita uništava novac...Plasiranje kredita i otplaćivanje kredita najznačajniji su načini na koji se stvaraju i uništavaju bankovni depoziti u modernoj ekonomiji."
Zašto onda država koristi poreze?
(1) kao instrument fiskalne politike koji pomaže u stabiliziranju kupovne moći; (2) kao stav javne politike distribucije bogatstva i prihoda kao u slučaju progresivnog oporezivanja i poreza na imovinu (3) kao izraz javne politike subvencioniranja i penaliziranja raznih industrija i ekonomskih skupina; i (4) za izolaciju i procjenu izravnih troškova pojedinih državnih davanja, poput auto-cesta i socijalne zaštite.
Budući da svježi novac unutar ekonomije dolazi isključivo na dva načina: deficitom proračuna i kreditima poslovnih banka vrlo bitan faktor postaje način na koji se provodi monetarna politika države. Monetarnu politiku provodi centralna banka i to isključivo kontroliranjem kamatnih stopa. U razdoblju normalne ekonomske aktivnosti to izgleda ovako: Ukoliko se ekonomija 'pregrijava' tj. dolazi do prevelike ekonomske aktivnosti koja bi mogla utjecati na stabilnost cijena, centralna banka diže kamatne stope smanjivanjem ponude novca kako bi se smanjila ekonomska aktivnost.
Ukoliko je ekonomska aktivnost slaba, centralna banka smanjuje kamatnu stopu te bi na bazi tog poteza trebalo doći do povećanja ekonomske aktivnosti budući da su kamatne stope 'pokretačka sila' ekonomske aktivnosti koja za posljedicu ima gospodarski rast.
Međutim, ne postoje empirijski dokazi koji bi poduprli teoriju da smanjivanje kamatnih stopa potiče ekonomsku aktivnost u razdobljima recesije i depresije. Ekonomija Japana devedesetih godina prošlog stoljeća prolazila je kroz razdoblje deflacije te je stoga Centralna banka Japana (Bank of Japan) u razdoblju od početka do kraja devedesetih postupkom kvantitativnog popuštanja (eng. Quantitative Easing) snizila kamatne stope sa 7 posto na 0,001 posto. No, to nije pridonijelo oporavku japanske ekonomije koja je i dalje ostala u deflatornom stanju. Neučinkovitost teorije posebno se jasno očituje u trenutnoj situaciji u kojoj su pasivne kamatne stope na depozite poslovnih banaka u centralnim bankama padale nekoliko puta te su se približile nuli. Europska centralna banka nedavno je snizila kamate na depozite poslovnih banaka s nula na minus 0,1 posto, što znači da će poslovne banke ubuduće morati plaćati da bi im ECB čuvao novac na računima.
Bank of England primijenila je istu monetarističku politiku te je u razdoblju od 2009. do 2012. kvantitativnim popuštanjem povećala količinu novca na računima poslovnih banaka u centralnoj banci za 375 milijardi funti uz istodobno zadržavanje najniže povijesne kamatne stope na depozite u centralnoj banci od 0,5 posto. Međutim, to nije potaknulo potražnju za kreditima od strane poduzeća i građana.
Kako bi kvantitativno popuštanje u teoriji trebalo utjecati na ekonomiju?
Prvo, budući da poslovne banke na računima u centralnoj banci drže značajno veće količine likvidnosti (novca), smatra se da će ih ta dodatna likvidnost potaknuti da povećaju kreditne plasmane realnom sektoru te da će na taj način uzrokovati povećanje BDP-a. Međutim, iz japanskog iskustva možemo vidjeti da je povećanje kreditiranja malo vjerojatno zbog averzije poslovnih banaka prema riziku.
Drugo, budući da centralne banke na financijskom tržištu kupuju velike količine državnih obveznica, njihova dostupnost na tržištu je smanjena. Zbog smanjene dostupnosti obveznica investitori bi se trebali okrenuti drugim oblicima investiranja koji bi uključivali realni sektor (diverzifikacija investicijskog portfelja).
Treće, kupovinom velike količine obveznica centralne banke se nadaju da će im podići cijenu te posljedično spustiti kamatnu stopu na obveznice. Ponovno, pretpostavka je da će taj potez učiniti privlačnijim druge oblike financijske imovine te da će se na taj način stimulirati gospodarski rast.
Svi ovi pokušaji su ustvari indirektan način da se stimulira ekonomija djelovanjem kroz financijski sektor. To znači da kad centralna banka kupuje obveznice na financijskim tržištima, to ne stvara nove kredite i nove depozite (kupovnu moć) unutar ekonomije među građanima i poduzećima te isto tako nema nikakav utjecaj na državne financije.
