To bi valjda imalo biti kao neko istjerivanje đavla iz zabludjelog Frljića i njemu sličnih „Jugoslavena bezbožnika“, ali biskup je oprezan, te za svaki slučaj traži, tobože ne dovodeći u pitanje umjetničke slobode, „da se takva skrnavljenja i vrijeđanja više ne ponove“. To jest da se predstava zabrani. Pa evo prijedloga – neka ubuduće svom teatarskom produkcijom rukovodi Komitet katoličkog kazališta, skraćeno KKK.
Poznato je već da Hrvatska odavno ima svoju paralelnu, moćnu vlast, izdašno plaćenu Katoličku crkvu, i da je njena u pravilu zadnja, ali opet način na koji su se popovi nekako baš raspojasali u posljednje vrijeme daje naslutiti okvir države kao nekog malog, strogo vođenog koncentracionog logora. Uznapredovalu društvenu retardaciju još gorom čini intenzivna šutnja većine javnih radnika koji su se opet, baš kao i 1990., ukopali na braniku domovine, ovoga puta ugrožene od jugoslavenskih utvara (prema posljednjem popisu stanovništva, naime, u Hrvatskoj se Jugoslavenima izjasnilo tek tristotinjak građana), a podugoj koloni onih koji „mrze Hrvatsku“ pridružio se, evo, i mladi režiser Oliver Frljić. Ne samo pridružio, nego je ovih dana postao gotovo paradigma svega zla koje želi uništiti Hrvatsku, njene nacionalne vrijednosti, katoličke svetinje, itd.
U razdoblju novog čitanja uloge diktatora Franje Tuđmana koji se, s isključivo pozitivnih aspekata, vrednuje do granica ordinarnih povijesnih laži, pojava Frljića na mjestu intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci dobro je digla živce ustreptalim nacionalističkim inkvizitorima iz kulturnog i crkvenog miljea koji su vrlo uspješno, pod revizionističkim skutima nacionalističke desnice i zbog nemara lijevoliberalne vladajuće koalicije, od Hrvatske opet stvorili nepodnošljivu društvenu močvaru. U kojoj sada sve žabe histerično krekeću o potrebi zaustavljanja kazališnog rada Olivera Frljića čiji je zadnji grijeh, nakon niza provokativnih predstava na području regije, opet velik kao neboder, razgolićen u predstavi „Hrvatsko glumište“. U kojoj na radikalan način – a kako drukčije? – evocira ponašanje većine kazališnih radnika početkom devedesetih godina, njihov opasni nacionalizam, adoraciju diktatora Tuđmana, ili pak šutnju o progonu kolega, uz nezaobilaznu ulogu crkve u tim gadnim vremenima. Najprije su se na Frljića sa svih strana ostrvili zbog toga jer učestalo koristi pročelje teatra za razne politički provokativne poruke, odvažno javno istupa, ukazuje na korijene nacionalističkog zla, na nevoljkost većine građana Hrvatske da se suoče s prošlošću… Obasut je, naravno, i nježnim porukama da „ode tamo otkud je došao“, to jest u Bosnu, iz koje je s čitavom porodicom izbjegao u vrijeme rata i hrvatskog komadanja te države.
A dirnuo je u močvaru još s nedavnom predstavom „Aleksandra Zec“, o djevojčici koju su zajedno s roditeljima Srbima mučki likvidirali hrvatski vojnici 1991., i potom bacili na smetljište negdje u okolici Zagreba, predstavom koja je trebala izazvati barem neku katarzu u ovom društvu, ali nije, jer je na gostovanje, izvan Rijeke, nije pozvao nijedan drugi hrvatski teatar. Zatim se Frljić s kolegom Marinom Blaževićem odlučio uprizoriti događaje u hrvatskom kazalištu prije 24 godine, u doba kada su iz teatra istjerani, potom najgrublje difamirani oni „neprilagodljivi“, poput glumice Mire Furlan, koji nisu pristali na mržnju i nacionalističku isključivost. Frljić, međutim, nema otklona od istine, njegova provokativnost je suština scenskog iskaza, pa tako glumci najprije skidaju apostolske odore, ostaju u crnim ustaškim uniformama i kleče pred likom Gospe, potom se skidaju u donji veš na kojemu su ispisana imena utjecajnih kazalištaraca, nekih od najžešćih nacionalističkih perjanica, a sve je uokvireno stalnom prisutnošću križeva i ostalih crkvenih simbola. Predstava je opora i teška, upravo onakva kakve su i posljedice kobne uloge umjetnika i popova u stvaranju nacionalističkog, etnički čistog društva.
Onda je ionako nepodnošljivu hajku na jedan umjetnički čin pečatirao riječki nadbiskup koji je u najboljoj staljinističkoj maniri ispisao opširnu poslanicu o ugroženosti vjernika „zbog okrutnog načina da se sveti kršćanski predmeti koriste kao perverzni rekviziti u predstavi“. Trabunja potom monsignor Devčić o teškim bolima vjernika „koji mi ovih dana govore da se osjećaju nezaštićenim građanima po kojima svatko može pljuvati“, i zatim licemjerno dodaje kako je „potrebna neizmjerna doza drskosti da se Euharistija i križ identificiraju s ustaštvom“. Da, doista je neizmjerna drskost evocirati apsolutnu istinu o čvrstom ljubavnom odnosu Crkve i nekadašnje fašističke Nezavisne države Hrvatske, baš kao i prokazati ulogu križa i krunice u zadnjem ratu ili pak kontinuiranu mržnju crkve prema svakoj drukčijoj skupini građana, onoj izvan poželjne matice Hrvata-katolika.
No, nadbiskup se tu ne zaustavlja, nego će, kaže, „u skladu s crkvenim propisima u slučaju skrnavljenja vjerskih svetinja organizirati u svim crkvama euharijstisko klanjanje kao zadovoljštinu za blaćenje i gaženje Isusa Krista“. To bi valjda imalo biti kao neko istjerivanje đavla iz zabludjelog Frljića i njemu sličnih „Jugoslavena bezbožnika“, ali biskup je oprezan, te za svaki slučaj traži, tobože ne dovodeći u pitanje umjetničke slobode, „da se takva skrnavljenja i vrijeđanja više ne ponove“. To jest da se predstava zabrani. Pa evo prijedloga – neka ubuduće svom teatarskom produkcijom rukovodi Komitet katoličkog kazališta, skraćeno KKK.
tacno
