Sve koji se usude pisati da su Rusija ili Kina zemlje na koje se treba ugledati ili koji podržavaju odluke Moskve ili Pekinga se proziva “rusofilima” ili neznalicama “koji pojma nemaju kako se živi u diktaturi”. No, sve više ljudi u Europi osjeća mučninu od ove “demokracije” i nešto stvarno nije u redu ako smo došli do trenutka u kojem pozdravljamo “diktatore” koji vode super-ekonomije u nastajanju, a to su, prije svega, Peking i Moskva. Što oni rade?
Za nas Europljane nešto elementarno i revolucionarno. Odlučili su da gospodarski divovi moraju davati dio novca vladi, koja se brine za nova ulaganja, očuvanje socijalne države i rasprostranjeni rast blagostanja u zemlji.
Na drugoj strani, Europska unija, SAD i zemlje koje u Africi, Aziji, Južnoj Americi pod krinkom demokracije iz osamnaestog stoljeća provode nekakvo “javno-privatno partnerstvo“, sada su postale močvara koja u narodu izaziva gađenje.
Ako netko želi povući dobar potez kojim će se općenito poboljšati uvjeti života, mora čitati zakone i dekrete “diktatora” modernih sila poput Kine i Rusije. Zaista za ne povjerovati.
Možda smo do ove toče došli i dijelom jer je SAD u demokraciju uveo tip kao što je James Madison, koji je mislio da nikada, ali stvarno nikada, ljudi ne trebaju imati pravo glasa? Ili zato što je demokraciju u Europi preoteo Friedrich von Hayek, koji je rekao da su država blagostanja i glasovanje bili samo alati koji su korišteni da u miru drže niže klase, jer bi u protivnom fizički napale “zaslužnu elitu”?
Je li ikada itko shvatio da je “demokraciju” izmislila elita od koje je ljudima muka? Temelje svijetu u kojem živimo su udarili njemački kancelar poslijeratne obnove Konrad Adenauer, te njegovi partneri diktature EU Schuman, Monnet i De Gaulle, francuski vođa koji se ukaljao divljim postkolonijalizamom u Alžiru. Ni John Fitzgerald Kennedy nije “svetac”, jer je bio oduševljeni pristaša američke vizije nacionalnih država u Latinskoj Americi, a to je za milijune Latinoamerikanaca značilo živjeti pod stalnom prijetnjom eskadrona smrti.
U stvari, ova je “demokracija” svoje pravo lice pokazala na referendumu u Grčkoj 2015., Irskoj 2008. i 2009. i Italiji 2016. godine, čiji su rezultati zanemareni kao da nisu ni održani.
Uzmimo da nam osobno Vladimir Putin i nije simpatičan, ali on poduzima korake koje se ne bi usudila učiniti ni Angela Merkel, možda ni Marine Le Pen, da je pobijedila na izborima. On je jednostavno naredio javnim ruskim divovima kao što su Alrosa, Gazprom, Rosneft, Aeroflot da barem polovicu njihove zarade daju ulagaču, odnosno državi. Prevedeno, Putin je državnim super-menadžerima rekao da se ne prave pretjerano pametni i da distribuiraju svoje zarade kako on kaže, bez ikakvih trikova i zamki. To se može činiti besmislenom stvari, ali provjerite koliki postotak profita državi daju javne kompanije u zemljama Europske unije.
Uzmimo za primjer talijanski Eni, koji godišnje zaradi čistih 68,1 milijardi eura, a Rimu, koji je većinski vlasnik kompanije, proslijedi manje od 900 milijuna.
“Ne”, kaže Putin ruskim divovima, “sada ćete istovariti novac državi, i to veliki, a zatim i privatnim investitorima, ali kasnije”. Njegova vlada očekuje da će 2017. Na ovaj način dobiti 2,1 milijardu dolara, kasnije i više, čime će se popuniti državna blagajna za javnu potrošnju i daljnja ulaganja. Gazprom i Rosneft su počeli gunđati, ali znaju da s Putinom ne smiju zabrljati.
Čak i ako netko nije simpatizer Vladimira Putina ili općenito ne voli “kult ličnosti”, ipak se ne bi bunio da bogati sektori državnih kompanija i financijskih institucija moraju davati vladi novac. Ali vladi koja će njime znati upravljati.
Spomenimo i Xi Jinpinga, koji je “sasjekao” najbogatijeg čovjeka u Kini, Yao Zhenhua, vlasnika privatnog osiguravajućeg diva Baoneng, jer se godinama previše obogatio na leđima kineskih građana. I dok Putin naređuje svojim divovima, našim mlitavim, plašljivim i bezidejnim “političarima” na pamet ne pada da povuku poteze od općeg i državnog interesa.
