Polaganjem Plenkovićevog vijenca na Sutjesci ona se statusno približila Brezovici, gdje lijevi i desni jedino surađuju na obilježavanju antifašizma, iako hladno i sa sve više izvrdavanja. Ali u HDZ-u postoji snažna struja koja njeguje narativ, istina ne javno, da su partizani okupirali, a ne oslobodili Hrvatsku, i ona će učiniti sve da taj vijenac uvene
To je ono štono se kaže ‘kao grom iz vedra neba’. Tako je odjeknula vijest da je najviši državni čelnik Hrvatske prvi put, dakle toga nije bilo ni pod SDP-ovom vlašću, poslao službene predstavnike na obilježavanje godišnjice bitke na Sutjesci (ove godine 76.). Doduše, nije to bila neka velebna delegacija, prije bi se reklo delegacijica, koju su činili državni tajnik u Ministarstvu obrane Tomislav Ivić i hrvatski vojni izaslanik u BiH Marin Gregorović. Oni su zapalili svijeću izginulim partizanima u ovoj slavnoj bitci i položili vijenac na kojem je pisalo ‘Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković poginulim herojima Sutjeske’. Poruka je pomalo neobična, ispada da je Plenković poslao neku osobnu poruku palima u toj bitci, među kojima je daleko najviše bilo Dalmatinaca, što je i on sam. Također bi se moglo pomisliti da poruka ne odražava stav cijele Vlade, što u neku ruku i jeste istina, jer je teško povjerovati da se sjeni heroja sa Sutjeske poklanjaju recimo Tomo Medved ili Damir Krstičević, a našlo bi ih se sigurno još koji ne bi htjeli biti u istoj rečenici s njima. Ali to u krajnjoj liniji nije važno, jer je pometeno jednom činjenicom bez presedana. HDZ se prvi put ukazao na Sutjesci, mjestu ako ne među najvećim, a onda svakako među najslavnijim bitkama Drugog svjetskog rata, kojima je prelomljena kičma nacifašizma u svijetu, pa i ovdje kod nas.
To bitno mijenja odnos ove stranke prema partizanskom pokretu. Dosad je narativ HDZ-a bio, doduše nikada javno izrečen, otprilike na razini nedavne izjave Brune Esih da Zagreb 1945. godine nije bio oslobođen nego okupiran, što u krajnjoj, perverznoj liniji znači da ni Jasenovac te godine partizani nisu oslobodili nego okupirali. Sada je prvi put ta nečuvena gnjusoba eksplicitno odbačena, zbog čega će Plenković sigurno imati novih okapanja na desnom krilu svoje stranke, o zgroženoj zapanjenosti drugih, proustaških stranaka da i ne govorimo. Uostalom, zatečeni su ostali i SDP-ovci Arsen Bauk i Ranko Ostojić, koji su se također popeli na Tjentište, pa je Bauk odbio komentirati spomenuti vijenac, rekavši da je on ondje zbog pravih antifašista, a Ostojić je čak kazao da ovakav sastav Sabora ne zaslužuje da bude pokrovitelj Sutjeske. Čekaj malo, brale. Baš je Ostojić prošle godine predložio to pokroviteljstvo, što je HDZ-ova većina u Predsjedništvu Sabora očekivano glatko odbila, a neočekivano se u valjda najneslavnijoj epizodi političke karijere istakao i Furio Radin. Ostao je suzdržan, s obrazloženjem da se ne može biti pokrovitelj nečemu na teritoriju druge države, iako je i Bleiburg u drugoj državi, pa je to pokroviteljstvo odavno uvedeno i još postoji.
