Adela H.

Objavljeno: 04. 01. 2015




Isto kao što je klasičnu tragediju stvorio Corneille, tako je klasična komedija u potpunosti tvorevina Jean-Baptiste Poquelina, poznatijeg pod pseudonimom Molière.

Moliere je bio jedan od najdubljih, najvećih filozofa među piscima XVII stoljeća koji je težio da kroz odraz svojih komedija dokaže ispravnost svojih humanističkih pogleda. Duboka Molierova istinitost i objektivnost davale su njegovoj kritici oštrinu i uvjerljivost.

Mnogi veliki francuski pisci toga doba pokušali su ogledati se u oblasti komedije, međutim jedino je Moliere uspio stvoriti istinsku pravu komediju koja je prštala humorom, a istovremeno bila odraz najimpresivnijih ideja njegove epohe.

Molierov interes za kazalište potječe od malih nogu.Ne obazirući se na tada rasprostranjene predrasude protiv glumačkog poziva, Molier je odlučio slijediti svoj san iz djetinjstva. Usprkos završetku prestižnog Clermontskog collegea i uspješno položenog advokatskog ispita na Orleanskom sveučilištu, odlučio je napustiti advokatsku karijeru koja ga je privlačila isto toliko kao i očev zanat dvorskog tapetara.
1643. godine osnovao je kazališnu družinu koja je dobila zvučan naziv "Slavno kazalište" ( Illustre - Theatre) koja je potrajala životareći skoro dvije godine uz velike materijalne teškoće, sve do jeseni 1645. kada je "Slavno kazalište" prestalo postojati.

Sam Moliere pridružio se grupi putujućih komedijaša s kojom je ostao trinaest godina i izučio surovu školu lutalačkog života. Na svojim lutanjima stekao je izvanredan uvid u način života provincijskih gradova Francuske u vrijeme građanskog rata (Fronde) za maloljetnog Luja XIV.

Poznavanje narodnog života kasnije se ogleda u njegovim komedijama, ali i hladna ravnodušnost provincijskog gledatelja, kao i nemilosrdna konkurencija glumačkih trupa, koju je iskusio tijekom života putujućeg glumca.

Moliere se u tim teškim uvjetima, umjesto tragičnom, okrenuo komičnom te stvorio novi vid glume koji je ravnao prema ukusu provincijskog gledatelja.

Da bi izvukao svoju trupu iz krize, sam se latio pera pišući niz komičnih komada na temu nasamarenih starih škrtaca, brbljivih i pedantnih doktora, sobarica slobodnog ponašanja, čiji je komičan efekt praćen lakrdijaškim ponašanjem glumaca na pozornici. Sva njegova komika nosila je narodni karakter kroz prikazivanje komičnih situacija i karakternih crta ljudi različitog imovinskog stanja i zanimanja, što je pripremilo mladog Moliera za njegovu kasniju djelatnost komediografa- satiričara u kojoj će stvoriti svoja najbolja djela.

Nakon ogromnog uspjeha "Vjetropira" i "Ljubavne razmirice", Moliere je počeo razmišljati o povratku u Pariz. Njegov dugodgodišnji rad okrunjen je uspjehom 24.listopada 1658. kada je njegova trupa nastupila pred dvorom.

Uspjehu predstave "Zaljubljeni doktor" svakako je pridonio sam Moliere koji je zasjao istovremeno i kao pisac i kao glumac u naslovnoj ulozi.

Kad si je osigurao nastup u prostorijama dvorskog kazališta, nakon prikazivanja starih komada iz života provincije Moliere je krenuo sa smjelom novom komedijom " Smiješne Kaćiperke" u kojoj je ismijao kaćipersku modu kod aristokrata,izvještačene junake i junakinje pariskih salona, kao i upozorio na razoran utjecaj te mode na život građanskog staleža.

Iako je Moliere u predgovoru svoje komedije naglašavao kako je satira upućena lažnim kaćiperkama iz građanskog društva, u njoj su se prepoznali predstavnici kaćiperske klike iz najviših i najutjecajnijih aristokratskih krugova, te je salonskoj kliki koja se našla duboko uvrijeđena čak pošlo za rukom da na neko vrijeme zabrane izvođenje te komedije. Ipak, kraljevom naredbom zabrana je ubrzo ukinuta.

