‘Neželjena baština’, dokumentarac Irene Škorić o antifašističkim spomenicima: Spadam u one koji smatraju da ima još mnogo ljudi koji vjeruju u antifašizam, posebno onih koji vjeruju u umjetničke vrijednosti spomenika naših vrhunskih kipara
Novi dugometražni dokumentarni film ‘Neželjena baština’ redateljice Irene Škorić, koji će premijerno biti prikazan 18. augusta na Sarajevo Film Festivalu u sklopu programa ‘Suočavanje s prošlošću’, govori o sudbini iznimno vrijednih spomenika posvećenih antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Od 1945. do 1990. u Jugoslaviji je izgrađeno na hiljade spomenika NOB-u koji, svaki na svoj način, obilježavaju važne događaje iz NOR-a. Neki od njih bili su iznimno visoke umjetničke vrijednosti ili su afirmirali antifašizam putem obrazovnog procesa, političkih skupova ili turizma. U Hrvatskoj je od devedesetih do danas srušena ili devastirana polovica tih spomenika, njih oko tri hiljade. Međunarodno priznata umjetnička djela nove su političke okolnosti odjednom učinila nepoželjnima i metom vandalskih rušilačkih napada. Slikom i izjavama svjedoka, eksperata, umjetnika i političara, pa i onih koji su građu spomenika prodavali kao sekundarnu sirovinu, autorica priča o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad. Zapravo, priča o društvu i vrijednostima koje su se urušile.
- Ideja za film rodila se prije nekih šest godina. Shvatila sam da je to više od pukog barbarstva, a u hrvatskom dokumentarnom filmu ta se tema nije obrađivala. Snimala sam oko dvije godine, dok su same pripreme trajale puno duže. Pošto nije bilo dovoljno financija da bi se dokumentiralo rušenje svih važnijih spomenika iz NOB-a, odlučila sam film temeljiti na meni osobno pet najzanimljivijih spomenika: ‘Spomeniku ustanku naroda Banije i Korduna’ na Petrovoj gori, ‘Spomeniku Stjepanu Filipoviću’ u Opuzenu, ‘Spomeniku narodu heroju Slavonije’ kod Kamenske, ‘Ustanku’ u Brezovici i ‘Spomeniku palim borcima i žrtvama fašizma’ u Veljunu. Svi su pretrpjeli velika razaranja, bili su lijepi i imali su iznimnu umjetničku vrijednost, a svaki od njih nosio je i neku autentičnu priču - govori Irena Škorić.
Najveći problem projekta bio je nedostatak financija; da je on riješen, radnja filma mogla je preći granice Hrvatske. Ovako, film fotografijama i snimkama podsjeća na neke važne spomenike iz drugih krajeva Jugoslavije. Fascinantno je, kaže redateljica, da je netko tako sistematski rušio spomenike visoke umjetničke vrijednosti, radove umjetnika koji spadaju u red najvećih evropskih kipara.
- Svojim visokim artizmom ti su spomenici bili najbolji promotor antifašizma i upravo zato su srušeni - ističe Irena Škorić.
Ljudi na terenu su bili izrazito susretljivi i nekim čudnim tokovima su malo-pomalo ulazili u autoričin život – bez njihove pomoći i razne foto i videodokumentacije filma ne bi bilo.
- Mađari su, na primjer, sve kipove vezane uz Drugi svjetski rat i socijalizam sabrali i prezentirali u jednom ‘parku-odlagalištu’, parku skulptura u Budimpešti. Prema Aloisu Rieglu, utemeljitelju moderne zaštite spomenika, ‘neželjena baština’ je ona baština koja je izgubila potomke onih koji su je stvorili, baština za koju više nema interesa. Kaže, nestali su motivi i vrijednosti koji su doveli do podizanja takvih spomenika. Nadam se samo da i moj film neće postati ‘neželjena baština’. Ali spadam u one koji smatraju da ima još mnogo ljudi koji vjeruju u antifašizam, posebno onih koji vjeruju u umjetničke vrijednosti spomenika naših vrhunskih kipara, čak neovisno o ideologiji i odnosu prema povijesti. Upravo je njima namijenjen ovaj film. Kao redateljica volim bilježiti stvari koje nestaju ili će uskoro nestati. Ne mogu promijeniti svijet, ali mogu ukazati na neke stvari, na neke uspomene, na neke ljepote, podsjetiti ljude da postoje vrijednosti kojih se ne bi trebali odreći - kaže Irena Škorić.
