U petom i posljednjem nastavku feljtona o hrvatskom tiskanom novinarstvu osamdesetih godina, Jasna Babić, Marinko Čulić, Viktor Ivančić i Vlado Rajić govore o propasti javnih glasila u Hrvatskoj. Kako je uništen Vjesnik, a kako prodan Večernji list? Zašto je ideja objektivnog novinarstva idiotska te zašto dobar dio današnjeg novinarstva zaslužuje propast? Zašto novinarstvo više nema utjecaja na javnost? Kako je došlo do toga da su standardi rada daleko ispod razine devedesetih i osamdesetih godina? Zašto je priča da je internet uništio novine – glupost? Kako to da su danas novine jednoumnije nego li su to bile osamdesetih? Zašto će se, konačno, naše današnje novinarstvo nastaviti urušavati?
FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: Zlatno doba novinarstva i njegova propast
FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: Galaksija koju su zgazili Tuđman i HDZ
FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: Poslušnici su ostali poslušnici
FELJTON - HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: „Slovenci su imali više slobode da kažu ono što je naša generacija mislila“
FELJTON - HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: „Današnje novine neizmjerno lažu“
Da li novinarstvo, pa i ono kritično, uopće ima neki presudan utjecaj na javnost, i je li ono kao institucija potrebno javnosti? Mislim na tu klasičnu funkciju informiranja građana, neophodnog za funkcioniranje demokracije. Bi li javnost, pogotovo ova hrvatska, osjetila da je nešto bitno izgubila ukoliko novinarstva ne bi bilo?
Viktor Ivančić: To je impregnirano jedno s drugim. Cijelo vrijeme govorimo i o fikciji javnosti i o fikciji novinarstva. Devedeset posto novinarske scene zapravo je propaganda postojećeg poretka i postojećeg odnosa snaga te proizvodnja poželjne javnosti. Takav sustav treba na neki način stalno podrivati. Vjerujem samo u onaj mali dio novinarstva koji proizvodi društvenu nelagodu. Jedino to danas ima smisla. Čak su i te velike legende i mitologije o takozvanom neutralnom, objektivnom novinarstvu – koje informira ljude, donosi im samo informacije i ostavlja da oni sami donose zaključke – također dosta idiotske. Na tom se mitu inzistira upravo zato što se danas manipulira kroz preinformiranje. Ljude zasipate s ogromnom količinom bespotrebnosti, time ih zasljepljujete, a ono što je važno poturite u nekom malom kanaliću i oni to ni ne zamijete. Mislim da danas javnost i ne postoji – postoji samo neka medijska proizvodnja javnosti, neka vrsta simulacije. Ranije je interes bio veći, što je zanimljivo jer je političko usmjeravanje i indoktrinacija u medijima bilo mnogo striktnija nego li sada. Međutim, vidjeli smo 1989. godine kako lako ljudi preokrenu kapute – tako da medijska indoktrinacija i nije neka jaka priča. One 1999. godine svi su mediji bili pod Tuđmanovom kontrolom i ipak je HDZ glatko izgubio izbore.
Dakle, novinar bi i dalje bio potreban kao netko tko će selektirati informacije i ukazivati na ono što su zapravo važni problemi?
Viktor Ivančić: Tako je. Osobno se zalažem za ono što se nekada patetično nazivalo angažiranim novinarstvom.
Marinko Čulić: Štampani su mediji u najdirektnijoj konkurenciji s raznoraznim portalima. Mislim da je to bitka u kojoj je krajnje neizvjesno tko će koga pobijediti, a postoji ozbiljna opasnost da obojica takmaca poginu. Nisam siguran da su portali budućnost jer, u krajnjoj liniji, nijedan od njih baš i ne pliva u parama. Najviše što mi se čini je da uspijevaju zagorčati život klasičnim štampanim medijima. Zajednički problem jednih i drugih je žutilo koje prijeti da ih oboje uništi. Postaju sve žući, ne shvaćajući da time ne povećavaju tiražu, nego je smanjuju. I jedni i drugi fino tešu kolce koje sami sebi zabijaju. Trebali bi tražiti novi model – prije par godina je Habermas ustvrdio da novine treba kao javno dobro zaštititi i financirati iz državnog budžeta. Neću reći da je to čitava budućnost pisanog novinarstva, ali osigurava nekakve osnovne vrijednosti, opstanak nekoliko novina u ovakvoj državi, bez kojih ta država ne bi smjela biti. Ne vidim drugi izlaz, sve drugo je košmar koji se ne usuđujem prognozirati. Vrlo sam pesimističan, mislim da će se gašenje pisanih medija nastaviti, ne vidim što tome stoji na putu. Jedan od tih modela djelomično postoji i u Hrvatskoj, nije to nešto novo – Novosti, Zarez, mala paleta desnih novina. Čini mi se da to treba osmisliti i šire, recimo, nikad ne bih dozvolio gašenje Vjesnika. Mogu govoriti o gašenju 95 posto Vjesnikovih novinara, budimo objektivni, oni i nisu zaslužili da im se nešto drugo dogodi, ali novina jest zaslužila.
