Tijekom prošlog stoljeća domaća poljoprivreda prošla je kroz tri rata koji su ostavili duboke i teške posljedice na volumen poljoprivredne proizvodnje. U prošlom se stoljeću proizvodnja gotovo utrostručila, ali je u devedesetim godinama vraćena nekoliko desetljeća unazad. Napredak u poljoprivredni nije bio jednak u svim ovim razdobljima. Spor, ali stabilan rast poljoprivreda imala je prije Prvog svjetskog rata sa stopom rasta od 1,3% godišnje no on je presječen Prvim svjetskim ratom pa je proizvodnja nakon rata, između 1920. i 1924. bila za skoro 8% ispod one razine koja je dostignuta u predratnom razdoblju od 1910. pa do 1914.
Između dva svjetska rata dinamika poljoprivrednog razvoja se ubrzala i dosegla je razinu od 1,8% godišnje; međutim rat je prekinuo napredak, a nakon završetka rata, poljoprivreda se našla u novoj situaciji: kolektivizaciji. Posljedice po proizvodnju nakon Drugog svjetskog rata bile su puno gore nego uspoređujući sa brojkama nakon Prvog svjetskog rata. Od 1946. pa do 1950. proizvodnja je pala za čak 22% u odnosu na petogodišnje razdoblje prije početka drugog svjetskog rata. Nakon 1953. dolazi do napuštanja kolektivizacije, uvodi se slobodnije tržište za poljoprivredne proizvode, a dolazi i do rapidnog razvoja tehnologije (posebno nakon 1960. godine) što dovodi do brzog uspona. U trideset godina , od 1955. pa do 1985. godišnji rast poljoprivredne proizvodnje doseže odličnih 3,1% što se može okarakterizirati kao najuspješnije razdoblje razvoja poljoprivrede što je za posljedicu imalo i brzi napredak gospodarstva u cjelini i dinamičnu transformaciju same proizvodnje.
Osamdesetih godina dolazi do visoke inflacije, zatim slijedi raspad Jugoslavije te ratne prilike dovode do pada proizvodnje koja se nalazi za 15% ispod razine dosegnute u razdoblju prije raspada države. Napredak nije ostvaren ni u proteklom desetljeću, stalno uspoređujući petogodišnja razdoblja dolazimo do pokazatelja da sa svakim razdobljem poljoprivredna proizvodnja sve više i više tone i nestaje. Samim time dolazi ne samo do stagnacije već i nazadovanja.
Duga stagnacija ukupne poljoprivredne proizvodnje koja je potrajala dva desetljeća u totalnoj je kontradikciji s prirodnim potencijalima Hrvatske i tehnološkim inovacijama u suvremenoj poljoprivredi. To se odnosi na sve dijelove Hrvatske, a posebno na Slavoniju u kojoj se odvija najveći dio tržišne proizvodnje.
Proučavajući statistiku može se doći do mnoštva podataka koji mogu puno toga reći o promjenama koje su se dogodile u vidu korištenja poljoprivrednog zemljišta, kao i o intenzitetu poljoprivredne proizvodnje. Do 1939. godine poljoprivreda je ostvarivala razvoj širenjem poljoprivrednih površina i na marginalna tla, s obzirom da postoji višak poljoprivrednog stanovništva koji ne može naći posao u nepoljoprivrednim djelatnostima. U drugom dijelu dvadesetog stoljeća dolazi do potpuno obrnute situacije: odlaskom seljaka u gradove dolazi do napuštanja marginalnih zemljišta pa se sve manje koristi zemljišta za poljoprivredu. Ekonomski napredak također je diktirao tempo smanjivanja poljoprivrednih zemljišta tako što se gradovi šire na njive u nekadašnjim predgrađima, aerodromi se grade na plodnim oranicama, ravnicama su provedene autoceste te korak po korak dolazi do smanjivanja. Prava slika napuštanja poljoprivrede dobiva se tek ako pogledamo kako se koriste oranice. 2001. godine od 1,457.000 hektara oranica i vrtova bilo je zasijano samo 1,091.573 hektara što znači da je čak četvrtina oranica ostalo nezasijano. Skoro trećina potencijalno visoko intenzivnih poljoprivrednih površina ostaje neiskorištena. Na početku 20. stoljeća tradicionalni ugari i nezasijane površine činili su svega 8,5% oranica. Površine pod vinogradima, voćnjacima, livadama također su smanjene za čak 15%. Ako se pogledaju činjenice dolazi se do zaključka da u drugoj polovici prošlog stoljeća dolazi do smanjivanja poljoprivrednog zemljišta za čak 11% između 1939. i 2001., a naročito onih pod intenzivnim kulturama. Zasijane površine u istom razdoblju smanjile su se za čak 30%. Od 1980. dolazi do ubrzanog napuštanja obrade zemljišta i otad započinje negativni proces koji nije zaustavljen. Popis poljoprivrednih površina iz 2003. govori o još strašnijim činjenicama jer prema njemu u Hrvatskoj postoji svega 802.000 hektara oranica i 27.700 hektara vinograda što nam govori o dubokoj krizi u kojoj se nalazi agrarni sektor.
