Dosta dobro znamo što bi trebalo učiniti, ali ne mogu se postići uvjeti širenja svijesti i stjecanja organizacije da se to učiniti, kaže Nikola Visković. Proteklih tjedana dva su Latinoamerikanca preplavila svjetske medije: jedan svojom smrću (predsjednik Venezuele Hugo Chavez), drugi izborom za papu (argentinski kardinal Jorge Bergoglio). Obojica su označeni kao "ljudi prekretnice": Chavez kao onaj koji je parlamentarnim putem vratio socijalizam na svjetsku scenu i time pokazao otklon od dominantnog modela neoliberalnoga kapitalizma, a Bergoglio kao onaj koji bi mogao vratiti skromnost na katoličku scenu i time pokazati otklon od dominantnog modela otuđenog katoličanstva. Kad tome pridodamo poznate kritike novog pape o "nepravednoj raspodjeli dobara" u svijetu, dobijemo zajednički latinskoamerički socijalističko-katolički krik o nužnosti alternative današnjem neoliberalnom poretku.

Polazeći od teze da je jedan od ključnih problema današnjeg svijeta postojanje monolitne globalne misli, bez alternativa, porazgovarali smo s professorom emeritusom Splitskog sveučilišta dr. Nikolom Viskovićem upravo o društveno-ekonomskoj i društveno-političkoj alternativnosti u svijetu i kod nas, od moguće alternativnosti novoizabranog pape Frane za Katoličku crkvu, preko moguće alternativnosti Beppa Grilla za talijansku i europsku političku scenu, do moguće alternativnosti novoosnovane liste Drugo lice Splita za politički i društveni život našega grada.

Počnimo s novim papom. Svjedoci smo određene euforije nakon njegovih prvih postupaka, ali po kojim bismo kriterijima trebali procjenjivati uspješnost njegova pontifikata? I možemo li iz njegove kritike "nepravedne raspodjele dobara" zaključiti da je protiv neoliberalnoga kapitalizma?

-Papa Frane ili Franjo očigledno je simpatičan. Ali što on može značiti bitnoga za suvremeni svijet i posebno za Crkvu, to još ne znamo. Druga je stvar hoće li on svoju skromnost htjeti i moći nametnuti kardinalima, biskupima i drugim muškim crkvenim parazitima - da, baš tako, parazitima, jer ništa ne stvaraju, dok žene u Crkvi itekako dobro rade u socijali, u bolnicama i drugdje. Isto tako, hoće li on moći reformirati tromost i svestranu konzervativnost Rimske kurije? Ili, hoće li on moći izići iz apsurdnih pozicija Katoličke crkve u pogledu spolnosti - npr. kontracepcije, pobačaja, homoseksualnosti - i ignoriranja više vrsta braka i obitelji? Ili, još, hoće li on htjeti i moći promijeniti zabranu ravnopravnog sudjelovanja žena u dijeljenju sakramenata i crkvenih položaja, pa da možda jednog dana konačno vidimo i jednu papesu, a ne da se tradicionalna androcentričnost ili mizoginija u Crkvi opravda Isusovim odabirom dvanaest muških apostola u vrijeme kada civilizacija zaista nije dopuštala drugo.

Jedan drugi lider iz Latinske Amerike, venezuelski predsjednik Hugo Chavez, nedavno nas je napustio. Koliki je to gubitak za svjetsku ljevicu i kako biste ocijenili njegovih 14 godina parlamentarnog socijalizma?

U suvremenim traženjima socijalističkih alternativa neoliberalnoj ekonomskoj tiraniji i kazališnom sustavu demokracije, Chavez je jedna repriza bolivarizma u onome što se protiv svemoćnog svjetskog ekonomsko-političkog mainstreama može učiniti. Ne mnogo, ali metodološki zanimljivo - kao što nije mnogo, ali jest metodološki zanimljivo učinio castrizam na Kubi - za uvjete Latinske Amerike. Pritom treba upozoriti da je danas čest prigovor Chavezu za populizam parolaški ili značenjski neobjašnjen, jer ima populizama i populizama. Jedno je Berlusconijev konzervativni populizam u kasnokapitalističkom poretku, a drugo latinskoamerički populizam koji nose životne energije dijela ugroženog naroda protiv vladajućeg poretka.