"Priča o tome da su kompjuteri uništili novinarstvo – odnosno štampu – je glupost. Ni slučajno, kakvi kompjuteri? Mobiteli? Ni slučajno. Portali? Ni slučajno." - Vlado Rajić (FOTO: Nacional.hr)
Vlado Rajić: Od 1990. do 1995. godine glavni je urednik Vjesnika bio Krešo Fijačko. Ambiciozni dečki koji su koristili Vjesnik kao odskočnu dasku da bi otišli u neke druge poslove već su bili otišli. Inače, devedesetih sam – kako se Tuđman i ja nismo baš lijepo gledali – vrlo brzo izgubio sve akreditacije, u vladi, Saboru i predsjedničkom uredu. Ostala mi je jedino ona u Ustavnom sudu. To mi nisu mogli uzeti, pratio sam ga 25-26 godina, svaku srijedu ujutro u devet sati. Mijenjao se Ustav u to doba. Sjećam se, sprdao sam se s jednim članom ustavne komisije čiji je najveći doprinos bila teza da se ne kaže član, nego članak Ustava. To je bila njegova interpelacija. Glavni čovjek bio je Vladimir Šeks, i netko koga je Šeks u brojnim pauzama te komisije zvao na konzultacije. Dugo smo mislili da on zove Tuđmana, međutim poznajući Tuđmana, on vjerojatno nije imao živaca za to. Koga je zvao? Pa nekog tko je znao ustavnu materiju. Unutrašnju politiku je vodio Mladen Pleše, kasniji glavni urednik Jutarnjeg. Kako se istovremeno mijenjao Ustav i u Srbiji, Pleše mi je rekao da napišem usporedbu ovlasti Tuđmana i Miloševića. Napišem i donesem, a on kaže - “Nisi normalan, napisao si da naš ima tvrđe ovlasti nego li onaj tamo!”. Objavili smo, nitko nije prigovarao. Fijačko je morao otići 1995. godine i tako smo došli na kadrovsku politiku koja danas vlada u svim hrvatskim novinama. Ima nešto što tu generaciju u novinara povezuje s današnjom. Vjesnik se raspada, i nama kolege kažu „e sad se javljate, kad su vam uskratili plaće“. Sada ti isti ljudi zamjeraju mlađim novinarima zašto ništa ne poduzimaju, zašto vas varaju na plaćama, zašto vas predstavljaju kao idiote s tom opremom i tekstovima od nekoliko redaka, zašto dozvoljavate tu tabloidnost? Velika je zabluda da su ta djeca tulava, pokvarena i da ništa ne znaju, ali ako imate curu ili dečka, želite obitelj, dići kredit za strop nad glavom – kakva vam borba predstoji? Podsjećam, kada je bio štrajk u Večernjem listu, gdje ste vidjeli u novinama da je netko podržao novinare Večernjeg? Kada je tonuo Vjesnik, kada je Slavko Linić rekao da je to mrtvac kojeg treba pokopati, gdje ste vidjeli komentar u kojem je netko kazao – „Nemoj bagerom na nacionalni spomenik“? U sedamdeset i drugoj godini svog izlaženja Vjesnik je najprije ostao bez plaće. Onda je došla priča da se iseljava - prodaja je preseljena na Žitnjak - potom da će se čitav prostor očistiti i napraviti veliki poslovni objekt, za koga su zainteresirani brojni uglednici iz novinarstva. Iz moje pozicije novinara na burzi ja ne mogu zaključiti da li je to istina. Jedna je stvar bila to što smo mi bili neobranjivi. Zadnja naklada bila je hiljadu primjeraka, to se ne može braniti. Očito, mi koji smo ostali bili smo potpuno devastirani i loši. Gdje se o tome pisalo? O naših jedanaest neisplaćenih plaća? Ako je već prva dovoljan razlog da prvi dnevnik na svojoj naslovnici to registrira, a kamoli jedanaest? Gdje je petlja usporediti Vjesnik i Kamensko? Isti je to obrazac - uništiti proizvod i proizvodnju, ne dati ljudima plaću, otvoriti stečaj, i onda imaš - šta? Zemljište! Gdje je zemljište? U centru grada! A gdje je ovo drugo zemljište? U centru grada, malo dalje. Je li to obrazac? Jest. Koje su novine napisale da je to obrazac?
