Velike američke banke pokušavaju iskoristiti spor tempo promjena u Europi kao kočnicu za američke mjere, na primjer kroz pregovore o slobodnoj trgovini između EU i SAD-a.
Zabrinutost zbog korupcije u samom vrhu vlasti nije ništa novo.
U mnogim zemljama posebne interesne skupine drže u šaci službene dužnosnike, a regulatori su skloni promatrati svijet kroz oči onih čije djelatnosti bi trebali nadzirati. No uspon financijskog sektora u industrijaliziranim državama bacio je novo, puno neugodnije svjetlo na ove probleme. Prije 1939. godine plaće i zarada u financijskom sektoru u Sjedinjenim Američkim Državama činile su tek jedan posto BDP-a dok danas iznose između sedam i osam posto BDP-a. U posljednjih nekoliko desetljeća financijski kapital dramatično se povećao u odnosu prema bilo kojem drugom mjerilu gospodarske aktivnosti dok se istovremeno produljilo očekivano trajanje života, a poslijeratna generacija počela razmišljati o štednji za mirovinu.
Inovacije i deregulacija
U usporedbi s veličinom američke privrede, individualne banke danas su puno veće nego što su bile početkom 1990-ih. Globalna financijska kriza 2007. i 2008. godine, kao i duboka recesija koja je uslijedila predstavile su javnosti činjenicu da je financijski sektor u SAD-u i ostatku svijeta postao premoćan. A 1980-ih došlo je pojave svojevrsne "kognitivne korupcije", pri čemu su dužnosnici postali uvjereni da će inovacije i deregulacija pridonijeti poboljšanju funkcioniranja ne samo financijskog posredovanja, već i cjelokupnog gospodarstva. Ovom krizom to se gledište pokazalo kao krajnje pogrešno i uzrok nesagledivih posljedica, koje se mjere u izgubljenim radnim mjestima, uznemirenim životima i velikim tegobama za milijune ljudi.
Financijska regulacija je u 2010. zašla u sasvim novu, vrlo spornu fazu, bar u SAD-u. Većina dužnosnika danas priznaje da je postojanje sustavnih rizika određeni oblik "zagađenja", koji podrazumijeva da banke i ostale financijske tvrtke ne moraju nužno samostalno podnositi puni trošak svojih struktura i djelatnosti. A ti troškovi znaju biti golemi, potencijalno i dovoljno veliki da usprkos posljednjim reformatorskim nastojanjima uzrokuju Drugu veliku depresiju (ili nešto još gore). Vođenje velikih financijskih tvrtki s malim količinama dioničkog kapitala i na osnovi visokog duga možda jest u interesu njihovih upravitelja, ali nikako nije u interesu ostatka društva. Štoviše, velike subvencije tvrtkama koje su prevelike za propast ne bi trebale biti privlačna mjera jer potiču takve tvrtke na poduzimanje prekomjernih rizika.Usprkos svemu navedenom, rasprava o ovim pitanjima i dalje bjesni. Pitanje se više uopće ne tiče uvjerenja.
Sada je stvar, vrlo jednostavno, u novcu, napose doprinosima za kampanje, ali i okretnim vratima koja povezuju Washington i Wall Street, kao i golemim interesnim skupinama koje se zalažu za najveće banke te ulijevaju milijune dolara u lobističke organizacije i druga tijela koja djeluju iz sjene. I dalje postoje dubinske veze između velikih banaka i osoba koje su navodno samostalni stručnjaci koji pružaju stručna mišljenja. Neki su dužnosnici i dalje u njihovim šakama. No ima i dobrih vijesti: drugi dio dužnosnika sada je puno otporniji na utjecaj financijskog sektora i spreman mu se usprotiviti. Nestranački poznavatelji zbivanja sve su organiziraniji i utjecajniji, osobito kada rade bok uz bok s dužnosnicima sklonima reformama.
Kupci državnog duga
Najnovije naznake iz uprave Američke banke saveznih rezervi, koja je ključni djelić ove slagalice, vrlo su ohrabrujuće. Primjerice, novim pravilima se od stranih banaka koje posluju u SAD-u zahtijeva da se financiraju s jednakom količinom dioničkog kapitala kao i američke banke. No netom uoči početka nove predsjedničke kampanje borba oko ovog izbornog okruga američke države nije ni izbliza završena. Uz iznimku Velike Britanije, u posljednjih nekoliko desetljeća stav sklon krajnje slobodnom tržištu u ostatku Europe dobio je puno manji zamah nego u SAD-u. Usprkos tomu, izazov provedbe financijskih reformi u eurozoni puno je teži. Naime, vlade domaće banke promatraju kao vrlo važne kupce državnog duga, a iste te banke tvrde da bi im djelatnija regulacija ograničila kreditne sposobnosti i usporila tempo gospodarskog oporavka.
Kao posljedica toga, vlasti u Njemačkoj i Francuskoj (kao i u Japanu) ustrajno odbijaju povećati kapitalne uvjete unatoč svekolikom slaganju da je to nužni preduvjet učinkovite re-regulacije. Njihovo opiranje podriva međunarodna nastojanja da se izgradi otporniji sustav, što će vrlo vjerojatno u konačnici oslabjeti trud da se europsko gospodarstvo vrati na čvršće uporište. Drugim riječima, ključne europske države i dalje su u šaci financijskih interesnih skupina, baš kao što je to bila i američka država. A sada velike američke banke pokušavaju iskoristiti spor tempo promjena u Europi kao kočnicu za američke mjere (primjerice kroz pregovore o slobodnoj trgovini između Europske unije i SAD-a). No želi li SAD izbjeći posljedice državne opsade od strane velikih banaka s Wall Streeta, ne može si priuštiti ni trena čekati s provedbom novih regulacijskih mjera, među kojima su i kapitalni uvjeti.
Izvor: poslovni