Osim pojedinih pokušaja proboja postojećeg poretka u Latinskoj Americi - poput onog Allendeova, Castrova ili Chavezova - koje još snage u svijetu vidite kao današnju alternativu neoliberalnom kapitalizmu?

To je ključno neodgovoreno pitanje suvremenosti. Znamo da su dvije temeljne opasnosti suvremenog svijeta poremećaji ekosustava i neoliberalni poredak financijskih spekulacija i izrabljivanja naroda. Za suprotstavljanje i jednom i drugom postoje dobra teorijska rješenja, ali je porazno stanje u mogućnosti promjene svijesti šireg stanovništva i pronalaženja organizacijskih političkih oblika za ostvarenje tih rješenja. Prvenstveno se u tome i sastoji današnja svjetska kriza ljevice i odgovarajuća moć postojećeg poretka: dosta dobro znamo što bi trebalo učiniti, ali ne mogu se postići uvjeti širenja svijesti i stjecanja organizacije da se to učiniti. Radništvo, koje bi to moglo, više ne postoji kao kompaktan revolucionarni subjekt, a ugroženo stanovništvo mladih, nezaposlenih, emigranata, umirovljenika itd. ne nalazi i ne zna kako naći načine političke borbe i organizacije.

Uz to, teorijski i praktično javlja se i dodatni problem u tome što alternativna rješenja postojećem antiekološkom i neoliberalnom poretku mogu biti ili lijeva progresivna ili desna regresivna, pa nije baš jasno hoće li u jednom bliskom zaoštravanju ekološke, ekonomske i političke krize prevagu odnijeti prvi ili drugi, tj. novi pokušaj socijalne demokratske revolucije ili autoritarne fašistoidne kontrarevolucije. Na prvi pogled, čini mi se čak vjerojatnije ovo drugo.

Može li se neoliberalno carstvo urušiti? I mora li ishod tog urušavanja nužno biti pozitivan?

Iz prethodno rečenog, jasno je koliko je slab svaki apriorni optimizam, onaj koji u političkim kampanjama uvijek tvrdi da će "dobro pobijediti". Povijest pokazuje da su se veliki povijesni poredci ponekad urušavali ne korakom naprijed, nego katastrofalno korakom natrag, na primjer Rimsko Carstvo. Što postaje još više moguće kad je posrijedi prva ovakva ekološka kriza za trajanja čovječanstva od ledenog doba, kad su nestale tolike vrste života u Europi i drugdje.

Kako komentirate uspjeh Beppa Grilla na talijanskoj političkoj sceni? Je li on populist ili nova kvaliteta u europskoj politici?

Nasuprot onima koji ga olako prokazuju kao populista, Beppe Grillo upravo je jedan od onih pokušaja alternativnih rješenja poretku koje nose pozitivni populizmi. U njegovu programu nalazimo izvrsne elemente ekoloških, antipolitikantskih, antibirokratskih, antimedijskih i drugih antisistemskih zahtjeva, ali umjesto ozbiljne prosudbe tih elemenata, analitičari su skloniji ocjenjivanju njegovih teatralnih nastupa po trgovima Italije; nastupa koji su, nota bene, upravo glavni uzrok njegova uspjeha.

Dokaz snage njegova Movimenta, tj. maspokreta, jest to što su talijanski socijaldemokrati Luigija Bersanija, nedovoljno jaki da sami sastave vladu, u koketiranju s njim već počeli prihvaćati neke od njegovih zahtjeva, kao što su smanjivanje privilegija političara, snaženje alternativnih medijskih, transportnih, zdravstvenih i drugih usluga, te ukidanje suvišnih posrednih teritorijalnih jedinica provincija - kao što su, usputno rečeno, hrvatske suvišne županije. Nejasno je što njegov Pokret pet zvijezda kani učiniti s hipertrofiranim oružanim snagama, s imperijalnom vanjskom politikom, s odnosom prema Crkvi, kao posjedniku četvrtine talijanskih nekretnina, i to je zacijelo jedna slabost tog Pokreta, koja bi mogla upućivati i na osobine njegova oportunizma.