Grane i djelatnosti u kojima nastupa stagnacija i nazadak proizvodnje
U kojim granama i djelatnostima dolazi do krize u poljoprivredi? Odgovor možemo sagledati iz analize dinamike proizvodnje glavnih kultura i proizvoda. Za početak prikaz poljoprivredne proizvodnje žita u 20. stoljeću s obzirom da je to najznačajniji segment poljoprivredne proizvodnje.
Žito
U prvih osamdeset godina proizvodnja se značajno povećala, čak se učetverostručila između 1900-4 i 1980-4, ali je u zadnjih dvadeset godina stagnirala, čak i nazadovala. Šokantni podatak je da potkraj devedesetih proizvodnja za čak 23% niža nego petnaest godina ranije. Danas je još uvijek za petinu niža nego u razdoblju od 1985. do 1989. Povećanje proizvodnje dovelo je i do bolje opskrbljenosti stanovništva. Prije Prvog svjetskog rata godišnje se proizvodilo 330 kg po stanovniku, a u osamdesetima čak 820 kg po stanovniku. Nakon toga proizvodnja nazaduje i početkom ovog stoljeća je na razini od 683 kg po stanovniku.
Industrijsko bilje
Impresivni napredak u proizvodnji žita nadmašen je u proizvodnji industrijskog bilja, konkretno uljarica i šećerne repe.
Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do razvoja proizvodnje suncokreta i soje uz već raniju uljanu repicu. Zahvaljujući tom izboru, poljoprivreda je osigurala porast potrošnje ulja među stanovništvom koje je počelo napuštati korištenje svinjske masti što je dovelo do povećane proizvodnje uljarica za čak trideset puta. Povećanje proizvodnje šećerne repe došlo je kao odgovor na rastuću potražnju za šećerom i slatkim proizvodima. S otvaranjem tržišta krajem osamdesetih dolazi do nazadovanja koje je prouzrokovao jeftin uvoz.
Grožđe, voće i maslinovo ulje
Slične tendencije u gore navedenim granama vrijede i za voćarsku proizvodnju u cjelini. Iz tablice se može vidjeti stanje u proizvodnji grožđa i voća. Proizvodnja grožđa stagnira već sedamdesetak godina, a kako se već dio proizvodnje konzumira kao stolno grožđe, smanjuje se i proizvodnja vina. Isto vrijedi i za proizvodnju šljiva i maslinova ulja koje je turistički boom na obali smanjio, od broja stabala pa do same obrade.
Ratarstvo
Ratarska proizvodnja je također doživjela ekspanziju, usprkos smanjenju oraničnih površina. Povećanim prinosima na zasijanim površinama dolazi do ekspanzije ratarske proizvodnje, prinosi pšenice su se utrostručili, prinosi kukuruza utrostručili dok je ječam imao sporiji rast.
Nakon ovih podataka nameće nam se pitanje, kako je došlo do takvog naglog povećanja najznačajnijih kultura? Tri su ključna faktora koja objašnjavaju ovaj fenomen.. Prvi je od njih povećano korištenje mineralnih gnojiva, drugi je da dolazi do poboljšavanja u selekciji sjemena, a treći faktor je činjenica da su smanjivanjem sjetvenih površina izbacile one površine koje daju niske prinose. Postavlja se pitanje što je uzrok nazadovanja u devedesetima? Smanjenje uporabe mineralnih gnojiva u odnosu na umjetna gnojiva zatim sporiji pritok mehanizacije, izostanak racionalizacije proizvodnje i ono što je dovelo do kolapsa poljoprivredu,a to je otvaranje domaćeg tržišta inozemnoj konkurenciji. Voće i povrće već je na svim razinama ugroženo od strane inozemnih proizvoda,a oveći danak uzimaju i u proizvodnji mesa, mlijeka, ulja, šećera, vina te se tako zaoštrilo pitanje visokih troškova proizvodnje. Agrarna politika nije reagirala te je sve veći i veći broj proizvođača ulazilo u gubitke ili odustalo od proizvodnje. Proces nije dovršen, ali kakva je tendencija uskoro bi mogao biti. S članstvom u WTO-u i ulaskom u EU, predviđa nam se rumunjski scenarij: čak 80% prehrambenih proizvoda u Rumunjskoj inozemnog je podrijetla.
Stočarstvo
Kriza je posebno naglašena u stočarstvu. Iz tablice vidimo brojčano stanje stoke. Iz podataka možemo iščitati da se iz hrvatskog stočarstva u potpunosti izgubilo konjarstvo; mehanizacija je istisnula konja kao vučnu snagu te danas imamo sa 3% broja konja u odnosu na početak prošlog stoljeća.