Možda Novi list?
Vlado Rajić: Ali Novi list je svojom uređivačkom politikom postao riječka novina, izgubio je nacionalnu dimenziju. Oni su jednostavno na tržištu počeli propadati i izgubili su nakladu. Remitendu današnjeg izdanja Novi list sutra seli na jug Hrvatske, u Dalmaciju - kao novine. To je katastrofa. To je propast. Što se dogodilo u Zagrebu? Kako je prodan Večernji list? Prvo muljež, da se sakriju pravi financijeri. Onda je došla Styria i kupila Večernji za sto nečega. Potom je dionice Večernjeg lista, koje su bile uračunate u onih sto, prodala za sto i sedamdeset. Iste je godine šef uprave Styrie u Austriji proglašen privrednikom godine, za poslovanje njegove firme u inozemstvu. Sve jasno. Nikada državni odvjetnik ili netko drugi nije pitao kako je to moguće. Potjerali su Anašića, strahovito sposobnog menadžera koji je od kamenja pravio zlato. Ne samo da je, zahvaljujući njemu, Večernji bio tiražno najmoćnija novina, nego i ekonomski. Bilo je još takvih, recimo Uro Šoškić koji je nakon grabeža devedesetih spasio šarena izdanja Vjesnika, to se zvalo IRI, odnosno „informativno-revijalna izdanja“. Kada je pokradeno sve što se moglo pokrasti, Pavić je uzeo ono što je ostalo, a to je Studio. Nikada nije platio za ime, a to je vrijednost, intelektualno vlasništvo. Styria potom instalira ljude koji su došli iz Kleine Zeitunga. Što je to? Prekrasna mala novina koja na svojim stranicama obilježava prvi dan proljeća. To je novina za sredinu koja tako živi, ali Večernji list je urbana novina u prvom gradu u Hrvatskoj, koja se obraća građanima Zagreba, a ne ljudima iz malih mjesta oko Graza. Vrhunac rasula u novinarstvu bio je kad je iz redakcije potjeran Branko Tuđen. On je ostavio Večernji na 160.000 primjeraka naklade, onda su došli mladi lavovi i pali na osamdeset, a sada to iznosi jedva oko 40.000. Ipak, treba naglasiti - lako se mi bahatimo s nekadašnjim nakladama, 350.000-400.000 u pojedine dane Večernjeg lista, ali tržište je obuhvaćalo dvadeset milijuna ljudi.
Jasna Babić: Dakle, ovo je jedna potpuno nova situacija. Nije u pitanju samo nedostatak progresa u novinarstvu, nego nešto što proizlazi iz političkog sistema, ovakvog kakav je postavljen. Pri tome molim da me se ne shvati kao da ja mislim da sam ja završetak, naprotiv, ja bih htjela biti fundament za nešto dalje, jer se to može i to se mora dogoditi. Postoji gomila divnih, mladih, pametnih i frustriranih novinara, a internet tome može samo pomoći.
Kod nas je jedan od problema i to što se pod egidom navodne objektivnosti protura propaganda, dok u - uvjetno rečeno - ozbiljnijim društvima čitatelj na kiosku kupuje novine koje obično imaju jasno istaknutu političku poziciju, pa je više manje jasno s kojeg se dijela političkog spektra interpretira stvarnost.