"Sganarelle, ou Le Cocu imaginaire"
Théâtre du Petit-Bourbon, 1660.Na osnovi istog književnog roda nastaje slijedeća Molierova komedija "Umišljeni Rogonja". Ulogu ljubomornog muža igrao je opet Moliere. Tema ženine nevjere kao neizbježne posljedice braka iz računa koje je bilo svojstveno plemstvu i buržoaziji u Francuskoj, jedna je od najomiljenijih tema Molierovih komedija.

Još jedan ogroman uspjeh povećalo je neprijateljstvo reakcionarne aristokracije prema Molieru koja mu još nije oprostila ni "Smiješne kaćiperke".Upravitelj kraljevskih zgrada počeo je pod izlikom proširenja Louvrea rušiti kazalište Petit Bourbon gdje je predstave izvodila Molierova skupina, te se Moliere zajedno sa svojim glumcima našao na ulici.

Požalivši se kralju, ovaj mu je stavio na raspolaganje raskošnu zgradu Palais Royal, u kojoj je Moliere ostao sve do svoje smrti.
Moliere kod Luja XIV, Ilustracija Jean-Léon Gérôme, 1863 Problemi braka, ljubavi, odgoja djece i uređenje buržoaske obitelji, nakon "Smiješnih kaćiperki" i "Umišljenog rogonje", ponovo su istaknuti u prvom planu u "Školi za muževe" gdje je oslikao sukob dva pogleda na svijet - zaostalog, srednjevjekovnog i novog - prosvjećenog i humanističkog.

"Čak da je Moliere napisao samo ovo djelo on bi se već s time proslavio kao odličan komediograf", kasnije je pisao Voltaire.

"Školu za muževe" pratila je komedija "Škola za žene", koja je doživjevši ogroman scenski uspjeh izazvala živu polemiku i zavist Molierovih suparnika, dramskih pisaca i potakla na novu ideološku borbu već prije ogorčenu reakcionarnu aristokraciju.

Na Moliera krenulo se s klevetama, podmetanjima i intrigama s ciljem da se na svaki način kompromitara odvažnog komediografa. Njegovi protivnici isu mu davali mira prenoseći polemiku na prljave spletke koje su se ticale njegovog osobnog života, a sve kako bi ocrnili Moliera pred kraljem. Spletke je prekinuo sam Luj XIV koji je kumovao Molierovom sinu, te tako prislio zle jezike da ušute, pokazujući time svoju naklonost prema uzornom komediografu, čije je radove cijenio.

Moliere je vidio kralja kao zaštitnika "čestitih ljudi", te mu se obraćao za pomoć u borbi koju je vodio s reakcionarnim plemstvom i svećenstvom. Moliere je dvor Luja XIV smatrao središtem francuske kulture, dobrog ukusa i državne misli.

Dvorska djelatnost takvog uvjerenog ideologa trećeg staleža, kao što je bio Moliere, bila je moguća na osnovi historijsko nužnog kompromisa između buržoazije i apsolutne monarhije u Francuskoj. Kao i čitav treći stalež Francuske u XVII stoljeću Moliere je još osjećao odanost prema monarhiji, smatrajući da je ona jedini razuman oblik državne vlasti koji odgovara interesima cijelog francuskog naroda.

Nakon jednog mirnog perioda, na Moliera se opet sručila nevolja. Povod je bio čuvena komedija "Tartuffe" koja je bila uzrok petogodišnjeg progona od strane cenzure zbog toga što je u njoj Moliere napao religioznu prijetvornost i licemjerje, svojstveno privrženicima katoličke crkve i vrlo rasprostranjeno u višim krugovima francuskog društva tog vremena.

Na čelu sa kraljicom - majkom Anom Austrijskom, reakcionarni licemjeri u čijim su redovima, osim crkvenih prelata i glavara bili i mnogi prinčevi, imali su organizaciju koja se zvala "Društvo sakramenata pričesti" ( Societe du Saint Sacrament). Pod maskom "dobročinstava" društvo je vršilo funkcije tajne crkveno-političke policije čiji je glavni cilj bio borba sa svim neprijateljima katolicizma, "hereticima", bezbožnicima i slobodoumnim ljudima.

Prepoznavši u Tartuffu agente svoje organizacije koja je bila neka vrsta države u državi, dvorski klerikalci uspjeli su uz pomoć kraljice-majke ishoditi zabranu prikazivanja Tartuffa odmah nakon njegova izvođenja na dvoru. Reakcija i bijes išli su toliko daleko da je Pierr Roulle, doktor na Sorboni nazvao Moliera "demonom u ljudskom obliku" i zahtijevao njegovo spaljivanje na lomači.

