Hantingtonovska Europa

Početkom novembra, upravljanje Europskom unijom preuzet će nova Komisija. Ona je rezultat dogovora stranaka koje su na zadnjim euroizborima načelno nastupile kao “proeuropske” ili “antipopulističke”. No već prve najave vezane uz Komisiju sugeriraju kako su se neke ideje ekstremne desnice uvukle duboko u središte Unije.

Nije jasno ima li Ursula von der Leyen, novopostavljena predsjednica Europske komisije, koja je na to mjesto stigla iz njemačke demokršćanske, što će reći Merkeličine kvote, uvrnuti smisao za humor ili doista misli ozbiljno. Kad se za mjesec i pol dana na svoj petogodišnji mandat otisne nova postava Europske komisije u njoj će biti nekih, pomalo bizarnih rješenja. Recimo, prvo što upada u oči u novom timu jest da je povjerenik za proširenje Europske unije Fideszov kadar László Trócsányi. Dakle resor koji se – bez ikakvog zezanja – zove “Susjedske politike i proširenja” dati članu Orbánove stranke koja vodi politiku otvorenog i opetovanog prezira komšiluka, koja Temišvar u Rumunjskoj zapravo vidi kao mađarski Alamo i koja dogodine, u “duhu dobrosusjedstva”, kani usred Budimpešte podići spomenik Trianonskom porazu s popisom izgubljenih pokrajina, od Prekmurja do Erdelja te koja se, naposljetku, od dijela svojih susjeda doslovno žicom ogradila, e za takvo kadroviranje doista treba imati petlje. Ili samo biti ciničan.

Ništa manje karikaturalno nije ni imenovanje hadezeovske članice Dubravke Šuice na mjesto potpredsjednice Komisije zadužene za ni manje ni više nego resor koji se zove “Demokracija i demografija”. Hadezeovski režim od samih početaka, s manjim ili većim oscilacijama, karakterizira politika etničkog nacionalizma, autoritarizma i ekonomskog klijentelizma, a predstavnica te i takve političke snage trebala bi dati svoj obol u pitanjima demokracije u Europskoj uniji. Tu je riječ gotovo pa o alanfordovskoj vrsti rješenja, tipa “Za domovinu ću dati sve, pa čak i nokat” ili “Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo – stranka istine”. A demografija, tek! Kad je prije godinu i pol Zoran Šprajc u svojem Direktu priupitao premijera Andreja Plenkovića kako komentira raseljenu Slavoniju, ovaj mu je mrtav-hladan i arogantno otpovrnuo otprilike da smo se za to i borili, naime da su od 2013. granice otvorene, radne vize ukinute, pa tko voli, nek’ izvoli.

Međutim, neće novu predsjednicu Komisije toliko boljeti glava ni zbog hadezeovog ni zbog fidesovog kadra. Nju već sad dio briselske javnosti muči, a zapravo je ismijava, zbog nečeg posve drugog, zbog kreiranje jednog skroz novog resora, odnosno davanja imena jednom starom europskom problemu. Naime, predsjednica je odlučila pitanja sigurnosti, obrazovanja, integracija i migracija objediniti u jedan megasektor i nazvati ga resorom za “Zaštitu europskog načina života” te ga povjeriti Grku Margaritisu Schinasu iz konzervativne Nove demokracije. Kritike su se pojavile momentalno, držeći da je nova predsjednica već takvim imenovanjem tog sektora zapravo krenula u orbanizaciju europske politike, da je takvim nazivom pokazala da je prihvatila logiku “tvrđave Europe” i da to upućuje na to da bi se ona u svojoj politici mogla voditi idejama protekcionizma i europskog ekscepcionalizma.