Film je nastao u produkciji Artizana filma, snimatelji su Branko Cahun, Darko Krakar i Robert Krivec, montažer Silvije Magdić, a kompozitor Ivo Josipović. Projekt je podržala Fondacija Robert Bosch, a na SFF-u će biti predstavljen u saradnji sa Al Jazeerom Balkans. Cilj festivalskog programa ‘Suočavanje s prošlošću’ je da doprinese intenzivnijem dijalogu, promociji mira kroz podizanje svijesti i suočavanju svih učesnika sukoba sa nepobitnim činjenicama. On ohrabruje uključivanje javnosti, prvenstveno pripadnika mlađih generacija, u interesu postizanja većeg razumijevanja te prihvaćanja i toleriranja međusobnih razlika.
- Nadam se zagrebačkoj premijeri filma ove jeseni. Voljela bih još izbrusiti neke detalje. Moram reći da Hrvatski audiovizualni centar, koji se inače jako voli busati u svoja antifašistička prsa, nije dao niti jednu kunu za ovaj projekt. Zato postprodukcija filma nije završena u mjeri u kojoj bi trebala biti. Ekipa filma je vjerovala u projekt i iznijela ga na svojim plećima. Moramo zato posebno zahvaliti Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta koje je pomoglo projekt smatrajući ga važnim - govori autorica.
Irena Škorić je diplomirala filmsku i TV režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Filmom se bavi od srednje škole kao članica Kino kluba Zagreb. Kada je sa deset godina vidjela film ‘Tko pjeva zlo ne misli’ odlučila se baviti režijom. Dobitnica je Rektorove nagrade, sudjelovala je na brojnim stranim i domaćim filmskim festivalima, gdje je osvojila 50 nagrada. Režirala je više od 30 filmova, od kojih pet dugometražnih dokumentarnih i jedan dugometražni igrani. Napisala je deset radiodrama za Prvi i Treći program Hrvatskog radija, pisala je za filmske časopise ‘Hollywood’ i ‘Hrvatski filmski ljetopis’. Objavila je knjigu ‘Eros na filmu’ i umjetnička je voditeljica manifestacije ‘Noć hrvatskog filma i novih medija’. Sudjelovala je u radu brojnih žirija u zemlji i inostranstvu na području filma i književnosti. Njen dugometražni dokumentarni film ‘Dragi Lastane’ (2014.) osvojio je nagradu publike na ZagrebDoxu i nedavno je prikazan na HTV-u.
portalnovosti
Novi dugometražni dokumentarni film ‘Neželjena baština’ redateljice Irene Škorić, koji će premijerno biti prikazan 18. augusta na Sarajevo Film Festivalu u sklopu programa ‘Suočavanje s prošlošću’, govori o sudbini iznimno vrijednih spomenika posvećenih antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Od 1945. do 1990. u Jugoslaviji je izgrađeno na hiljade spomenika NOB-u koji, svaki na svoj način, obilježavaju važne događaje iz NOR-a. Neki od njih bili su iznimno visoke umjetničke vrijednosti ili su afirmirali antifašizam putem obrazovnog procesa, političkih skupova ili turizma. U Hrvatskoj je od devedesetih do danas srušena ili devastirana polovica tih spomenika, njih oko tri hiljade. Međunarodno priznata umjetnička djela nove su političke okolnosti odjednom učinila nepoželjnima i metom vandalskih rušilačkih napada. Slikom i izjavama svjedoka, eksperata, umjetnika i političara, pa i onih koji su građu spomenika prodavali kao sekundarnu sirovinu, autorica priča o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad. Zapravo, priča o društvu i vrijednostima koje su se urušile.
- Ideja za film rodila se prije nekih šest godina. Shvatila sam da je to više od pukog barbarstva, a u hrvatskom dokumentarnom filmu ta se tema nije obrađivala. Snimala sam oko dvije godine, dok su same pripreme trajale puno duže. Pošto nije bilo dovoljno financija da bi se dokumentiralo rušenje svih važnijih spomenika iz NOB-a, odlučila sam film temeljiti na meni osobno pet najzanimljivijih spomenika: ‘Spomeniku ustanku naroda Banije i Korduna’ na Petrovoj gori, ‘Spomeniku Stjepanu Filipoviću’ u Opuzenu, ‘Spomeniku narodu heroju Slavonije’ kod Kamenske, ‘Ustanku’ u Brezovici i ‘Spomeniku palim borcima i žrtvama fašizma’ u Veljunu. Svi su pretrpjeli velika razaranja, bili su lijepi i imali su iznimnu umjetničku vrijednost, a svaki od njih nosio je i neku autentičnu priču - govori Irena Škorić.
