Otvoreni sukob između ministra obrane Marija Banožića te predsjednika republike i samim tim i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Zorana Milanovića već tjednima ne silazi s novinskih stupaca, da se poslužimo predinternetskim medijskim žargonom. Povod je naizgled banalan i bizaran, a vezan je uz umirovljenje zapovjednika Počasno-zaštitne bojne, ujedno i formacije čiji je jedini zapravo zadatak osiguranje samog predsjednika uz popratne protokole Nakon izbijanja sukoba, pored bilježenja i procjenivanja domišljatosti uvreda, komentatori upućeniji u stanje u vojsci nudili su javnosti više ili manje uvjerljiva tumačenja stvarnih razloga sukoba, a usput su se pojavljivale i načelnije analize stanja u vojsci.


Unatoč nešto snažnijem zanimanju javnosti za vojna pitanja, opet su izostale, barem zasad, sadržajnije rasprave o političkoj ulozi vojske i obrane, kao i o stavovima u narodu po tom pitanju. U Hrvatskoj prevladava dojam da se vojna pitanja rješavaju usput neprestanim bavljenjem ratom, bilo komemoracijama bilo slavljima. Današnja se vojska tretira kao svojevrsni produžetak one “originalne” i relevantniju pažnju dobije tek izbijanjem afera ili dvorskim političkim intrigama poput ove trenutne između ministra i predsjednika. Vojska zapravo na neki način u javnom imaginariju funkcionira kao infrastruktura za uspomene na rat, a pitanja o njenoj svrsi, pogotovo u kontekstu članstva u NATO-u i širih globalno-vojnih parametara uporno izostaju.


U tom bi kontekstu valjalo baciti oko na ono što nam kaže sam NATO jer se tamo po prirodi stvari moraju baviti stanjem u zemljama članicama. Inače, NATO “sugerira” članicama da bi prema “pravilima” izdvajanja za obranu trebala iznositi 2% BDP-a. Države se ne moraju striktno držati tih uputa, a packe uglavnom dolaze na nekakvim samitima ili prilikom političkih tenzija u kojima packa može biti iskorištena kao oblik pritiska. Upravo na tragu tog “pravila” od 2% BDP-a, statističari u NATO-u usporedili su vojne proračune zemalja članica u 2015. i 2021. godini. Hrvatska je 2015. godine za obranu izdvajala mrvicu ispod 2% BDP-a, ali je u proteklih šest godina napravila značajan iskorak i sada se nalazi na trećem mjestu među zemljama članicama i izdvaja 2,79% BDP-a. Treba uzeti u obzir da je samom rastu postotka pridonio i pad BDP-a zbog pandemije, ali slična je situacija i u ostalim državama. Pritom valja istaknuti da će najveći dio vojnog proračuna ići u kupnju naoružanja, što je vidljivo iz činjenice da se Hrvatska nalazi na prvom mjestu kad je u pitanju udio opreme u proračunu, a iznosi 46%.


Ove podatke treba staviti u društveno-politički kontekst koji, kako smo naveli, u ovdašnjim raspravama redovito izostaje. A kontekst nam pruža upravo sam NATO i istraživanje koje su proveli o stavovima stanovništva kad su vojni proračuni zemalja članica u pitanju. I po tom se istraživanju čini da stavovi građana nisu u korelaciji s vojnom politikom. Naime, tek 20% ispitanih stanovnika Hrvatska smatra da bi izdvajanja za vojsku trebala biti veća, njih 38% misli da je trenutna razina zadovoljavajuća, dok ih se čak 31% zalaže za njihovo smanjenje. A 11% ih tvrdi da ne zna. Hrvatska se prema NATO-vom istraživanju nalazi pri vrhu što se tiče skepse prema rastu vojnih izdvajanja. Međutim, politika u tom segmentu uopće ne uzima u obzir raspoloženje građana niti smatra da bi trebala. A ono i više nego jasno sugerira da bi itekako morala.