Viktor Ivančić: Tako je. Ako govorimo o novinama, čak i u samoj prezentaciji imamo neku vrstu nekog postmodernističkog šizofrenog pristupa. Vi danas u Hrvatskoj imate pet ili šest dnevnih listova. Kada biste ih naslagali na stol i pokrili glave tih listova, ne bi znali uočiti razliku između jednog ili drugog zato što nijedan od njih nema ni mrvicu teksta na naslovnoj strani. Naše bi novine – i to sve – htjele u isto vrijeme biti i kritično-analitičke i tabloidne. Dakle, svaka od tih novina bi, kao, htjela da zadovolji ukuse čitavog društva, da pokriva cijeli spektar i to im se obija o glavu. Takav je vrlo često i politički pristup. Ne mislim da novina treba biti zamjena za parlament. Mi bi trebali njegovati pluralnu demokratsku medijsku scenu, ali novine bi trebale biti vrlo različite. U tome je Feral inzistirao. Mislim na to da u njemu, primjerice, neće biti autorski tekst Ante Đapića – neće biti!
"Ako pustite da pisani mediji odumru, portali i televizije koji već jesu beskrajno žuti postat će još žući" - Marinko Čulić (FOTO: Slobodnaevropa.org)
Mislite li da u Hrvatskoj, ali i šire, postoji budućnost za štampane medije? Jesu li oni nešto što će izumrijeti, ili biti protuteža internetu, mjesto gdje će se možda njegovati duže forme, analitičnije…?
Jasna Babić: Pisano novinarstvo neće nestati. Govorili su da će televizija uništiti kina, ali nije jer su kina našla svoju publiku. Međutim, ovakvo novinarstvo, kakvo mi u ovom trenutku imamo, sve će se više urušavati te će istovremeno dugo sprječavati da nastane nešto dobro i progresivno, progresivnije nego što smo mi bili krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Nije smisao novinarstva da se ono zadrži na nivou određenih godina, smisao novinarstva je da te godine budu fundament za nešto novo i bolje. Nažalost, to novo ne postoji, osim u tehnološkom smislu – mislim na internet. Ali, ako govorimo o novinarskim formama – o načinu oblikovanja neke građe, pisanja tekstova, rada na terenu – to sve nazaduje, i to ispod razine osamdesetih i devedesetih godina. To je strašno. Ne bi smjelo biti tako.
Viktor Ivančić: Ako govorimo o supstanci novinarstva, platforma neće biti bitna, odnosno pitanje da li se radi o internetu ili štampi. Što se tiče većeg dijela današnjeg novinarstva, nisam siguran da ono treba imati budućnost, ako se mene pita. Istinski želim propast nekim medijskim industrijama. Mislim da nema puno efekta od nade u neko njihovo popravljanje. Veća korist bi bila da se tih par sistema sruši te da se onda iz nove pozicije gradi nešto drugo. Ali, ako govorimo o ozbiljnom, kvalitetnom, kritičkom novinarstvu, za njega je objektivno sve manje prostora i na internetu i u novinama. Potpuno je svejedno hoće li se takvo novinarstvo događati ovdje ili tamo. Bojim se da je ovo dovoljno mala zemlja da se ono potpuno izgna, da to postane zabavna industrija. Zbog nekih medija nadam se da to neće biti tako. Današnje novinarstvo, rekao bih, počinje biti i nesposobno da djeluje direktno na ljude. Čak i kada ih kupuju, ljudi su prestali imati povjerenja u novine. Mislim da ljudi danas u velikoj mjeri medije – a novine pogotovo – čitaju u nekom ironijskom ključu, nije to stupanj povjerenja koji bi ih mogao natjerati da im se baš posve predaju. Mislim da je utjecaj marginalnih medija zato veći nego li se misli. Vjerodostojna novina koja ima dvije-tri tisuće čitalaca može imati značajniji utjecaj nego li neki idiotski tabloid koji ima publiku od pedeset tisuća ljudi. Kroz to možete ozbiljnije društveno djelovati. U ovim godinama meni marginalna pozicija nije problem, jedino treba tu preživjeti. U ovim godinama ne želim što više čitalaca, želim ih što manje, ali da budu što kvalitetniji. Mislim da se može djelovati, može se utjecati, a onda dođu neke okolnosti gdje se to vrlo brzo okrene i pokaže se da je to imalo nekog smisla.