Glavni i gotovo jedini način kreiranja primarnog novca u Hrvatskoj predstavlja otkup deviza na deviznom tržištu, a samo u određenim razdobljima HNB je primarni novac kreirao i drugim instrumentima, primjerice odobravanjem kratkoročnih kredita poslovnim bankama ili obratnim repo poslovima (kupnja vrijednosnih papira poput obveznica i sl.). Primarni novac ili monetarna baza (M0) sastoji se od gotovine u optjecaju te rezervi i drugih depozita banaka i ostalih bankarskih institucija kod HNB-a. Novčana masa u užem smislu (M1) se sastoji od gotovog novca izvan banaka i depozitnog novca. Budući da se novac u današnje vrijeme pojavljuje većinom u formi elektronskog zapisa na računima banaka, primarni novac (M0) je ustvari novac poslovnih banaka na računu u HNB-u, a novčana masa (M1) je novac građana i poduzeća na njihovim računima u poslovnim bankama. Riječ je o vrlo bitnoj razlici zato što primarni novac cirkulira na financijskim tržištima i ne dolazi do opće populacije i proizvodnog sektora.
Ako promotrimo podatke dostupne na web stranici HNB-a koji nam govore o omjeru primarnog novca M0 i novčane mase M1 za prosinac 2007., oni izgledaju ovako: M0= 51 932,2 milijuna kuna; M1= 57 886,6 milijuna kuna, a omjer M1/M0 = 1,115. Za prosinac 2013. podaci su sljedeći: M0= 63 043,9 milijuna kuna; M1= 58 532,7 milijuna kuna, a omjer M1/M0 = 0,928. Iz podataka je vidljivo da je HNB instrumentima monetarne politike povećao količinu novca na računima poslovnih banaka u HNB-u, no to nije uzrokovalo povećanje kreditnih plasmana stanovništvu i poduzećima. Povećanje kreditnih plasmana stanovništvu i poduzećima ovisi isključivo o procjeni rizika i volji banaka da plasiraju kredite te potražnji za tim istim kreditima.
U ovakvoj situaciji, logičan potez bio bi smanjiti poreze i ukinuti parafiskalne namete kako bi se na taj način oslobodila nova količina novčane mase koja bi mogla potaknuti potražnju među građanima i poduzećima. No, to je nemoguće provesti zbog toga što je Hrvatska potpisala Maastrichtški ugovor kojim je definirano da javni dug može iznositi najviše 60% hrvatskog BDP-a. To praktično znači da hrvatska Vlada unutar zadanih okvira ne posjeduje nikakav instrument kojim bi mogla pokrenuti gospodarstvo i izbalansirati platnu bilancu osim daljnje privatizacije, zaduživanja i rasprodaje državne imovine. S jedne strane ima obvezu smanjivanja deficita proračuna, a s druge strane drastičan pad potražnje za kreditima, a to su jedina dva načina na koji svježi novac ulazi unutar ekonomije. Postoji i mogućnost čekanja i privlačenja stranih investicija fleksibilizacijom radnog zakonodavstva i smanjivanjem minimalne plaće. No na primjeru Makedonije u kojoj se od 2005. godine do danas Zakon o radu mijenjao 12 puta, te je rezultirao time da je poslodavcima omogućeno davanje otkaza bez otkaznog roka, smanjenjem zakonski zajamčenog godišnjeg odmora, te produljenjem vremenskog roka za rad na određeno vrijeme s jedne na pet godina se jako dobro vidi kako takvi potezi utječu na ekonomski oporavak.
Otpuštanjem i smanjivanjem plaća u javnom sektoru, situacija će se dodatno pogoršati budući da su plaće radnika u javnom sektoru s jedne strane državi trošak, ali s druge strane su nečiji dohodak u privatnom sektoru. Nerealno je za očekivati da će otpušteni radnici iz javnog sektora odjednom postati poduzetnici i osnovati privatna poduzeća koja će se okrenuti izvoznoj proizvodnji. Izvoz proizvoda, roba i usluga je doslovce jedini način na koji se može okrenuti platna bilanca u Hrvatskoj. Međutim, naš izvoz je nečiji uvoz te treba imati na umu da Hrvatska nije jedina ekonomija koja se suočava s problemom deficita platne bilance budući da u svijetu postoji još barem 100 ekonomija koje čekaju strane investicije kako bi pokrenule ekonomski rast.