Pod velikim pritiskom kralj Luj XIV zabranio je prikazivanje komedije, nakon čega mu je Moliere otvoreno izjavio" "Tartuffima je pošlo za rukom da se vješto dodvore Vašem veličanstvu i steknu vaše povjerenje - originali su postigli zabranu kopije". Molierovi protivnici mudro su zašutjeli zadovoljivši se zabranom mrske im komedije. No zavjera šutnje protiv Tartuffa nije uspjela. Moliere je prvotnim trima činovima dodao još dva u kojima je prikazao veze Tartuffa s dvorom, policijom i sudom. Tartuffe je dobio ime Punulphe, zbacio sa sebe crkvenu mantiju i obukao odijelo svjetovnjaka.Komedija je nazvana "Varalica".

Kralj je dozvolio prikazivanje komedije u ovoj drugoj varijanti i ona je postigla ogroman uspjeh. No, ubrzo poslije premijere ovaj put ju je zabranio predsjednik pariskog parlamenta Lamoignon, tajni član "Društva sakramenta sv. pričesti", iskoristivši kraljev odlazak vojsci u Flandriji.

U molbi koju je opet uputio kralju Moliere je zaprijetio da će potpuno prestati pisati komedije ukoliko ga kralj ne zaštiti. No, prijetnja je stigla i s druge strane, od moćnog pariskog biskupa koji je zabranio izvođenje komedije u svojoj biskupiji pod prijetnjom isključenja iz crkve. Moliere se osjećao slomljen, bio je do krajnosti potišten te je zatvorio svoje kazalište na čitavih sedam tjedana.

U periodu teške repertoarske krize koja je nastala poslije zabrane Tartuffa, da bi izvukao svoju družinu iz materijalnih teškoća u koje su opet zapali, Moliere piše Don Juana, čija tema je već imala velik uspjeh u kazalištima, a prvi su je obradili španjolski i talijanski dramatičari.

No, svog Don Juana Moliere nije pretvorio u shematičnu masku zavodnika - njegov Don Juan je čarobniji od svih prethodnih Don Juana i istovremeno poročniji od svih njih. On nije prešutio vanjski sjaj svojstven aristokraciji njegova vremena, kao ni moralnu niskost specifičnu za Molierovu obradu likova.

Zbog Don Juanovih bezbožnih misli, a naročito završetkom komada u kojem ga "nebo" kažnjava, klerikalci su odlično odgonetnuli pravi smisao komedije, pa su opet zagrmjeli na Moliera, tražeći da se komedija koja je postigla sjajan uspjeh skine s repertoara (ponovno je prikazana tek 1841), nazivajući je "otvorenom školom bezbožnosti". Ovaj puta Moliere nije poduzeo nikakve korake da bi odbranio Don Juana, vjerojatno iz razloga što je to smatrao beznadnim.

Poslije zabrane Don Juana Moliere se posvetio klasičnoj komediji Mizantrop koja je stvorena u trenutku kad se borba s aristokracijom toliko zaoštrila da je osjetio potrebu da im kaže "istinu u oči". Kroz glavnog junaka Alcestea, izvrsno je ocrtao portrete besposličara visokog društva i predstavnika parazitskog društva u socijalno - satiričnom pregledu njihovih karaktera.

Alceste je strastven pobornik društvene pravde koji se nalazi u stalnom i nepomirljivom sukobu s lažnim i plitkim visokim društvom u kojem razgolićuje sebičnost koja u tom društvu caruje, jer se svi članovi brinu samo za svoje osobne uspjehe. Ovdje se već naslućuje da kritika aristokratske naravi već sadrži i kritiku apsolutističkog državnog uređenja koja svoje građane pretvara u poslušne podanike. No, kako treći stalež u XVII stoljeću još nije bio spreman na političku borbu s apsolutizmom, Moliere nije mogao razviti takvu kritiku do kraja.

U međuvremenu, dok je radio na Mizantropu, Moliere je napisao dvije vesele komedije posvećene izrugivanju liječnika. To su "Ljubav kao liječnik" i "Silom liječnik". Izrugivanje liječnika za Moliera nije bilo bez osnova. Moliere je smatrao da su liječnici, baš kao i bogoslovi, astrolozi i pedanti "nasilnici nad prirodom". Međutim za razliku "od drugih mračnjaka, liječnici nisu samo kvarili mozgove, već su ugrožavali i živote pacijenata". Liječnicima je dodao još jednu crtu suvremenosti - njihovu podmitljivost.