Govedarstvo je također pogođeno, danas se u Hrvatskoj nalazi dvije petine grla u odnosu na razdoblje prije sedamdeset godina. Trend opadanja broja goveda započinje u sedamdesetima, produbljuje se s početkom rata, a nakon rata doživljava kulminaciju te su brojevi došli na najniže grane u 21. stoljeću. Takva tendencija smanjenja broja goveda je pokazatelj i smanjenog ulaganja proizvođača u poljoprivredu, ali i pokazatelj lošeg iskorištavanja kapaciteta u poljoprivredi; izgrađene štale čuvale su 1975. godine oko 1,250.000 komada krupne stoke, a sada ispod 500.000 pa može se zaključiti da se trenutno koristi samo dvije petine izgrađenih kapaciteta što djeluje na visinu troškova proizvodnje (konkretno, amortizacija, koja je konstantni trošak, neovisno o proizvodnji) smanjujući konkurentnu poziciju domaćih proizvođača, bilo na domaćem bilo na stranom tržištu.
Domaće govedarstvo bilo je u prošlom stoljeću okrenuto prema inozemnim tržištima. Uoči početaka Prvog svjetskog rata, kontinentalni dio Hrvatske izvozio je prosječno godišnje čak 152 tisuće živih goveda i teladi, s težinom oko 35 tisuća tona žive vage. Bio je to najvažniji izvozni proizvod ondašnje Hrvatske. Tradicija izvoza dugo se održala pa je tako sredinom šezdesetih godina izvozila oko 45 tisuća tona goveđeg mesa (tzv. „baby beef“) na tržišta Zapadne Europe, posebno Italije i Engleske. Devedesetih godina, zbog smanjenog broja goveda, Hrvatska je prisiljena uvoziti goveđe meso unatoč smanjenoj potrošnji goveđeg mesa u zemlji. Kriza se manifestira i u proizvodnji mlijeka.
Proizvodnja se smanjila za čak trećinu pa je Hrvatska prisiljena uvoziti velike količine mlijeka i mliječnih prerađevina. Osim toga, vlasti je od zaštite domaće proizvodnje važniji krupni kapital što možemo vidjeti na primjeru ovogodišnjih zimskih prosvjeda seljaka kada su Ministarstvo poljoprivrede i Vlada stali na stranu francuskog Lactalisa koji je vlasnik Dukata.
Svinjarstvo je slabije zahvaćeno krizom poljoprivrede, zbog karaktera proizvodnje ( potrebe obitelji, jedan dio se proizvodnje temelji na potrebama obitelji proizvođača) no šteta je ipak učinjena jer se fond svinja, u odnosu na razdoblje prije rata smanjio, za 20% pa dolazi i do povećanja uvoza, a k tome, dolazi do prihvaćanja nakaradnih zakona iz EU legislative, poput onoga o zabrani cijepljenja svinja protiv svinjske kuge.
Ovčarstvo i kozarstvo, grane koje se baziraju na pašnjacima i pašnjačkom gospodarenju, pokazuju dugoročnu tendenciju smanjivanja broja grla, pa uspoređujući s brojem s početka prošlog stoljeća, danas smo na trećini broja stoke sitnog zuba. Također je bitno napomenuti i da se promijenio karakter proizvodnje; nema više mužnje ovaca, vuna nije više značajan novčani prihod pa jedinu rentabilnost osigurava jedino prodaja janjadi i kozlića.
Peradarstvo tijekom 20. stoljeća, zahvaljujući novom načinu uzgoja peradi, od tova pilića takozvanih brojlera pa do farmi jaja. Između 1911. I 1985. broj peradi se učetverostručio, no nakon 1985., dolazi do stagnacije i broja preradi i proizvodnje. To ima svoju vezu u gubitku nekadašnjih tržišta i u vidu mesa i jaja. 2003. godine u odnosu na 1989. bilo je manje za čak 30%.
Na koncu, tu je i stočna proizvodnja iz koje se može vidjeti da se proizvodnja mesa brzo povećavala sve do petogodišta 1980-4., kad se primakla brojci od čak 280.000 tona a nakon toga nazaduje prije čemu je najveći pad u proizvodnji goveđeg i ovčjeg mesa.
Rapidan napredak u proizvodnji mlijeka, gdje se utrostručila do petogodišta 1980-5. Bio je zaustavljen, a početkom 21. stoljeća iznosi samo 65% proizvodnje s kraja osamdesetih. U proizvodnji jaja nije toliki pad, međutim i u tom dijelu je došlo do čak 20% pada.
U stočarskoj proizvodnji od početka dvadesetog stoljeća pa sve do sredine osamdesetih, poljoprivrednici su se orijentirali prema rastućoj potražnji za stočarskim proizvodima. S padom standarda stanovništva u zadnjih 20 godina smanjilo je domaću potražnju za kvalitetnijim proizvodima, a i sa prelaskom na tržišnu ekonomiju dolazi do masovnog uvoza inozemne robe, u većini slučajeva upitne kvalitete kojim nižim cijenama ruše domaću proizvodnju. Samim time, produbljuje se ne samo kriza poljoprivredne proizvodnje već i dohodak poljoprivrednika.
Spori ili nikakav oporavak domaće poljoprivrede doveli su do deficita prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda u trgovinskoj bilanci Hrvatske u zadnjih petnaestak godina čime se još više pogoršalo stanje hrvatske platne bilance. Na svim stavkama poljoprivreda je u minusu osim stavke „pića i duhan“ u kojoj još uvijek postoji pozitivan rezultat.
Izvor: Slobodnifilozofski