Ne znam što bi Radinu, ali rekao bih ovako na prvu da je sam sebe pretvorio u žrtvu zatupljujuće teze da je dosta priče o ustašama i partizanima i da se treba okrenuti budućnosti. A to ne samo da je potpuno krivo (tu priču baš zbog budućnosti treba dovesti do kraja, a ne je micati iz javnog diskursa), nego bi ova godina mogla biti, ne kažem i da hoće, početak raspleta te priče. Ako su izginuli partizani i partizanke na Sutjesci heroji, nikako ne može biti da je njihova Narodnooslobodilačka borba bila zločinačka, bez obzira na osvetničku epizodu na Bleiburgu. Pogotovo ne može biti zločinačka u njihovom slučaju, jer su oni poginuli punih dvije godine prije. I to pobijeni ne samo od silno nadmoćnih nacifašističkih okupatora nego i njihovih domaćih pomagača, između ostalih i ustaša, koji su ne naknadnom osvetom nego unaprijed planiranim akcijama proveli masovno ubijanje Srba, Židova, Roma i svih koji su im se suprotstavili. Eto, to je minimum oko kojeg se mogu složiti hrvatska ljevica i centristička desnica. Partizani jesu izvršili određen broj osvetničkih zločina, ali po temeljnim idejama nisu bili zločinački pokret, ustaše su, naprotiv, bili zločinci i po idejama i po metodama kojima su te ideje provodili u djelo.
U medijima su se pojavile informacije da je otprilike na takvoj platformi Plenković obavio više kontakata s predstavnicima hrvatskih antifašista (SABA), koji su bili i unaprijed obaviješteni da će premijer poslati na Tjentište delegaciju sa spomenutim vijencem. Navodno bi to mogao biti čak početni korak da se u Jasenovcu ponovno počne održavati jedinstvena komemoracija. Zato je pojavljivanje delegacije HDZ-a na Sutjesci nesumnjivo odvažan čin (tim više što je spomenuti Ivić najavio da bi se ondje u budućnosti mogao pojaviti i sam premijer). I to odvažan za obje strane. Za antifašiste je, dakako, najbitnija točka ove rekonfiguracije Drugog svjetskog rata da se partizane prestane tretirati kao okupatore, već da ih se tretira kao osloboditelje. To je polaganjem Plenkovićevog vijenca na Tjentištu zbilja i napravljeno, iako više kao manifestacijska nego kao konačna i neopoziva gesta. S druge strane, ‘blajburgovcima’ u HDZ-u, koji sigurno bijesno skaču na stražnje noge zbog ovoga, a godinama tvrde da se na Bleiburgu ne odaje počast NDH nego nevinim žrtvama, efektno je odgovorio čovjek iz vrha stranke Branko Bačić rekavši da se ni Plenkovićevim vijencem ne odaje počast komunističkoj Jugoslaviji, nego izginulim ‘mojim Dalmatincima’ i ostalim partizanima. Time nije eksplicitno rečeno da su partizani bili osloboditelji, a ustaše kvislinški okupatori, ali je dosad najbliže tome, svakako bliže od Tuđmana koji je partizane tretirao istodobno kao osloboditelje i okupatore.
Na taj su način Plenković i odani mu dio HDZ-ovaca približili Sutjesku i Tjentište statusu koji ima Brezovica, gdje ljevica i desnica imaju najbliži odnos prema partizanskom pokretu. Istina, taj odnos je hladno suradnički pa HDZ-ova strana onamo u pravilu šalje izaslanike najviših državnih dužnosnika (posljednja koja je ondje bila je Kolinda Grabar-Kitarović prije četiri godine), a zaredala su i frazeološka izvrdavanja o ‘dva totalitarizma’, uostalom kao i u Jasenovcu (što je sramotno svetogrđe, jer je baš taj logor nepobitan dokaz da je NDH bila ne samo totalitarna nego i zločinačka država, što se ne poklapa uvijek, ali u njenom slučaju svakako da). Zato treba biti na oprezu s Plenkovićevim vijencem na Sutjesci, upravo onoliko koliko i on treba biti na oprezu s desnim radikalima u svojoj stranci, koji to sigurno ne prihvaćaju. O tome jasno govori činjenica što je, gle ti čudesne slučajnosti, baš uoči ovogodišnjeg Dana antifašističke borbe HRT emitirao serijal o ‘komunističkim zločinima u Hrvatskoj’ u kojem, doduše, nema tvrdnji da je glavni cilj partizana bio istrijebiti hrvatski narod, a i takvih ludosti smo se nagledali. Ali između redaka i toga ima, a sasvim otvoreno se tvrdi da je Tito bio gori od Staljina pa je navodno ovaj drugi rekao povijesno ‘ne’ tom ekstremističkom zlotvoru, a ne obratno. Da li će zbog ovakvih stvari uvenuti Plenkovićev vijenac na Sutjesci, moralo bi se relativno brzo vidjeti.