Najveći problem projekta bio je nedostatak financija; da je on riješen, radnja filma mogla je preći granice Hrvatske. Ovako, film fotografijama i snimkama podsjeća na neke važne spomenike iz drugih krajeva Jugoslavije. Fascinantno je, kaže redateljica, da je netko tako sistematski rušio spomenike visoke umjetničke vrijednosti, radove umjetnika koji spadaju u red najvećih evropskih kipara.
- Svojim visokim artizmom ti su spomenici bili najbolji promotor antifašizma i upravo zato su srušeni - ističe Irena Škorić.
Ljudi na terenu su bili izrazito susretljivi i nekim čudnim tokovima su malo-pomalo ulazili u autoričin život – bez njihove pomoći i razne foto i videodokumentacije filma ne bi bilo.
- Mađari su, na primjer, sve kipove vezane uz Drugi svjetski rat i socijalizam sabrali i prezentirali u jednom ‘parku-odlagalištu’, parku skulptura u Budimpešti. Prema Aloisu Rieglu, utemeljitelju moderne zaštite spomenika, ‘neželjena baština’ je ona baština koja je izgubila potomke onih koji su je stvorili, baština za koju više nema interesa. Kaže, nestali su motivi i vrijednosti koji su doveli do podizanja takvih spomenika. Nadam se samo da i moj film neće postati ‘neželjena baština’. Ali spadam u one koji smatraju da ima još mnogo ljudi koji vjeruju u antifašizam, posebno onih koji vjeruju u umjetničke vrijednosti spomenika naših vrhunskih kipara, čak neovisno o ideologiji i odnosu prema povijesti. Upravo je njima namijenjen ovaj film. Kao redateljica volim bilježiti stvari koje nestaju ili će uskoro nestati. Ne mogu promijeniti svijet, ali mogu ukazati na neke stvari, na neke uspomene, na neke ljepote, podsjetiti ljude da postoje vrijednosti kojih se ne bi trebali odreći - kaže Irena Škorić.
Film je nastao u produkciji Artizana filma, snimatelji su Branko Cahun, Darko Krakar i Robert Krivec, montažer Silvije Magdić, a kompozitor Ivo Josipović. Projekt je podržala Fondacija Robert Bosch, a na SFF-u će biti predstavljen u saradnji sa Al Jazeerom Balkans. Cilj festivalskog programa ‘Suočavanje s prošlošću’ je da doprinese intenzivnijem dijalogu, promociji mira kroz podizanje svijesti i suočavanju svih učesnika sukoba sa nepobitnim činjenicama. On ohrabruje uključivanje javnosti, prvenstveno pripadnika mlađih generacija, u interesu postizanja većeg razumijevanja te prihvaćanja i toleriranja međusobnih razlika.
- Nadam se zagrebačkoj premijeri filma ove jeseni. Voljela bih još izbrusiti neke detalje. Moram reći da Hrvatski audiovizualni centar, koji se inače jako voli busati u svoja antifašistička prsa, nije dao niti jednu kunu za ovaj projekt. Zato postprodukcija filma nije završena u mjeri u kojoj bi trebala biti. Ekipa filma je vjerovala u projekt i iznijela ga na svojim plećima. Moramo zato posebno zahvaliti Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta koje je pomoglo projekt smatrajući ga važnim - govori autorica.
Irena Škorić je diplomirala filmsku i TV režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Filmom se bavi od srednje škole kao članica Kino kluba Zagreb. Kada je sa deset godina vidjela film ‘Tko pjeva zlo ne misli’ odlučila se baviti režijom. Dobitnica je Rektorove nagrade, sudjelovala je na brojnim stranim i domaćim filmskim festivalima, gdje je osvojila 50 nagrada. Režirala je više od 30 filmova, od kojih pet dugometražnih dokumentarnih i jedan dugometražni igrani. Napisala je deset radiodrama za Prvi i Treći program Hrvatskog radija, pisala je za filmske časopise ‘Hollywood’ i ‘Hrvatski filmski ljetopis’. Objavila je knjigu ‘Eros na filmu’ i umjetnička je voditeljica manifestacije ‘Noć hrvatskog filma i novih medija’. Sudjelovala je u radu brojnih žirija u zemlji i inostranstvu na području filma i književnosti. Njen dugometražni dokumentarni film ‘Dragi Lastane’ (2014.) osvojio je nagradu publike na ZagrebDoxu i nedavno je prikazan na HTV-u.
portalnovosti
