Početak školske godine u Hrvatskoj obilježile su s jedne strane ambiciozne najave dalekosežnih “reformi”, a s druge nezadovoljstvo roditelja stanjem u školstvu. No u polemikama o tome koliko je obrazovni sustav daleko od proklamiranih ideala nerijetko se odabiru pogrešne mete.
Tko god da se ulogirao na društvene mreže u Hrvatskoj prvog dana nove školske godine, mogao je vidjeti potresan status jednog oca iz Slavonskog Broda čiji je sin prvašić ostao bez asistenta u nastavi. Rečena fotografija uplakanog djeteta učas je obišla Hrvatsku i nametnula se kao glavna tema dana, preko koje će se prolomiti niz socijalnih frustracija i o kojoj će se očitovati svatko tko misli da ima nešto za reći, od komentatora na društvenim mrežama do političkih aktera. Kako to obično biva, lako zapaljive teme brzo i sagore, tako da u trenutku dovršavanja ovog teksta ‒ više od dva tjedna kasnije ‒ nikakvo sistemsko rješenje nije na vidiku, nekmoli da se prionulo rješavanju bilo kojeg od niza problema. Zato ćemo ovom prilikom pokušati dati objašnjenje što je prije dva ponedjeljka s čitavom raspravom pošlo krivo.
Prije svega, nezanemariva količina osuda sručila se na leđa osobe koja se prvog dana školske godine nije pojavila u školi gdje ju je čekao uplakani đak prvak s razvojnim poteškoćama. Riječima dječakove majke iz priloga Hrvatske radiotelevizije te večeri, ni nju niti ikoga drugoga nije zanimalo gdje je asistent u nastavi bio umjesto da bude s njezinim sinom. Nikakvo opravdanje nije dolazilo u obzir jer dijete nije imao tko uvesti u razred i s njime provesti prvi dan nastave. Drugi dio bijesa bio je usmjeren na odgojno-obrazovni sustav koji je propustio učeniku osigurati ono što roditelji ‒ opravdano ‒ smatraju da mu pripada, a to je neophodna asistencija pri učešću u odgojno-obrazovnom procesu. Uz to, roditelji su se požalili na najavu da će asistent dodijeljen njihovom sinu raditi s troje djece u razrednom odjelu. Koliko god bijes usmjeren na sustav bio razumljiv, a donekle i primjeren, toliko su osude asistenta potpuno bespredmetne. Evo i zašto.
Prema mjerodavnom Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, “pomoćnici u nastavi” mogu se uvesti u školske ustanove “zbog ispunjavanja posebnih potreba učenika s teškoćama u razvoju”, i to samo na prijedlog osnivača ustanove, uz suglasnost ministarstva. Budući da osnivačka prava nad osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama u hrvatskoj imaju jedinice lokalne i regionalne samouprave ‒ dakle općine ili gradovi i županije ‒ zahtjev prema centralnoj državi da riješi problem nedovoljnog broja asistenata u nastavi koliko je razumljiv, toliko je i neutemeljen.
Rasplinuće sna
Prema, pak, mjerodavnom Pravilniku o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju, za utvrđivanje teškoća, a potom i propisivanje primjerenog oblika odgoja i obrazovanja učenika s teškoćama nadležna su stručna povjerenstva koja osnivaju uredi državne uprave u županijama i Gradu Zagrebu. Budući da nad uredima državne uprave Ministarstvo znanosti i obrazovanja nema nadležnost, jeftina prozivanja resorne ministrice da “i ona ima pomoćnike” promašena su da teško mogu biti promašenija iako su razumljiva da teško mogu biti razumljivija.
Naime historija posljednje u nizu reformi sustava odgoja i obrazovanja ‒ o čemu su Biltenovi autori u više navrata pisali ‒ opasno je poljuljala vjeru u mogućnost pozitivne društvene promjene, kolokvijalnu nadu u bolje sutra. Za idejnu svijest zaspalu u nekim prošlim svršenim vremenima, obrazovanje se i dalje čini prilikom za bolji život. Tako gubitnici tranzicije ‒ a njih je toliki broj da i san vječno smrknutog Tuđmana o dvjesto bogatih obitelji izgleda kao utopija općeg materijalnog blagostanja ‒ dolaze u poziciju da uživo svjedoče rasplinuću iluzije o boljem sutra svoje djece u režiji liberalne ministrice u konzervativnoj vladi, savršenom primjeru obesmišljavanja predstavničke demokracije političkom trgovinom. Cjelovita kurikularna reforma radne skupine koju je predvodio Boris Jokić, iako ne pretjerano suvislija od “škole za život” ministrice Divjak, ipak je nosila znatan demokratski potencijal koji se ovaplotio u masovnom prosvjedu “Hrvatska može bolje”, iako taj potencijal i prosvjednu mobilizaciju nije iskoristila.
No niti je Divjakino ministrovanje uništilo odgojno-obrazovni sustav Hrvatske, niti bi ga Jokićeva reforma spasila. Dubina problema očituje se u potpunom izostanku strukovne informiranosti rasprave o asistentima u nastavi. Umjesto toga, od inicijalnog statusa na Facebooku ona je izrazito emocionalno nabijena, što dođe kao zamjena za suvislu političku kritiku koju nema tko artikulirati. A nema je tko artikulirati zato što je naše školstvo od uspostave samostalne, suverene i neovisne Republike Hrvatske ‒ kao i drugi sektori javne uprave ‒ temeljno počišćeno od nepoćudnih kadrova, dabome rukovodećih.