Da bi smo pokušali odgovoriti na pitanje odakle potječe i kada je nastala greška u rezoniranju kada je u pitanju fiskalna politika države potrebno se vratiti u 19. stoljeće u kojem je nastala današnja mainstream ekonomska teorija. Neoklasična škola ekonomije nastala je kao protuteža marksizmu koji je postajao sve popularniji te je počeo ugrožavati postojeći odnos snaga unutar industrijskog kapitalizma. Bogati industrijalci financirali su određene krugove unutar akademske zajednice kako bi osmislili teorijsku strukturu koja bi kapitalističku distribuciju učinila poštenom te nadvladali Marxove ideje o višku radne vrijednosti i eksproprijaciji.
Teorijom marginalne produktivnosti se doskočilo Marxovoj teoriji viška vrijednosti te je 'problem viška' riješen na olakšanje kapitalistâ - vlasnika sredstava proizvodnje. Problem je riješen tako što je utvrđeno da viška vrijednosti jednostavno nema. Na slobodnom tržištu cijene pojedinih faktora proizvodnje poput rente, najamnine ili kamate izjednačene su s marginalnim doprinosom proizvodnji. Čitav novostvoreni proizvod raspodjeljuje se na navedene dorinose iz čega slijedi da nema viška jer je svatko nagrađen ovisno o doprinosu putem rada ili kapitala koji ulaže tijekom proizvodnog procesa.
U to vrijeme nije postojala makroekonomska teorija. Sve tvrdnje povezane s makroekonomijom bile su agregat mikroekonomske teorije bazirane na pojedincu (racionalnom potrošaču). Tek u tridesetim godinama prošlog stoljeća došlo je do razvoja makroekonomije razotkrivanjem logičke pogreške kompozicije od strane J.M. Keynesa koja je nazvana paradoksom štednje. Sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kapitalističkim zemljama zapada dominirala je kejnezijanska ekonomska politika koja je napuštena 70-ih godina prošlog stoljeća kada dolazi do naftne krize, napuštanja zlatnog standarda te prihvaćanja monetarizma i neoliberalizma.
Zlatni standard je politika fiksnog tečaja unutar koje država garantira prodaju ili otkup zlata po fiksnoj cijeni. Unutar zlatnog standarda, državna potrošnja je ograničena do razine definirane količinom zlatnih rezervi koje država posjeduje. Budući da je količina zlatnih rezervi manje-više konstantna i tu količinu u kratkom roku nije lako povećati, državna potrošnja ograničena je prihodima koje osigura oporezivanjem i/ili posuđivanjem (izdavanjem obveznica). Stoga kada se unutar zlatnog standarda ostvari deficit državnog proračuna, štampanjem novih količina novca (koji je konvertibilan u zlato) država riskira da taj novac bude zamijenjen za zlato, a da u isto vrijeme nije osigurala dovoljnu količinu zlata.
Državno zaduživanje u zlatnom standardu imalo je zadaću da otkloni rizik odgađanjem zamjene novca u zlato do trenutka dospijeća pozajmice. Drugim riječima, svi koji posjeduju novac imaju mogućnost da ga promijene u zlato ili da kupe državnu obveznicu. Kamatna stopa koju država mora platiti na izdanu obveznicu stoga predstavlja razliku u profitu koju subjekt može ostvariti konverzijom zlata u novac sada, u odnosu na kamatu koju može zaraditi od kupljene obveznice u budućnosti.
Budući da su temeljni postulati neoliberalizma privatizacija i smanjivanje javne potrošnje bilo je vrlo prikladno teorijsku strukturu ideologije neoliberalizma i dalje temeljiti na mentalitetu iz zlatnog standarda zato što on ostavlja mogućnost za učvršćivanje teze o limitima državne potrošnje. Državna potrošnja limitirana je isključivo dostupnim ljudskim, prirodnim i proizvodnim resursima unutar ekonomije te društveno prihvatljivom razinom inflacije, a ne oporezivanjem prikupljenom količinom novca koji je ništa drugo nego mjerna jedinica kojom izražavamo vrijednost rada, robe i usluga.
Vezano uz temu:www.advance.hr/vijesti/ekonomska-analiza-uloga-i-odgovornost-bankarskog-sustava-i-monetarne-politike-u-najduzoj-recesiji-u-modernoj-svjetskoj-povijesti/
www.advance.hr/vijesti/ekonomska-analiza-mjere-stednje-i-smanjivanje-deficita-proracuna-kao-put-prema-ekonomskom-kolapsu-i-razvoj-potencijalnih-alternativa-u-hrvatskoj/
www.advance.hr/vijesti/analiza-mogu-li-porezi-financirati-javnu-potrosnju-i-kako-nastaje-javni-dug/
www.advance.hr/vijesti/ekonomska-analiza-nekreditna-emisija-javna-potrosnja-i-inflacija-u-modernom-monetarnom-sustavu/
Izvor: advance