To je ono štono se kaže ‘kao grom iz vedra neba’. Tako je odjeknula vijest da je najviši državni čelnik Hrvatske prvi put, dakle toga nije bilo ni pod SDP-ovom vlašću, poslao službene predstavnike na obilježavanje godišnjice bitke na Sutjesci (ove godine 76.). Doduše, nije to bila neka velebna delegacija, prije bi se reklo delegacijica, koju su činili državni tajnik u Ministarstvu obrane Tomislav Ivić i hrvatski vojni izaslanik u BiH Marin Gregorović. Oni su zapalili svijeću izginulim partizanima u ovoj slavnoj bitci i položili vijenac na kojem je pisalo ‘Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković poginulim herojima Sutjeske’. Poruka je pomalo neobična, ispada da je Plenković poslao neku osobnu poruku palima u toj bitci, među kojima je daleko najviše bilo Dalmatinaca, što je i on sam. Također bi se moglo pomisliti da poruka ne odražava stav cijele Vlade, što u neku ruku i jeste istina, jer je teško povjerovati da se sjeni heroja sa Sutjeske poklanjaju recimo Tomo Medved ili Damir Krstičević, a našlo bi ih se sigurno još koji ne bi htjeli biti u istoj rečenici s njima. Ali to u krajnjoj liniji nije važno, jer je pometeno jednom činjenicom bez presedana. HDZ se prvi put ukazao na Sutjesci, mjestu ako ne među najvećim, a onda svakako među najslavnijim bitkama Drugog svjetskog rata, kojima je prelomljena kičma nacifašizma u svijetu, pa i ovdje kod nas.
To bitno mijenja odnos ove stranke prema partizanskom pokretu. Dosad je narativ HDZ-a bio, doduše nikada javno izrečen, otprilike na razini nedavne izjave Brune Esih da Zagreb 1945. godine nije bio oslobođen nego okupiran, što u krajnjoj, perverznoj liniji znači da ni Jasenovac te godine partizani nisu oslobodili nego okupirali. Sada je prvi put ta nečuvena gnjusoba eksplicitno odbačena, zbog čega će Plenković sigurno imati novih okapanja na desnom krilu svoje stranke, o zgroženoj zapanjenosti drugih, proustaških stranaka da i ne govorimo. Uostalom, zatečeni su ostali i SDP-ovci Arsen Bauk i Ranko Ostojić, koji su se također popeli na Tjentište, pa je Bauk odbio komentirati spomenuti vijenac, rekavši da je on ondje zbog pravih antifašista, a Ostojić je čak kazao da ovakav sastav Sabora ne zaslužuje da bude pokrovitelj Sutjeske. Čekaj malo, brale. Baš je Ostojić prošle godine predložio to pokroviteljstvo, što je HDZ-ova većina u Predsjedništvu Sabora očekivano glatko odbila, a neočekivano se u valjda najneslavnijoj epizodi političke karijere istakao i Furio Radin. Ostao je suzdržan, s obrazloženjem da se ne može biti pokrovitelj nečemu na teritoriju druge države, iako je i Bleiburg u drugoj državi, pa je to pokroviteljstvo odavno uvedeno i još postoji.
Ne znam što bi Radinu, ali rekao bih ovako na prvu da je sam sebe pretvorio u žrtvu zatupljujuće teze da je dosta priče o ustašama i partizanima i da se treba okrenuti budućnosti. A to ne samo da je potpuno krivo (tu priču baš zbog budućnosti treba dovesti do kraja, a ne je micati iz javnog diskursa), nego bi ova godina mogla biti, ne kažem i da hoće, početak raspleta te priče. Ako su izginuli partizani i partizanke na Sutjesci heroji, nikako ne može biti da je njihova Narodnooslobodilačka borba bila zločinačka, bez obzira na osvetničku epizodu na Bleiburgu. Pogotovo ne može biti zločinačka u njihovom slučaju, jer su oni poginuli punih dvije godine prije. I to pobijeni ne samo od silno nadmoćnih nacifašističkih okupatora nego i njihovih domaćih pomagača, između ostalih i ustaša, koji su ne naknadnom osvetom nego unaprijed planiranim akcijama proveli masovno ubijanje Srba, Židova, Roma i svih koji su im se suprotstavili. Eto, to je minimum oko kojeg se mogu složiti hrvatska ljevica i centristička desnica. Partizani jesu izvršili određen broj osvetničkih zločina, ali po temeljnim idejama nisu bili zločinački pokret, ustaše su, naprotiv, bili zločinci i po idejama i po metodama kojima su te ideje provodili u djelo.
