Zamislite sportsku momčad, radni tim ili obitelj u kojima oni koji upravljaju procesima jedan dan govore da su pobijedili virus i da su svjetski prvaci, a drugi da su zadnji u Europi. U ponedjeljak nema zatvaranja, u četvrtak 'lockdown'. U utorak škole nisu izvor zaraze, u srijedu rezultati istraživanja koji to dokazuju, u petak ipak… zatvori škole. Previše je tu vrludanja i neplanskog, čak i za naciju koja se voli šaliti i koja je poznata po improvizaciji
Ako se neke stvari brzo i radikalno ne promijene, posljedice pandemije u Hrvatskoj bit će znatno ozbiljnije nego u mnogim razvijenim državama. Ne odnosi se to na krivulje rasta oboljelih, veći broj umrlih ni na pad gospodarstva, već se radi o nečemu sveprisutnom. Naći ćete to u trošnim kućama Kozari boka, zatvorenim kafićima na splitskoj Rivi, ilegalnim laboratorijima za proizvodnju sintetičke droge i tvorničkim pogonima u Slavoniji. Ljudi svih dobi, od onih u prvom razredu osnovne škole do onih u domovima za starije osobe, pod snažnim su psihičkim pritiskom – sve ustrašeniji, nervozniji i u potrazi za čvrstim i jasnim orijentirima kojih nema.
O psihosocijalnoj dimenziji pandemije, koja izravno i neizravno utječe na fizičko zdravlje i na ekonomiju, Andrej Plenković (kojem želim brz i uspješan oporavak), čini se, ne zna mnogo. Za predsjednika Vlade u kojeg su usmjereni fokus i nade nacije pokazuje nevjerojatno zanemarivanje i ignoriranje osnovnih postavki kriznog komuniciranja i razumijevanja psihičkih potreba građana u ovom trenutku. U školi bi za pokazano znanje dobio mršavu dvojku iz psihologije, a sve ono što se događa od ožujka dokazuje da Stožer koji donosi odluke za ovaj važan dio posla nema primjerene kvalifikacije.
Zanemarivanje psihološkog aspekta pandemije bilo je jasno još u proljeće, kad je u travnju u emisiji RTL Direkt ministar zdravstva Vili Beroš na pitanje o mogućim posljedicama pandemije na psihičko zdravlje odgovorio da ne misli da će ih biti te dodao: '...sve te šale i pošalice (op.a., na društvenim mrežama) pokazuju stanje duha nacije.' Ako je strategija ove vlade od početka bila 'mimovima s Jožom Manolićem i Vladimirom Šeksom udariti na depresiju, anksioznost i ovisnosti', onda se ne treba čuditi sve većoj pojavi posljedica na mentalno zdravlje.
Kako smo?
Istraživanjem 'Kako smo?', koje su u lipnju provele znanstvenice s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, utvrđeno je da nas oko petina ima ozbiljne psihičke posljedice kao rezultat pandemije. Istovjetan udio utvrđen je u istraživanju 'Preživjeti i živjeti' pod vodstvom dr. sc. Dinke Čorkalo Biruški, provedenom u kolovozu 2020., kad smo svi uživali u slobodi kretanja, a neki na vlasti u rukovanju s poznatim tenisačima i grljenju s nepoznatim osobama. Trenutna je situacija takva da dr. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče, ukazuje na 25-postotni porast u zahtjevima za hospitalizaciju. Sve navedeno ukazuje na poteškoće značajnog broja osoba, a može se očekivati da će se njihov broj povećati kako ograničenja naših života budu prisutnija.
Velik dio odgovornosti za ovakvo stanje vezan je uz usko shvaćanje teške situacije u kojoj smo se našli te načina komunikacije Vlade Republike Hrvatske i njezina Stožera o virusu, njegovu prenošenju, broju zaraženih i umrlih te posebice o mjerama za suzbijanje pandemije. Od početka se pandemija promatra isključivo kroz prizmu virusa, a kasnije i kroz sagledavanje ekonomskih posljedica. Niti u jednom trenutku u fokusu nisu bile psihičke posljedice koje snažno utječu na tjelesno zdravlje, ali i ponašanje ljudi s novcem. Rijetko kada ćete vidjeti da zabrinuti, ustrašeni ili tužni među nama troše na što osim na lijekove. Komunikacija postaje sve više takvom da potiče nemir i strah među ljudima. Zamislite sportsku momčad, radni tim ili obitelj u kojima oni koji upravljaju procesima jedan dan govore da su pobijedili virus i da su svjetski prvaci, a drugi da su zadnji u Europi. U ponedjeljak nema zatvaranja, u četvrtak lockdown. U utorak škole nisu izvor zaraze, u srijedu rezultati istraživanja koji to dokazuju, u petak ipak… zatvori škole. Previše je tu vrludanja i neplanskog, čak i za naciju koja se voli šaliti i koja je poznata po improvizaciji.
Kad se tome doda odmicanje od odgovornosti, najjasnije izraženo formiranjem različitih savjeta poput onog znanstvenog, u kojem se ne sluša one čija melodija nije u skladu s političkim ciljevima, te neodlučnost u donošenju odluka osim kad se treba zahvaliti na suradnji, onda je jasno gdje smo. Tako vođena nogometna momčad izgubila bi na domaćem terenu od Andore 5:0, pri čemu igrači ne bi znali tko igru obranu a tko napad, mnogi bi se u tom radnom timu, izluđeni stilom vođenja, zahvalili na suradnji, nakon mjeseci takvog komuniciranja i ponašanja te bi obitelji bile ranjene i psihički shrvane, baš kao što značajan dio Hrvatske trenutno jest.
Ništa bez jasnih orijentira
Kako bi se pomoglo milijunu onih koji trenutno nisu dobro i osnažilo milijune koji su ok, ali kojima će trebati snaga u nadolazećim mjesecima, nužno je napokon početi jasno i pravodobno prezentirati informacije. Još je važnije javnosti prezentirati pokazatelje koji uvjetuju određene odluke vezane uz naše živote. U kojem se trenutku i na osnovi kojih parametara zatvaraju uslužne djelatnosti, a kada škola? U kojim se uvjetima otvaraju? Jasni orijentiri osnova su ciljnog ponašanja ljudi i temelj su smanjivanja negativnih utjecaja straha, tuge i nemira. Oni su ujedno niti koje omogućuju povećanje društvene kohezije, djelovanje u istom smjeru i smanjivanje nevjerojatne polarizacije.
Istina je da takvi orijentiri smanjuju manevarski prostor politici, ali ovdje se radi o puno važnijim stvarima koje se tiču svakog doma, kafića, korporacije, klinike ili pogrebnog poduzeća. U svakom od tih mjesta nalaze se ljudi kojima nije dobro i kojima nikakve šale i pošalice neće pomoći, ali jasan plan, preuzeta odgovornost i odlučnost u njegovu izvršenju - mogu.
tportal