Desničarski tropi

Prigovori posebno dolaze od lijevih i zelenih zastupnika u Europskom parlamentu. Pa dok britanski laburisti naziv ocjenjuju retrogradnim i anakronim, Philippe Lamberts, belgijski član Zelenih, kaže da je “fraza o ‘zaštiti europskog načina života’ ništa drugo nego terminologija dog-whistle tipa, koja je stvorena samo zato da bi okuražila krajnju desnicu, posebno u pitanjima migracija”. Još je dodao da je “kompletno bjelački sastav Europske komisije, koji pritom još tvrdi da štiti ‘naš europski način života’, daleko od ideje jedinstva u različitosti, na kojoj je izgrađena ova Unija”.

Napadnuta se predsjednica EK-a brani da je pod “europskim vrijednostima” zapravo mislila na zaštitu radnika, solidarnost i integraciju migranata. Međutim, u njezinom pismenom obraćanju grčkom potpredsjedniku za “zaštitu europskog načina života” otkriva se možda ključ rješenja kako ona vidi taj sektor. Naime, svom ministru u pismu naglašava da od njega posebno očekuje angažman na području sigurnosti, odnosno da uveća kapacitete EU-a osobito na području zaštite od “hibridnih prijetnji” te da sektor koji vodi “napravi elastičnim” i osposobi ga na način da prijetnje “detektira, prevenira i odgovori na njih”.

Osim što retorika neodoljivo podsjeća na slavno Šeksovo “locirati, identificirati, uhititi, transferirati”, ona zapravo upućuje na trampovski, a danas dominantni tip vođenja međunarodne politike po kojem prijetnje evoluiraju, patriotski etos jača, a arhineprijatelj je i dalje – Rusija. Ta nova/stara europska ideologija, osim u vječnom agresoru na Istoku, svoju poziciju vidi i u otporu Sjedinjenim Državama. Iako je još uvijek aktualni predsjednik Komisije Jean-Claude Juncker rekao da se s kolegičinim nazivom resora ne slaže, upravo je on bio taj koji je izrazito inzistirao na obrani tzv. europskog načina života. Tako je 2016. ustvrdio da osim što moramo braniti “naš dom”, moramo pokušati ne biti naivni i usprotiviti se, između ostalog, i američkom dampingu i njegovom “nefer ekonomskom Divljem zapadu”.

Na sve ove trope (paranoja zbog prijetnji s Istoka, neregularne migracije, nelojalna konkurencija sa Zapada), a koji su sada objedinjeni u resoru “zaštite europskog načina života”, zapravo redovito nailazimo i u starijim i ranijim desnim političkim imaginarijima. Tako je još prije 35 godina francuski desničar Jean-Marie Le Pen u intervjuu u publikaciji pod naslovom “Za Europu Europljana” ustvrdio da glavna opasnost za Europu i njezin način života leži u “utopizmu internacionalizma” te da moraju postojati granice jer one čuvaju “identitet, slobodu i nezavisnost”.

“Pluralitet” civilizacija

Kako bilo da bilo, politika diferencijacije će se očito nastaviti. Baš kao što su u prethodnim razdobljima “non-EU” građani odvajani od “EU” građana na granicama i pasoškim kontrolama, ili su “istočnjaci” u liku siromašnih Poljaka, Rumunja ili Bugara označavani kao “turisti u potrazi za socijalnim benefitima” koje kao takve treba deportirati i vraćati u njihove tada još izvanšengenske zemlje, tako će i nova europska vlada tražiti, i svakako pronalaziti, sve nove i nove kriterije odjeljivanja ljudi. Trenutačno su na tapetu bliskoistočni došljaci koji se hijerarhiziraju po principu razlikovanja “legalnih tražitelja azila” od “nelegalnih imigranata” (koji nas čak i demografski mogu nadjačati, a o terorizmu da i ne pričamo), s jednim osnovnim ciljem – da se sačuva ovo što imamo, jer to su te neupitne vrijednosti, to je taj naš “European way of life” oko kojeg, baš kao i za “American way of life”, a kako je svojedobno kazao bivši američki predsjednik George W. Bush, “nema pregovora”.

