Fejkanje transparentnosti

Rovovska bitka oko koncesijskih ugovora za emitiranje nacionalnog TV programa prijeti da uđe u svoju treću godinu. Tijek zbivanja razotkriva da manji dio državnih institucija zaista radi u interesu javnosti, dok je veći njihov dio na strani medijskog biznisa. Posljednji potez povukli su ovi prvi (Agencija za zaštitu osobnih podataka, AZOP), iskoristivši svoje ovlasti kako bi poništili rješenje ovih drugih (Agencija za elektroničke medije, AEM). A AEM je, kako smo već izvijestili, listopada prošle godine riješio da javnost, otjelovljena u glavi i bradi potpisnika ovih redaka*, nema pravo na dobivanje fotokopija integralnih koncesijskih ugovora za RTL 2, CMC, TV Novu 1 i 2, te "blaženopočivši" Kapital Network. Zašto? - Zato što je AEM-ovo upravno tijelo, Vijeće za elektroničke medije, davne 2004. godine odlučilo da najvažniji i najintrigantniji dijelovi tih ugovora - natječajne ponude - budu poslovna tajna na razdoblje od pet godina.

AZOP ne samo što je poništio to rješenje, već je iskoristio priliku da na suptilan način porazi i ponizi ekipu Zdenka Ljevaka.

Ova je pak nastojala sakriti se iza klasičnog birokratskog tumačenja Zakona o pravu na pristup informacijama, tvrdeći da taj zakon "ne vrijedi" ukoliko osoba koja traži informaciju ne dokaže pravni interes; a u podtekstu je stav da građani, drugi predstavnici javnosti pa tako i novinari, nemaju nikakav "pravni interes" kada su u putanju koncesijski ugovori između nadležnih državnih tijela i privatnih osoba u vezi emitiranja TV programa. Jer šta bi javnost uopće mogla imati s tim?! Nebitno je, recimo, da Zakon o elektroničkim medijima već u prvom članku ističe "interes Republike Hrvatske u području elektroničkih medija", koji se interes štiti tim zakonom. A "interes Republike Hrvatske" - barem deklarativno - još uvijek je interes javnosti, dakle svih građana, a ne interes državnih tijela, političara i (medijskog) biznisa.


Zdenko Ljevak, predsjednik & ravnatelj koji na specifičan način razumije svoj posao (foto: Dalje.com)

AZOP je odgovorio svojim već klasičnim stavom koji (hrvatska) birokracija jednostavno odbija razumjeti - a to je, slobodnim rječnikom prepričano, da građani, ukoliko dokažu svoj pravni interes, mogu ostvariti pristup informacijama po zakonu na osnovu kojega taj interes dokazuju: recimo, ako su stranka u upravnom postupku, dokazuju ga na osnovu Zakona o općem upravnom postupku. Ako takav interes ne postoji, primjenjuje se Zakon o pravu na pristup informacijama: "Ako informacija iz sudskih, upravnih i drugih na zakonu utemeljenih postupaka čija je dostupnost propisom utvrđena, te informacija koja je dostupna primjenom drugih propisa u konačnici nije dostupna temeljem tih posebnih propisa, tada se primjenjuje se ZPPI", izrekao je AZOP u obrazloženju kojim je ukinuo AEM-ovo rješenje.

