A kad smo kod državnih troškova povezanih s pandemijom, mislite li da ćemo ikad doživjeti podvlačenje crte i krajnju računicu za kupnju cjepiva, infrastrukturna zdravstvena ulaganja, prekovremene sate zaposlenih ili neposredne štete uslijed nesavjesnog liječenja. Na razini crtice u hrvatskim medijima objavljeno je kako se ministar financija Zdravko Marić zadužio devet milijardi eura ili 7% državnog proračuna? Pandemija je, sve je to za naše dobro.


Dramatičan naslov, posuđen od Normana Mailera, ali posve odgovarajući višeslojnom društvenom raskolu koji prijeti jugoistočnoj regiji EU, posebice Hrvatskoj. Uzrok i posljedice prisutnog raskola  jednostavne su prirode. Naime, Hrvatskoj za donji prag procijepljenosti od virusa COVID-19, koji bi garantirao sigurnosni prag od nastavka pandemije, nedostaje cca. 200 tisuća novocijepljenih stanovnika, a unatoč svim kampanjama i mjerama njihovo povjerenje gotovo je nemoguće zadobiti. Taktike koje primjenjuje hrvatska vlada kreću se od potenciranja javne histerije do ad hominem pristupa. Kako drugačije protumačiti debelo zakašnjelu anticovid kampanju „od koje nam ovisi uspjeh turističke sezone” kao temeljnog punitelja prihoda državnog proračuna pa do javne uvrede kako oni koji odbijaju cjepivo su „do 10% bazično neinteligentniji”?


Ne biraju sredstva, niti riječi. Ukratko, moramo se cijepiti ili zbogom sva Ustavom zagarantirana i stečena ljudska prava.


Raspon pritiska i potencijalnih neprijatelja je krajnje dijaboličan: od mjera „demokratske zakonite prisile” pa sve do, štono bi rek’o Nick Cave javnog izražavanja „pripadnosti najplašljivije religije stoljeća – političke nekorektnosti”. U proizvoljnom sukobu vaksera i antivaksera, podjednako radikalnih i surovih u stavovima i matrici djelovanja, na većinskoj strani našli su se zajednički zavijati na Mjesec hrvatska Vlada, interesno ovisan dio znanosti, „all stars” estrade, gospodarski sektor, mediji poput opozicijskog Indexa i svaki iole priučeni maturant građevinske škole. U tom omjeru snaga antivakseri, po defaultu, sebi najgori neprijatelji, služe isključivo kao nepoderiva vreća za udaranje.


Problem je ostala misleća populacija koja je prisilno izgurana na front kao antivakserska, samo zato jer drže da je slobodan životni izbor crta ispod koje se ne potpisuje. Štono bi rekao Meša Selimović „ljudi koji ne pristaju da izvor njihove slobode bude uzrok tuđe neslobode.”


S ovom vlašću ne dijelim niti iglu, niti postelju, a ponajmanje a priori uvjerenja.

NEMA ŽIVOTA BEZ CJEPIVA ZA NEVJERNIKE


Najvidljiviji indikator u kojoj mjeri se radikaliziralo hrvatsko društvo jest prepiska putem društvenih mreža. No, tamo sam se načitao divnog štiva od autora koje držim inteligentnim i čestitim ljudima, recimo „od danas se ne družim sa svakom necijepljenom osobom, dakle, znaju što im je za činiti prije nego li me opet pozdrave” pa preko niza izravnih uvreda do maštovitih ucjena o “potencijalnim ubojicama koji u sebi nose biološki kontaminirani materijal?”


Najčešći većinski argument kako je obavezno cijepljenje u svrhu općeg dobra dok je slobodan izvor individualno pravo drugorazrednog značaja, a histerija kojom se potiče diskriminacija je svakodnevna, nerijetko na razini neprovjerljivih fake newsa. Danas je čitani opozicijski portal Index objavio tekst u kojem demantira vlastiti tekst „o manje inteligentnim” pojedincima koji se odbijaju cijepiti istovremeno koristeći demantij kako bi ponovio diskriminatorske teze.


U posebno nepovoljnim uvjetima nalazi se populacija koja se odbija cijepiti iz zdravorazumskih i slobodoumnih razloga jer se automatski prokazuju kao antivakseri koji štete općem boljitku društva. Činjenica da nerijetko koriste istovjetnu argumentaciju, znanstvene izvore ili iskustva jednostavno podliježe teroru većine čija se nadmoć ne bazira na snazi argumenata nego na galami koju proizvode u komunikacijskim kanalima.


LOGIČNE I TRAGIČNE ISTINE


Ipak, da odmah razjasnimo elementarni stav: moderna cjepiva i masovna cijepljenja su revolucionarno medicinsko postignuće bez kojih bi živjeli i umirali u neopisivim mukama od izlječivih bolesti. No, protuustavni nacionalni stožer – nitko osim hrvatske Vlade i to u slučaju nikad proglašene prirodne katastrofe, nema prava propisivati mjere kojim regulira nesmetano kretanje, slobodu govora i ponašanja – pokazao se iznimno lošim strategom u tekućoj pandemiji. Pa do prije tri mjeseca Hrvatska nije raspolagala dostatnim cjepivom za rizične skupine, da bi potom poput pijane babe nakupovala deset milijuna primjeraka. I zašto su navalili na zdravstvo i školstvo kao primarne sektore prisilnog cijepljenja (računaju na 140 tisuća novocijepljenih) kad su već podnijeli najveći teret pandemije, dok im 240 tisuća necijepljenih osoba vrti palčevima i prima plaću u Državnoj upravi pod izravnom ingerencijom hrvatske Vlade? Što i koga su čekali dvije pandemijske godine da provedu masovno cijepljenje? U Hrvatskoj se uveliko hvale kako su BiH darovali 30 hiljada primjeraka cjepiva (Astrazeneca), prešućujući činjenicu da nije riječ o jednostavnom dobrohotnom činu nego o gruboj spoznaji da nemaju dovoljno kvalitetnih smještajnih kapaciteta kako bi cjepivo ostalo neoštećeno. Podsjeća me ta gesta na pozadinu vojnog Splitskog sporazuma kad je s Bosnom dogovorena „zajednička obrana od agresora”, a da bi rezultirala hrvatskim vojnim jedinicama u Središnjoj Bosni. Na mjestu službenog Sarajeva, zahvalio bi im na donaciji i s naznakom “vratite pošiljatelju” i usput uručio i fakturu za transportne troškove.


A kad smo kod državnih troškova povezanih s pandemijom, mislite li da ćemo ikad doživjeti podvlačenje crte i krajnju računicu za kupnju cjepiva, infrastrukturna zdravstvena ulaganja, prekovremene sate zaposlenih ili neposredne štete uslijed nesavjesnog liječenja. Na razini crtice u hrvatskim medijima objavljeno je kako se ministar financija Zdravko Marić zadužio devet milijardi eura ili 7% državnog proračuna? Pandemija je, sve je to za naše dobro.


I sad bi mi uz svu zdravu pamet i navedene činjenice, Nacionalni stožer koji ne zna bi li piškio ili kakio, hrvatsku Vladu koja se ponaša kao bahati raspikuća i orkestrirane jedinice pravovjerja, trebali izložiti svoje živote na pladnju?


Gol već jesam, mrtav samo što nisam, mislim da ću o krajnjem ishodu ipak sam donijeti sud.


tacno