Nakon svega, ako se na jednoj strani moramo diviti “diktatorima”, na drugoj se moramo pitati gdje je uopće “demokracija” na Zapadu?
logično
Za nas Europljane nešto elementarno i revolucionarno. Odlučili su da gospodarski divovi moraju davati dio novca vladi, koja se brine za nova ulaganja, očuvanje socijalne države i rasprostranjeni rast blagostanja u zemlji.
Na drugoj strani, Europska unija, SAD i zemlje koje u Africi, Aziji, Južnoj Americi pod krinkom demokracije iz osamnaestog stoljeća provode nekakvo “javno-privatno partnerstvo“, sada su postale močvara koja u narodu izaziva gađenje.
Ako netko želi povući dobar potez kojim će se općenito poboljšati uvjeti života, mora čitati zakone i dekrete “diktatora” modernih sila poput Kine i Rusije. Zaista za ne povjerovati.
Možda smo do ove toče došli i dijelom jer je SAD u demokraciju uveo tip kao što je James Madison, koji je mislio da nikada, ali stvarno nikada, ljudi ne trebaju imati pravo glasa? Ili zato što je demokraciju u Europi preoteo Friedrich von Hayek, koji je rekao da su država blagostanja i glasovanje bili samo alati koji su korišteni da u miru drže niže klase, jer bi u protivnom fizički napale “zaslužnu elitu”?
Je li ikada itko shvatio da je “demokraciju” izmislila elita od koje je ljudima muka? Temelje svijetu u kojem živimo su udarili njemački kancelar poslijeratne obnove Konrad Adenauer, te njegovi partneri diktature EU Schuman, Monnet i De Gaulle, francuski vođa koji se ukaljao divljim postkolonijalizamom u Alžiru. Ni John Fitzgerald Kennedy nije “svetac”, jer je bio oduševljeni pristaša američke vizije nacionalnih država u Latinskoj Americi, a to je za milijune Latinoamerikanaca značilo živjeti pod stalnom prijetnjom eskadrona smrti.
U stvari, ova je “demokracija” svoje pravo lice pokazala na referendumu u Grčkoj 2015., Irskoj 2008. i 2009. i Italiji 2016. godine, čiji su rezultati zanemareni kao da nisu ni održani.
Uzmimo da nam osobno Vladimir Putin i nije simpatičan, ali on poduzima korake koje se ne bi usudila učiniti ni Angela Merkel, možda ni Marine Le Pen, da je pobijedila na izborima. On je jednostavno naredio javnim ruskim divovima kao što su Alrosa, Gazprom, Rosneft, Aeroflot da barem polovicu njihove zarade daju ulagaču, odnosno državi. Prevedeno, Putin je državnim super-menadžerima rekao da se ne prave pretjerano pametni i da distribuiraju svoje zarade kako on kaže, bez ikakvih trikova i zamki. To se može činiti besmislenom stvari, ali provjerite koliki postotak profita državi daju javne kompanije u zemljama Europske unije.
Uzmimo za primjer talijanski Eni, koji godišnje zaradi čistih 68,1 milijardi eura, a Rimu, koji je većinski vlasnik kompanije, proslijedi manje od 900 milijuna.
“Ne”, kaže Putin ruskim divovima, “sada ćete istovariti novac državi, i to veliki, a zatim i privatnim investitorima, ali kasnije”. Njegova vlada očekuje da će 2017. Na ovaj način dobiti 2,1 milijardu dolara, kasnije i više, čime će se popuniti državna blagajna za javnu potrošnju i daljnja ulaganja. Gazprom i Rosneft su počeli gunđati, ali znaju da s Putinom ne smiju zabrljati.
Čak i ako netko nije simpatizer Vladimira Putina ili općenito ne voli “kult ličnosti”, ipak se ne bi bunio da bogati sektori državnih kompanija i financijskih institucija moraju davati vladi novac. Ali vladi koja će njime znati upravljati.
Spomenimo i Xi Jinpinga, koji je “sasjekao” najbogatijeg čovjeka u Kini, Yao Zhenhua, vlasnika privatnog osiguravajućeg diva Baoneng, jer se godinama previše obogatio na leđima kineskih građana. I dok Putin naređuje svojim divovima, našim mlitavim, plašljivim i bezidejnim “političarima” na pamet ne pada da povuku poteze od općeg i državnog interesa.
Nakon svega, ako se na jednoj strani moramo diviti “diktatorima”, na drugoj se moramo pitati gdje je uopće “demokracija” na Zapadu?
logično