Ilustracija:Schneider, Paris 1850.Kritika poroka buržoazije dostigla je kulminaciju u njegovoj komediji "Škrtac" (L'Avare) koja je jedno od njegovih najoštrijih i najdubljih djela, te najkarakterističniji primjer klasične komedije karaktera.
Sjajna analiza škrtosti koju je dao Marx u "Kapitalu" svjedoči o historijskoj istinitosti Molierove komedije i o realističnosti glavnog lika Harpagona.

Marx piše: "U historijskim počecima kapitalističkog načina proizvodnje - a svaki kapitalistički skorojević proživljava individualno ovaj historijski stadij - nagon za bogaćenjem i škrtarenjem prevladavaju kao apsolutne strasti". Dalje, Marx dodaje: "Time se u grudima kapitalističkog individua razvija istovremeno faustovski sukob između nagona za akumulacijom i nagona za uživanjem". Nagon za bogaćenjem i škrtarenje koje ono izaziva apsolutno su strasti kod Harpagona koje ubijaju u njemu sve humane, očinske osjećaje čije su posljedice duboko moralno raspadanje. Ni u jednoj drugoj komediji Moliere nije dao tako duboku i preciznu kritiku buržoazije povezanu sa kapitalističkom praksom.

Nekoliko događaja koji su se zbili u narednom vremenu ići će opet na ruku buntovnom umjetniku. Krajnje neprijateljski nastrojena prema Molieru, kraljica-majka umrla je, a iste godine zaključen je i "crkveni mir" između ortodoksnih katolika i jansenista, što je dalo mogućnost Molieru da najzad privoli kralja Luja XIV da odobri vraćanje na scenu Tartuffa.

Tartuffe je konačno 1669. godine ponovno osvanuo na sceni u svojoj trećoj i konačnoj redakciji "Tartuffe ili Varalica" ( Tartuffe ou l'Imposteur). Komedija je imala nezapamćen uspjeh i od tog vremena Tartuffe je postao jedna od najomiljenijih komedija Molierovog repertoara.

Genijalni lik Tartuffea u kojem je utjelovljeno svo licemjerstvo tog doba uz jasnu poruku na društvenu opasnost tog poroka. Kroz ogromnu generalizirajuću snagu ovog lika, Tartuffovo ime otvorilo je niz pitanja o njegovom dubljem filozofskom značenju.

Mnogi kritičari novijeg doba smatrali su da je Moliere Tartuffom želio dati naglasak na odobravanje istinske religioznosti, kroz ismjehivanje licemjerstva, prijetvornosti i niskih pobuda koje su izobličile najuzvišenije principe kršćanskog morala - propovijedanje ljubavi prema bližnjem, milosrđe, čednost i odsustvo koristoljublja.

Komedija Tartuffe, otvorila je seriju Molierovih satiričnih komada.Svojim dosljednim stavom Moliere je postao jedan od prethodnika buržoaske prosvijećenosti XVIII stoljeća.

Le Bourgeois gentilhomme izvor slike: Encyclopédie Larousse / larousse.frVeć slijedeće godine (1670.) Moliere postavlja na scenu svoju najbolju komediju-balet i jednu od najsjajnijih tvorevina svoga genija - "Građanina plemića" (Le Bourgeois gentilhomme) o buržujima koji se hoće poaristokratiti. Majstorski napisane scene u kojima glavni junak Jourdain, tašt i priglup buržuj, pati za aristokratskim počastima i titulama, te hoće na svu silu pomoću svog bogatstva domoći se visokog društva.
U potrazi za "naukama" i umjetnostima koje plemić treba znati, nailazi na svakojake debelokošce koji, iako preziru njegovu prostotu, savijaju kičmu pred njegovim zlatom, te na taj način Moliere najavljuje novog gospodara života koji izlazi na historijsku scenu - bogatstvo i novac, ovaj put potpuno lišenog privlačnih crta koje su se mogle naći kod komedije Don Juan. U svojoj sve žešćoj satiri Moliere je podjednako nemilosrdan i prema bogatašu, kao i prema varalicama i parazitima iz plemićkog društva.