U medijima su se pojavile informacije da je otprilike na takvoj platformi Plenković obavio više kontakata s predstavnicima hrvatskih antifašista (SABA), koji su bili i unaprijed obaviješteni da će premijer poslati na Tjentište delegaciju sa spomenutim vijencem. Navodno bi to mogao biti čak početni korak da se u Jasenovcu ponovno počne održavati jedinstvena komemoracija. Zato je pojavljivanje delegacije HDZ-a na Sutjesci nesumnjivo odvažan čin (tim više što je spomenuti Ivić najavio da bi se ondje u budućnosti mogao pojaviti i sam premijer). I to odvažan za obje strane. Za antifašiste je, dakako, najbitnija točka ove rekonfiguracije Drugog svjetskog rata da se partizane prestane tretirati kao okupatore, već da ih se tretira kao osloboditelje. To je polaganjem Plenkovićevog vijenca na Tjentištu zbilja i napravljeno, iako više kao manifestacijska nego kao konačna i neopoziva gesta. S druge strane, ‘blajburgovcima’ u HDZ-u, koji sigurno bijesno skaču na stražnje noge zbog ovoga, a godinama tvrde da se na Bleiburgu ne odaje počast NDH nego nevinim žrtvama, efektno je odgovorio čovjek iz vrha stranke Branko Bačić rekavši da se ni Plenkovićevim vijencem ne odaje počast komunističkoj Jugoslaviji, nego izginulim ‘mojim Dalmatincima’ i ostalim partizanima. Time nije eksplicitno rečeno da su partizani bili osloboditelji, a ustaše kvislinški okupatori, ali je dosad najbliže tome, svakako bliže od Tuđmana koji je partizane tretirao istodobno kao osloboditelje i okupatore.
Na taj su način Plenković i odani mu dio HDZ-ovaca približili Sutjesku i Tjentište statusu koji ima Brezovica, gdje ljevica i desnica imaju najbliži odnos prema partizanskom pokretu. Istina, taj odnos je hladno suradnički pa HDZ-ova strana onamo u pravilu šalje izaslanike najviših državnih dužnosnika (posljednja koja je ondje bila je Kolinda Grabar-Kitarović prije četiri godine), a zaredala su i frazeološka izvrdavanja o ‘dva totalitarizma’, uostalom kao i u Jasenovcu (što je sramotno svetogrđe, jer je baš taj logor nepobitan dokaz da je NDH bila ne samo totalitarna nego i zločinačka država, što se ne poklapa uvijek, ali u njenom slučaju svakako da). Zato treba biti na oprezu s Plenkovićevim vijencem na Sutjesci, upravo onoliko koliko i on treba biti na oprezu s desnim radikalima u svojoj stranci, koji to sigurno ne prihvaćaju. O tome jasno govori činjenica što je, gle ti čudesne slučajnosti, baš uoči ovogodišnjeg Dana antifašističke borbe HRT emitirao serijal o ‘komunističkim zločinima u Hrvatskoj’ u kojem, doduše, nema tvrdnji da je glavni cilj partizana bio istrijebiti hrvatski narod, a i takvih ludosti smo se nagledali. Ali između redaka i toga ima, a sasvim otvoreno se tvrdi da je Tito bio gori od Staljina pa je navodno ovaj drugi rekao povijesno ‘ne’ tom ekstremističkom zlotvoru, a ne obratno. Da li će zbog ovakvih stvari uvenuti Plenkovićev vijenac na Sutjesci, moralo bi se relativno brzo vidjeti.