Osim toga, AZOP u svojem obrazloženju razotkriva kako Zdenko Ljevak i AEM fejkaju transparentnost. Objavljivanje koncesijskih ugovora bila je njihova obaveza iz slavnog Akcijskog plana za provedbu Obamine inicijative Partnerstva za otvorenu vlast, kojoj je Hrvatska pristupila prije godinu i pol dana. AEM je doista na stranicama objavio ugovore - ali to može biti dovoljno samo neupućenima. AEM je, naime, objavio obrasce ugovora koji su gotovo identični za sve koncesionare, te sažetke programskih osnova, u obliku posve neobvezujućih natuknica na nekoliko kartica teksta. Kao što smo vidjeli na primjeru RTL-ova koncesijskog ugovora, jedinog dosad objavljenog u integralnom obliku, bitne informacije nalaze se u ponudama na natječaj za dobivanje koncesije; a ponude, to je ono na što je Vijeće za elektroničke medije 2004. godine proglasilo embargo, zaštićujući poslovni interes medijskih kapitalista od nadzora javnosti. One su ostale skrivene, tako da bitni zahtjev iz Akcijskog plana za provedbu Obamine inicijative nije zadovoljen. Svejedno, Ljevaku i njegovom društvu iz Jagićeve ulice to ne smeta da bezočno iskrivljuju istinu tvrdeći kako je "AEM, sukladno Provedbenoj aktivnosti 6.5. Akcijskog plana za provedbu inicijative Partnerstvo za otvorenu vlast u RH za razdoblje 2012.-2013. na svojim internetskim stranicama objavila sve Ugovore o korištenju koncesije".

"Žalitelj skreće pozornost na obrazloženje iz predmetnog (AEM-ovog) rješenja koji se odnosi na provedbenu aktivnost 6.5. Akcijskog plana (...) prema kojoj je AEM objavila sve ugovore o korištenju koncesije. Žalitelj pojašnjava da je problem taj što je sam ugovor istovjetan obrazac dugačak svega 3 stranice, sažetak programske osnove (u slučaju RTL-a 10 kartica teksta) te javnost ne može dobiti punu informaciju o programskoj osnovi tj. ponudi, a ponuda je, što se pokazalo u slučaju objave ugovora s RTL-om, dokument je koji bi trebao sadržavati bitne informacije na osnovu kojih Vijeće za elektroničke medije donosi odluke o dodjeli koncesija (...) Žalba je osnovana", konstatira AZOP.

Fejkanje transparentnosti i ismijavanje Zakona o pravu na pristup informacijama bilo je uočljivo, recimo i u Ljevakovoj izjavi u emisiji Drugog programa Hrvatskog radija specijaliziranoj za medijsku politiku, koju vodi Igor Lasić. U listopadu prošle godine Ljevak je bez trunke srama Lasiću rekao kako se koncesijske ponude, doduše, ne smiju fotokopirati, jer, eto, postoji zabrana njegova Vijeća, ali AEM drži širom otvorena vrata svakom građaninu ove zemlje koji ih želi dobiti na uvid. Kao, odluka o proglašenju poslovnom tajnom ne primjenjuje se kada se radi o pukom čitanju  klasificirane dokumentacije.

"Žalitelj se poziva na izjavu predsjednika Vijeća za elektroničke medije za 2. program Hrvatskog radija o tome da svaki građanin može u prostorijama AEM-a dobiti na uvid ponude koje su sastavni dio ugovora o koncesijama. (...) Prvostupanjsko tijelo treba uzeti u obzir da je uvid u dokumente koji sadrže traženu informaciju vezan s pravom na preslik, prema odredbi čl. 10 ZPPI-ja", poučava AZOP Zdenka Ljevaka.

AEM bi, po AZOP-ovom nalogu, u idućih petnaestak dana trebao iznova rješavati zahtjev za dobivanjem fotokopija integralnih koncesijskih ugovora. U protivnom, Ljevaku i ekipi iz Jagićeve moglo bi se dogoditi ono što im se već jednom dogodilo, a to je da nadležno tijelo protiv njih pokrene prekršajni postupak, što opet za sobom može povući kaznu od pet do deset tisuća kuna za Ljevaka) odnosno dvadeset do sto tisuća kuna (za AEM) ili, po novom ZPPI-ju koji uskoro stupa na snagu, da im po uredima počnu češljati inspekcijske službe.