Nakon "Građanina plemića", Moliere se još jednom vratio na temu buržuja koji se žele poaristokratiti u komediji "Grofica d'Escarbagnas" čija se radnja događa u provinciji koju je Moliere iskoristio za prikaz niza likova iz života. Po prvi put u Francuskom kazalištu uz likove tupavih prepredenjaka pojavljuje se Harpin - "vitez zelenaškog kapitala" figura financijera-zakupca, bezdušnog, umišljenog i nemilosrdnog grabežljivca - koji je oličenje jedne od najstrašnijih mora francuskog naroda izmučenog beskrajnim porezima i davanjima.

Les Femmes savantes
(Moreau le jeune, 1672.)Poslije izvođenja "Učenih žena" , komedije koja osim satire sadrži također i filozofsku parodiju, Moliere ismjehuje njihovo zanosenje Epikurovom filozofijom, dok ih u biti, umjesto tobožnje težnje za obrazovanjem, uglavnom formira trka za modom. Moliera su zbog "Učenih žena" često napadali da je neprijatelj ženskog obrazovanja. Naprotiv, Moliere je bio vatreni pobornik oslobođenja žena od konzervativnih i patrijarhalnih okova. No isto tako ne vidi ništa dobro u podržavanju aristokratskih navika ženskog zanosa naukom i filozofijom koje se počelo širiti pariskim salonima u drugoj polovici XVII stoljeća. Smatrao je da preziran odnos i gnušanje tih nadriučenih žena prema njihovim kućanskim dužnostima povlači za sobom razaranje obitelji, koju je Moliere zamišljao kao čvrstu vezu između roditelja i djece.

Poslije izvođenja "Učenih žena" Moliere je tijekom naredne godine doživio mnoga razočarenja i žalosti. Izgubio je nekoliko jako bliskih ljudi, među njima svoju dobru prijateljicu Madlenu Bejart, svog drugog sina Pierra i starog prijatelja filozofa Le Vayera. Doživio je mnoge neugodnosti od svog suradnika, kompozitora Lullija koji je stajao na čelu opernog kazališta. Razišao se sa nekim starim prijateljima.

Sve to utjecalo je na pogoršanje stanja već narušenog Molierovog zdravlja i krajem 1672 već je znao da su mu dani odbrojani. U takvom mračnom, kako moralnom tako i fizičkom stanju Moliere je napisao svoju posljednju komediju "Umišljeni bolesnik" ("Le Malade imaginarie"). Za razliku od njegovog osobnog, jadnog stanja "Umišljeni bolesnik" bila je vesela, vedra komedija prepuna lakrdijaških šala. Kroz nju je Moliere još jednom obradio svoju omiljenu temu o liječnicima-šarlatanima i izvrnuo ruglu one koji im vjeruju.

Bez obzira na svoju bolest on sam je glumio glavnog junaka Argana, bogatog egoistu opsjednutog brigom za zdravlje i izmučenog nepotrebnim liječenjem.
Scenskim izvođenjem "Umišljenog bolesnika" Moliere je završio svoj životni put. Nakon četvrte predstave komedije, 17.veljače 1673. za vrijeme završne baletske svečanosti, Molieru je pozlilo i jedva je izdržao predstavu do kraja. Nakon nekoliko sati je umro je u svom stanu koji se nalazio neposredno uz kazalište. Mjesec dana prije navršio je 51 godinu. Kraj njegove samrtne postelje nije bilo ni liječnika, ni svećenika koje je slobodoumni Moliere izvrgnuo kritici u svojim neponovljivim djelima.

Poslije njegove smrti odigrao se jedan sraman događaj koji je prerastao u strašan skandal, koji je završio tek na kraljevu intervenciju. Pariski nadbiskup zabranio je da slavni komediograf bude pokopan po crkvenom obredu, jer se "nije pričestio ni odrekao svog 'nedostojnog' glumačkog poziva."

Moliere je pokopan noću, bez ikakvih svečanih obreda, izvan ograde groblja, gdje su se obično sahranjivale samoubojice. Osim njegove rodbine i prijatelja, za Molierovim kovčegom išla je ogromna gomila "prostog naroda", koja je utisnula pečat na stvaralaštvo ovog velikana satire i humanista, koji je, iako ponikao iz buržoazije, našao put da se dubokom humanošću i istinom uzdigne iznad sebičnih interesa svoje klase i iznad svoga vremena.

U narednim stoljećima ispravljena je povijesna nepravda prema velikanu francuske i svjetske komedije. Godine 1792. njegovi posmrtni ostaci su prenešeni u muzej, a 1817. je zakopan na groblju "Père Lachaise" u Parizu u blizni groba La Fontainea.

advance