Godina koja je prigrlila ustaštvo

Ovako to vidi upućeni Britanac: »Puno je lakše da se u Srbiji i Hrvatskoj kuka o četnicima i ustašama i o tome što se dogodilo 1941., nego da se priča o ekonomiji i ozbiljnim problemima koji danas utječu na ljude. Ali to je i proteklih godina bio obrazac, posebno između Srbije i Hrvatske, neka vrsta odnosa toplo-hladno: u jednoj minuti dajete jedan drugom cvijeće, šetate preko mosta i slikate se zajedno, a u sljedećoj se vaše vođe deru jedni na druge i ponašaju se nepristojno. Ne vidim razlog zašto bi se to promijenilo, kad je tako već nekoliko godina«. Tako je, karakterističnom zajedljivošću, britanski novinar Tim Judah ovih dana komentirao zamrznutu političku melankoliju u kojoj tavore zemlje bivše Jugoslavije. No lako je Judahu biti blaziran: ono što njemu, na drugom kraju kontinenta, može opravdano izgledati kao beznadno, uvijek isto balkansko izdiranje jednih na druge, ovdje i prečesto utire put prelaženju s riječi na djela. I zato je protekla godina probudila zebnju – jer su riječi postale zastrašujuće.

Dogodilo se točno ono na što je prije više od godine upozoravao Slavko Goldstein: da bi ustaštvo moglo postati »mainstream«. Uznemiren vijestima da je Ministarstvo uprave u mandatu socijaldemokratske vlade, u svibnju pretprošle godine, registriralo lažljivo revizionističko Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Goldstein je javno prosvjedovao protiv tog naizgled administrativnog poteza, upozoravajući kako bi popustljivost pred sve snažnijom nostalgijom za NDH mogla rezultirati prihvaćanjem hrvatske varijante nacizma kao ravnopravnog izbora u demokratskoj ponudi ideja. Samo godinu i nešto nakon tog Goldsteinova upozorenja – koje je, u trenutku kada je izgovoreno, moglo još izgledati kao razumljiva ali ponešto pretjerana zebnja senzibilnog hrvatskog Židova i partizana – godinu kasnije, dakle, u Jasenovcu stoji spomen-ploča s ustaškim pozdravom, zaštićena javnim ekvilibriranjem premijera i djelatnom represijom policije, koja privodi mlade antifašističke aktiviste jer pristojnom prosvjednom akcijom upozoravaju na rušenje »temeljnih postulata naše zajedničke države«.

To privođenje mladih, odvažnih i lucidnih ljudi označilo je vrhunac cinizma kojim je država u protekloj godini kapitulirala pred ekstremnom desnicom. Počelo je, podsjetimo, uličnom pripremom još prije četiri godine, kada je stožer u Vukovaru navalio na zakonski postavljene dvopismene ploče. Nastavilo se podizanjem onog balkanskog vašara pred zgradom Ministarstva branitelja, podignutom – ako je tko zaboravio – zato što je tadašnji ministar, legenda vukovarske obrane, planirao priznati prava civilnim žrtavama rata. Na tom je ulično-šatorskom ekstremističkom valu njegov politički inspirator Tomislav Karamarko sklepao vladu koja je u pola godine neuspješnog mandata radikalno krilo HDZ-a pretvorila u snažnu i nezaobilaznu snagu, koju budući premijeri za godine unaprijed neće moći zanemarivati. A s tim krilom, i ustaštvo.

Kakav je samo val desnog radikalizma zapljusnuo zemlju u protekloj godini! Negatori jasenovačkih pogroma, od »istraživača« do Sedlara, zaredali su filmovima i javnim tribinama; u Jasenovcu su položili vijenac »poginulima od 1941. do 1951«, i to uz osobno dopuštenje ravnateljice Spomen područja Jasenovac Nataše Jovičić; zbog rehabilitacije ustaštva čak su i udruženja potomaka jasenovačkih žrtava bojkotirala službenu komemoraciju u travnju, zbog čega je američki izaslanik doputovao u Zagreb, a predsjednica Republike – uvelike suodgovorna za taj ekstremistički val – jednokratno se na televiziji posula pepelom. No vrlo se brzo i »iskupila«, slikajući se pod ustaškom zastavom, bodreći potiho desničarske provokatore poput Autohtone hrvatske stranka prava (AHSP), koja je u srpnju gotovo onemogućila proslavu antifašističkog ustanka u Srbu...

No umjesto da s novom, navodno umjerenom vladom, kraj godine donese smirivanje, svjedočili smo novom koraku prema lošoj prošlosti: vlada »europski orijentiranog« Plenkovića proustaške je provokacije pretvorila u izraze patriotizma, koje policija, ako treba, ima štititi i represijom. Upravo je to poruka privođenja antifašističkih aktivista u Jasenovcu: legalno je pored logora postaviti ploču s ustaškim pozdravom, ali nije legalno nenasilno protiv te ploče prosvjedovati. Svako takvo razaranje institucija samo je naizgled simbolično, i korak je prema nasilju i ukidanju slobode. Ključno pitanje godine pred nama jest – gdje je tomu kraj?

novilist