Marinko Čulić: Ako pustite da pisani mediji odumru, portali i televizije koji već jesu beskrajno žuti postat će još žući. Pisani mediji nisu bog zna što, no ipak su nekakav profesionalni, pa i ljudski korektiv portalima koju nemaju mjere. Vidimo da nisu ni financijski nešto isplativi, ukoliko nemaju nekog sponzora. Evo, i Index je došao na novce sponzorirane od Grada, a on je kao u vrhu. Ne bih im prepustio da, uvjetno rečeno, formiraju javno mnijenje. Mislim da nisu tome dorasli.
Vlado Rajić: Slobodna Dalmacija - splitska novina. Glas Slavonije - osječka novina. Novi list - riječka novina. Nema više hrvatskih novina, nema više javnog glasila. Jedino javno glasilo koje postoji je HRT - sa svim detaljima o kojima bi mogli dva sata razgovarati, ali država nije stala iza niti jednih papirnatih novina. Priča o tome da su kompjuteri uništili novinarstvo – odnosno štampu – je glupost. Ni slučajno, kakvi kompjuteri? Mobiteli? Ni slučajno. Portali? Ni slučajno.
Jasna Babić: Vidimo da se Hrvatske sve više usitnjava, kao da se refeudalizira, i sve manje sredine ostaju same za sebe, što se Zagreba, koji je okrenut sav prema Bruxellesu, uopće ne tiče. Meni je drago što su okrenuti prema Bruxellesu, ali nije jasno koga će oni tamo predstavljati ako ih se ne tiče što se događa u Zadru ili Splitu.
Marinko Čulić: U odnosu na ovo vrijeme, novine su osamdesetih bile u prednosti i zato što se cijeli društveni okoliš promijenio, od čega nisu stradali samo mediji nego cijeli niz segmenata društva. Drastično je to što se događa u zdravstvu, socijali i tako dalje. Novo društvo izgubilo je cijeli niz nekadašnjih sidara, i to dobrih sidara. To je izgubljeno i u medijskoj politici. Ne vidim tu nekakvo veliko iznenađenje ili naročito ne vidim nekakvo čudo. Ovo novo društvo – ako govorimo o postsocijalističkim zemljama, a očito i šire – traži sebe. Situacija u medijima jest jako loša, ali nije ni drugdje mnogo bolje. Postavlja se pomalo epohalno pitanje, što ta društva namjeravaju sa sobom i što onda namjeravaju sa svojim medijima.
Jasna Babić: Problemi u kojima je danas novinarstvo ne proizlaze iz novinarstva samog. To je stvar koja proizlazi iz političkog sistema, odnosno načina na koji je on postavljen.
Danas se može sve napisati, ali to nema nikakvog utjecaja?
Viktor Ivančić: Može se sve napisati ako napišete točno ono što oni hoće, jer u protivnom možete ostati bez posla, u velikom sistemu. Alternativa je da radite u nekom marginalnom mediju i vjerojatno jedva preživljavate. Bivši sustav zasnivao se na političkom nalogu, a demokracija se uglavnom zasniva na manipulaciji. To je ključna razlika među njima, međutim, efekti su vrlo slični. Naravno, ne želim uspoređivati količine slobode nekada i sada, ali ako pogledate krajnji rezultat, vidite da su novine danas u svojoj šarolikosti praktično jednoumne. Glavna struja novina je dosadnija nego li osamdesetih, a osim toga novine na jednak način inzistiraju na održavanju postojećeg poretka. Dapače, osamdesetih je u novinama bilo više kritike socijalizma nego li što je danas kritike kapitalizma. Pri tom se nije radilo samo o kritici socijalizma koja je težila njegovom „popravljanju“, nego je bilo glasova prave kritike. Danas se u vodećim ozbiljnim novinama kapitalizam ne dovodi u pitanje. Takva kritika prisutna je samo na margini.
Vlado Rajić: Obratite pažnju: sve se osim Ferala događalo na uglu Slavonske avenije i Savske ceste. Tamo gdje je Vjesnik. Što se danas događa? Nema Vjesnika. Vjesnik postoji samo u tramvaju – „Slijedeća postaja Vjesnik“. Nema ga više. Prazan neboder, sve prazno. To je finale naše priče.
lupiga