Osim AEM-a i njezina Vijeća, koji su osnovani radi toga da štite interes javnosti u elektroničkim medijima, mada (većinom) svoj posao razumiju na suprotan način: kao zaštitu medijskih poduzetnika od javnosti same, još je netko, izgleda, većim dijelom na strani radio-televizijskog biznisa. Naivno bi bilo reći da smo razočarani, ali ipak valja utvrditi da se na njegovu stranu svrstalo tijelo čije članove neposredno bira narod, a čiji je smisao upravo u tome da provodi narodnu volju: Hrvatski sabor. Treba se podsjetiti pomalo skandaloznog događaja iz jeseni prošle godine, kada je u najviše predstavničko tijelo stiglo Vladino mišljenje o izvještaju o radu AEM-a i njezina Vijeća u prethodnoj, 2011. godini, koje je po prvi put bilo kritički intonirano u odnosu na ta dva tijela koja su, u personi Zdenka Ljevaka, objedinjena u personalnoj uniji. Zastupnici, uključivši i SDP-ove, rukovođeni zdravim političkim instinktom koji im je govorio da su lokalni izbori blizu, pa da se ne bi trebalo zamjerati lokalnim TV i radijskim nakladnicima (već da bi daleko pametnije bilo puhati s njima u iste diple), gurnuli su pod skupocjeni saborski tepih Vladino mišljenje i izrekli hvalospjeve AEM-u i Vijeću zbog ukupno sjajnog izvještaja o izvrsno obavljenom poslu, napose zbog fenomenalne transparentnosti tog jednoglavog čudovišta. O kakvom se tu "biznisu" radi, za H-Atler je jučer, iz prve ruke, posvjedočila radijska urednica Ivana Lekšić: najveći dio od 30 i nešto milijuna kuna, koliko se godišnje izdvaja iz Fonda za pluralizam medija radi proizvodnje nešto kvalitetnijih sadržaja, falsificira se i trpa u džep vlasnika medijskih nakladničkih kuća. Pretjerano bi bilo tvrditi da u Vijeću ili u Saboru pojma nisu imali o takvoj raboti. Pogotovo u slučajevima kada se radi o bivšim novinarima AV medija, poput hrvatskog laburista Branka Vukšića, trenutačnog predsjednika Odbora za informiranje, informatizaciju i medije.


Branko Vukšić, hrvatski laburist koji pod firmom zaštite radnog statusa hrvatskih lokalnih novinara štiti hrvatski lokalni medijski biznis (foto: Politika Plus)

Udruga za nezavisnu medijsku kulturu još ljetos je zatražila od Sabora i toga njegova odbora otvaranje javne rasprave o stanju u AEM-u i Vijeću, te da na tu raspravu budu pozvani Hrvatsko novinarsko društvo i građanske udruge koje se na različite načine bave medijskim politikama. Nikakav odgovor nismo dobili ni od predsjednika Josipa Leke ni od predsjednika Vukšića, a saborska rasprava o AEM-ovu godišnjem izvještaju protekla je bez predstavnika ovih profesionalnih i građanskih organizacija. Na snazi je bila totalna ignorancija. Usporedbe radi, uoči nedavne rasprave o prijedlogu izmjena Zakona o elektroničkim medijima, pismo Odboru za medije dostavile su udruge potencijalno odgovornih za muljanja milijunima kuna iz Fonda za pluralizam: Hrvatska udruga radijskih nakladnika i Nacionalna udruga televizijskih nakladnika. Vukšić, našao je potrebnim da na sastanku Odbora prepriča sadržaj njihova dopisa, i da pritom zauzme pozu zaštitnika radničkih prava i naglasivši, zabrinutim glasom, da bi smanjenje prihoda iz Fonda članicama HURN-a i NUT-a dovelo do masovne pojave otpuštanja novinarske radne snage u lokalnim AV-medijima. Nije se sjetio promisliti samo mali korak dalje: da li bi preusmjeravanje dijela sredstava Fonda možda dovelo do zapošljavanja nezaposlenih novinara u medijima koji bi bili spremniji na promoviranje javnoga interesa nego što je to (dobar dio) lokalnih radijskih i televizijskih stanica?

---

^{*I ovoga puta zahvaljujem GONG-u i Vanji Škorić na stručnoj pomoći (op.a.).}

 

Izvor: H-alter