Eliminiranje “relikta” socijalizma
Sječa kadrova koji su raspolagali kompetencijama za vođenje školskih ustanova otvorila je prostor da se njihova mjesta popune u prvom navratu zelotima državotvorne politike, a potom je prostor za preuzimanje rukovodećih položaja otvoren i ovlaštenim političkim komesarima neokonzervativizma ‒ vjeroučiteljima. U paru s tim povećan je i broj studija pedagogije na kojima se potom dogodio strukovni zaokret od znanstveno ‒ materijalno i empirijski, da ne bi bilo zabune ‒ utemeljene pedagogije ka različitim postmodernističkim ako ne i potpuno antiznanstvenim paradigmama interpretacije odgojno-obrazovne stvarnosti.
Utoliko se u slučaju slavonskobrodskog prvašića dogodio totalni obrat. Od Jokićeve “struka ispred politike” došli smo do “emocije u funkciji politike ispred struke” pretežno zato što struke, metaforički kazano, nigdje nema. Pedagogija, kao znanost koja po definiciji proučava cjelokupnost odgojno-obrazovnih projava, šuti već godinama na eroziju odgojno-obrazovnih standarda koja se događa pod smokvinim listom zaklinjanja u reformske zahvate za poboljšanje našeg školstva. Tu nije riječ ni samo ni primarno o novoproblematiziranoj situaciji s asistentima u nastavi. Ne smijemo zaboraviti da je društvena uloga školskog sustava erodirala i kada je iz školskih programa izbačeno domaćinstvo ‒ predmet koji je za cilj imao osposobljavanje učenika za obavljanje kućanskih poslova, što je implikacije imalo ne samo na njihovu sposobnost preživljavanja u svakodnevici, nego i na rodnu ravnopravnost u društvu barem deklarativnim brisanjem podjele kućanskih poslova na muške i ženske.
Šutke je iz naših škola izbačeno i posluživanje kuhanih obroka u školskim kuhinjama kao relikt socijalističkog podruštvovljavanja reproduktivnog rada, da bi se njegova poželjnost ipak bila ponovo otkrivena posljednjih godina, ali ovog puta pod firmom zdravog života. No politički je ipak najinteresantnije kako je struka sredinom ovog desetljeća prešutjela pokušaj outsourcinga pomoćnih poslova ‒ odnosno slabo plaćenog nenastavnog osoblja, onog zaduženog za funkcioniranje školskih kuhinja i održavanje školskih zgrada i njihovog okoliša. Naime pedagogija ‒ u disciplini koja se zove epifenomenologija i bavi se odgojnim utjecajem izvannastavnih faktora ‒ prepoznaje važnost tog osoblja za razvoj higijenskih navika i ekološke svijesti kod učenika.
Dno liste prioriteta
Kao i u slučaju nenastavnog osoblja kojemu je prijetio outsourcing da bi se preko leđa radnica s dna hijerarhije spašavao državni proračun, tako se i sada pravednički zahtjevi za inkluzijom učenika s razvojnim teškoćama lome preko leđa radnica u najnepovoljnijem položaju. Samo ovaj puta situacija je još kritičnija jer asistenti u nastavi, iako obavljaju svoj posao u ustanovama odgoja i obrazovanja, nisu zaposlenici škola u kojima rade. Modaliteti njihovih radnih angažmana su različiti ‒ od studentskih ugovora i ugovora o djelu do različitih workfare modela radnog angažmana preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Angažirani i plaćeni u pravilu da 20 sati tjedno ‒ dakle, pola radnog vremena ‒ za satnicu koja u pravilu ne prelazi 25 kuna po satu, asistenti u nastavi obavljaju krucijalan posao u uključivanju učenika s razvojnim teškoćama u odgojno-obrazovni proces sa svojom vršnjačkom grupom.
Njihov posao, Pravilnikom o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima definiran kao “jedan od oblika razumne prilagodbe u skladu s individualnim potrebama učenika kako bi se omogućilo njihovo sudjelovanje u odgojno-obrazovnome procesu na ravnopravnoj osnovi s drugim učenicima”, obuhvaća sve zadatke od pomoći pri kretanju i socijalizaciji s vršnjacima do pomoći pri obavljanju higijenskih potreba učenika s kojim rade. Za to su, izračunajte sami 25 puta 20, plaćeni mizerno i to samo za one sate koje učenik provede na nastavi. U slučaju izostanaka učenika s nastave, taman im ne bili najavljeni pa se asistenti pojavili na svojim radnim mjestima, nisu plaćeni ništa.
Rad skrbi koji asistenti u nastavi obavljaju takvom valorizacijom jasno je smješten na dno liste prioriteta, ako govorimo iz perspektive društva. Druga perspektiva, ona pedagoška, reći će nam da je odgojna poruka položaja asistenata u nastavi uopće, a onda i u ovom specifičnom slučaju, da odgajamo nove generacije tako da smatraju prihvatljivim nesmiljeno gaženje onih najslabiji, koji obavljaju rad koji gradi zdravo tkivo solidarnog društva. Što bi rekli KUD Idijoti: Drugovi, opet smo prevareni, sirotinja uvijek najebe!