Danas je senzacija i to što su ciparske vlasti, na zahtjev Europe, oduzele sedam milijardi eura bankovnih depozita kao uvjet za davanje kredita radi isplate golemog državnog ciparskog duga?

To je dosad neviđen presedan u financijskoj povijesti Europe, prava lenjinska eksproprijacija eksproprijatora. Po mojem sudu, metodički gledano, to bi moglo biti jedno od glavnih sredstava rušenja neoliberalnog poretka financijske spekulacije i eksploatacije. Ali, vidi vraga, ta se eksproprijacija događa uglavnom prema ruskim bogataškim depozitima u ciparskim bankama, a ujedno se iz Bruxellesa i svih europskih glavnih gradova upozorilo da se to ne može dogoditi s njihovim bankama.

Meni nije toliko žao tog gubitka ruskih lopovskih tajkuna, koliko mi je žao što time nije postavljeno opće pravilo poreznog oduzimanja 20 ili 40 posto svih lopovskih tajkunskih depozita u bankama Švicarske, Luksemburga, Lihtenštajna, londonskog Cityja, Paname, Sejšela, Bahama, Mauricijusa, Dubaija, Singapura, Gibraltara itd., gdje su sklonjene od nacionalnih fiskalizacija stotine milijardi dolara i eura, a kojima bi se mogli otplatiti svi državni dugovi barem najslabijih svjetskih ekonomija. Zašto Ujedinjeni narodi ne ustroje ad-hoc vojne jedinice "specijalaca" da naprave iznenadni desetodnevni desant na te lopovske jazbine mafijaškoga kapitala? Eto teorijskog rješenja bez mogućnosti praktičnog ostvarenja!

A gdje smo mi tu? Nedavno ste u Novostima ocijenili novostvorene države bivše Jugoslavije kao "sedam ridikuloznih balkanskih patuljaka". Koliko su te države moćne i sposobne da se odupru dominantnom društveno-ekonomskome modelu u svijetu? I što je raspad Jugoslavije u ekonomskom smislu donio novostvorenim državama, a što im je oduzeo?

Te se države bave svojim specifičnim zaostalostima, bez gotovo ikakvog korespondiranja s velikim svjetskim problemima. Zato nisam ni sklon misliti na njih, jer se ništa značajno, ni njihovo ni svjetsko, tu ne može dogoditi. Svaka dobra promjena kod nas danas ovisi gotovo isključivo o mogućnostima dobrih promjena u svijetu. A budući da one ne pristižu, onda mi u unutarnjim odnosima poslušnički izvršavamo naloge međunarodnih oligarhija, svake se godine zadužujemo još milijardu ili dvije dolara samo radi vraćanja kamata, nismo sposobni za 15 godina urediti ni sustav kanala za navodnjavanje poljoprivrede, šaljemo vojnike za imperijalne marifetluke u Afganistan i prodajemo oružje islamistima na Golanu, vazelinski se "utiravamo" Amerikancima odbijajući prava Palestincima u UN-u, a ono nešto malo naših ljevičara nije se sposobno udružiti u jednu kredibilnu suvremenu socijalno-ekološku snagu, nego su po običaju i međusobno svi protiv sviju.

Kako komentirate novu političku opciju Drugo lice Splita, koja se uoči skorašnjih lokalnih izbora pojavila u našem gradu, a pozicionirana je ljevije od SDP-a?

I to je simpatično kao i papa Franjo. Volio bih da se bez sitnih isključivosti sastavi široka lista kulturno- politički alternativnih figura grada Splita, nasuprot sadašnjoj, za veliki grad kao Split bijednoj kompoziciji općinske vlasti. Da se postigne nešto što SDP, kao izrazito činovnička snaga - u kojoj su središnje uloge mogli imati i ljudi poput Zdravka Tomca, Mate Arlovića i Ljerke Ercegović - u svim ovim godinama nije uspio postići u urbanim ekonomskim i kulturnim odnosima. Čudi me zašto SDP nije inicirao jedno takvo alternativno okupljanje mladih, koje, izgleda, lista Drugo lice Splita nosi.