U temelju takve europske protekcionističke politike leži zapravo jedna stara i dobro poznata hantingtonovska premisa koja kaže da se danas, istina, priznaje pluralitet civilizacija/kultura, baš svima se priznaje pravo na različitost, štoviše, nema više čak ni one odranije stalno prisutne i poznate grubosti prema neeuropskim civilizacijama (čak je i Ostojićeva policija bila krajnje susretljiva prema sirijskim izbjeglicama u kampu u Slavonskom Brodu 2015.), svakako je nje bitno manje na retoričkoj razini, ali se istovremeno, čisto pragmatično gledano, ima od svih aktera bezostatno tražiti europska jedinstvenost, koordiniranost, spremnost i odlučnost u djelovanju, posebno u sigurnosnom i vojnom smislu, ali se takvo osnaživanje traži i u svakom drugom smislu. Jer riječ je o igri moći između homogenih entiteta, kultura je tu u ulozi bitnog elementa našeg neksusa moći, bonton također, čak i tolerancija.

Separate but equal

Navest ćemo tri domaća primjera u kojima se vidi da je ta ideologija “mi” – “oni” posve poopćena, skroz naturalizirana, čak i kod nekih ljudi dobre volje i simpatičnih gesti. U duhu te meke igre razlika, tog svojevrsnog ekumenskog nacionalizma, dobar frend predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića i šef Atlantica Emil Tedeschi nedavno je zagrmio s pozornice ukazujući na naše kulturno-civilizacijske nesavršenosti koji bi nas, je li, mogle skupo koštati: “Mi kad vidimo crnca, mi ga želimo linčovati u Splitu. Kad čujemo da netko govori srpski, mi ga bacimo u more. Kad vidimo Azijata pred Markovom crkvom, mi se još uvijek smijemo i pokazujemo prstom.” Ironično bismo mogli dodati da crnca, naravno, ne treba linčovati, a Srbina baciti u more, puno ih je ekonomičnije “samo” eksploatirati, ali nije samo to.

Jer naša je tolerancija naša forca. U tom smislu je simptomatična i izjava supetarske gradonačelnice Ivane Marković u vezi ljetošnjeg napada na te nesretne Srbe-sezonce, iako je bila izrečena u evidentno dobroj namjeri. Između ostalog, gradonačelnica je rekla da “svaki čin nasilja, ikada, igdje i prema bilo kome je jednostavno neprihvatljiv, a pogotovo da se ovako nešto desi jer netko pripada drugoj nacionalnosti ili priča nekim drugim jezikom”. Ti “separate but equal” drugi bili su nešto kasnije napadnuti i u šibenskoj županiji, pa je šibenski župan Goran Pauk, na tragu svoje kolegice, također u današnjem smislu korektno odgovorio: “…govoriti drugačijim jezikom, navijati za drugi klub, slušati drugačiju glazbu ili biti Srbin u Hrvatskoj nije velikosrpska politika nego demokratska tekovina za koju smo se isto tako borili.”

U osnovi ove filozofije stoji jedan stara američka doktrina zvana, kako smo već spomenuli, “separate but equal”, “odvojeni ali jednaki”, politika maksimalne odvojenosti i minimalnih doticaja između bijelaca i crnaca, koja je bila na snazi u Sjedinjenim Američkim Državama između dviju rekonstrukcija, od otprilike druge polovice 19. stoljeća do početka šezdesetih godina 20. stoljeća, doba koje se običava nazvati erom Jima Crowa, dakle do vremena kad otpočinje antisegregacionistički pokret.

Ono što se danas više ne podnosi, i svakako ne nosi, a što je novo ime jednog starog resora Europske komisije jako dobro detektiralo, jesu one još u Francuskoj revoluciji definirane i afirmirane predikacije o svjetskoj univerzalnosti i radikalnoj egalitarnosti. To da su očevi te revolucije napredak utemeljen na racionalizmu, emancipaciju od prirodnih zadatosti i čovjekovu slobodu smatrali univerzalnima i beziznimno dostupnima svima, sve se više zaboravlja i potiskuje. Štoviše, smatra se “utopizmom internacionalizma”. A izabrano ime za resor samo je dobro osvijetlilo svu provincijalnost projekta Europske unije.