Demografija nije bila prioritet nijednoj od 13 prošlih hrvatskih vlada, pa nije ni ovoj Andreja Plenkovića, a posebno demografsko ministarstvo samo je birokratski laboratorij više, gdje će vojska činovnika proizvoditi tone papira koje malo tko čita i kojima se ništa ne rješava. Rodilišta se neće napuniti proglašavanjem s Pantovčaka demografskog „izvanrednog stanja“ ili „biti ili ne biti za Hrvate i Hrvatsku“ – koje uostalom nije od jučer – skupovima po smaragdnim dvoranama i osnivanjem radnih tijela, zvala se ona vijeća, povjerenstva ili kako već. Kada država osigura povoljnu društvenu klimu svojim građanima za život dostojan čovjeka, radna mjesta s pristojnom plaćom i krov nad glavom mladim obiteljima, a to je storija kojoj nijedna vlada dosad nije dorasla, tzv. bijela kuga bit će prošlo svršeno vrijeme
Marijan Vogrinec
Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović je ovih dana dramatično zavapila zbog katastrofalnog demografskog stanja u zemlji: „Radi se o biti ili ne biti hrvatske nacije i države. U tom segmentu imamo izvanredno stanje, a izvanredno stanje traži izvanredne mjere. Stoga tražim nove, brze i ambiciozne iskorake vlade, Hrvatskog sabora, ali i zauzetost svih relevantnih društvenih čimbenika kako bismo zajedno preokreuli negativne trendove“. Vicmaheri bi kazali opća mobilizacija čak seksualnih trećepozivaca koji tu i tamo još mogu napraviti dijete, i juriš na hop-cupa: u krevetu, iza uredskih vrata, brzinski na izletu, u javnom WC-u, na plaži, u automobilu, na baušteli za stanke za ručak… Gdje god tko stigne i koga god tko uhvati, demografski je dobrodošlo. Bilo po formuli Željke Markić O = M + Ž ili po modificiranom uzorku M + Ž = D (dijete), za uvjete „izvanrednog stanja“
Samo nekoliko dana nakon gromoglasno s Pantovčaka oglašene pro-life uzbune u dosluhu s HDZ-om, Mostom nezavisnih lista, svekolikom političkom desnicom te Katoličkom crkvom (kaptolska filijala tzv. Crkve u Hrvata), Hanžekovićeva je Hanza Media upriličila s mirovinskim fondovima baš u Smaragdnoj dvorani elitnog hotela Esplanade u Zagrebu konferenciju „Demografija – refleksija na mirovinski sustav“. Slučajno ili ne, tom je slijedu događaja pro-life konzervativno dosolio vanjskopolitički ministar Davor Ivo Stier zbunjola izjavom o pobačaju na što ga je navodno nagovorio osvjedočeni ksenofob iz izbjegličke krize Ladislav Ilčić, šef crkvenog polit-marginalca Hrasta, kojeg si je Stier za mjesečno 10.000 honorarnih kuna poreznih obveznika instalirao kao, pazi sad – savjetnika za ljudska prava. Sic. )
Dvjestotinjak pronatalitetno „osviještenih“ sudionika smaragdnog skupa iz politike i svih (ne)mogućih društvenih sektora, u najboljoj maniri tematskih konferencija bivšeg SKJ/SKH, prosječno nemaju dvoje djece u obitelji, ali su se našli itekako upućenim u to što predsjednica Republike imenuje demografskim „biti ili ne biti“ i „izvanrednim stanjem“. Promatraču sa strane, zabrinutom za „izumiranje Hrvata i Hrvatske“ barem koliko i Grabar-Kitarović, odnosno vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić za b-h Hrvate, pitat će se u čudu kako tako dični muževi sa smaragnog skupa – žene su i tu bile u gadnoj manjini, a one rađaju, ne njihovi muževi – nisu svoju pronatalitetnu „svijest“ i „savjest“ pretočili u najmanje četvero-petero kmečavih uzdani sigurne hrvatske budućnosti nego bi, eto, tuđim k….m gloginje mlatili.
Premijer Andrej Plenković je uvodnim slovom vrlo ozbiljno dao znati urbi et orbi: „Naša je zadaća poboljšati uvjete života kako bi se rađalo više djece, a mladi ne bi bježali u inozemstvo“. Uz znakovit pronatalitetni smiješak: „…i osobnim primjerom“. Tko zna je li nevidljivim prstom pokazao na samoga sebe, jer je baš neki dan, u dobi od 46 godina, proširio obitelj drugim djetetom. Dosad ih je već mogao imati desetero, ali… Esdepeovci su mu prvi čestitali na kćerkici. Bit će zanimljivo testirati njegovu pronatalitetnu vjerodostojnost/svijest, pa u nekom razumnom roku vidjeti hoće li tjerati mak na konac u sustizanju učinka svog okolišno-energetskog ministra Slavena Dobrovića (Most), koji već ima – sedmero djece. Ili barem učinaka mlade regionalne ministrice Gabrijele Žalac sa (zasad?) tri obiteljske uzdanice. S tri muška punta usridu (zasad?) osvjetlao je obraz i HDZ-ov glavni koalicijski partner, mlađahni Božo Petrov, na pola mandata predsjednik Hrvatskog sabora.
Smokvin list za impotenciju
No, prešišali su i Žalac i Petrov demografsku ministricu Nadu Murganić, koja s jednim djetetom u poodmakloj dobi nije osobito poticajan primjer pronatalitetno svjesne konzervativne političarke. I sad bi ona imala biti maskotom vladine zauzetosti protiv tzv. bijele kuge u koju se treba ugledati nešto više od 51 posto žena u stanovništvu RH? Kao što je svojedobno Jadranka Kosor – s jednim djetetom i više neuspjelih brakova – trebala biti HDZ-ov obrazac zdrave konzervativne hrvatske obitelji?
Plenković se svakakvim teškim pro-life oružjem pohvalio u Smaragdnoj dvorani elitne Esplanade da će njegova vlada navaliti na tzv. bijelu kugu, ali od pustih obećanja, planova, strategija i želja jedina je koliko-toliko čvršća uporišna točka 158 proračunski predviđenih milijuna kuna za povećanje naknada za novorođenčad i njihove majke na rodiljnom dopustu. To i osnivanje Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku s Nadom Murganić na čelu, HDZ-ovom lokalnom političarkom koja je profesionalnu karijeru tesala u socijali i domovima za stare i nemoćne, uopće nije argument da je „demografija prioritet, u središtu vladinog programa“. Dapače, to je suhi smokvin list s demagoškog stabla koji neće spasiti od otpadanja ni najavljeno utemeljenje Vijeća za demografsku revitalizaciju Hrvatske. Sic. Desetog povjerenstva među savjetodavno-koordinativnim vladinim tijelima, zapravo debatnim klubovima za puko pokriće svega što vlada neće, ne zna ili ne želi učiniti, a dužna je.
Rodilišta se neće napuniti proglašavanjem demografskog „izvanrednog stanja“ – koje uostalom nije od jučer (demograf Anđelko Akrap: „Pad nataliteta nije tema dana, to je tema stoljeća“) – skupovima po smaragdnim dvoranama i osnivanjem radnih tijela, zvala se ona vijeća, povjerenstva ili kako već. Ministrica Murganić nije jedamput rekla da je problem „izumiranja Hrvatske“ problem svih vladinih resora i cijelog društva, što jest istina, ali i svojevrstan alibi za ono ključno što (ne)će ili (ne) može učiniti njezino ministarstvo. U koje je premijer Plenković natrpao nadležnosti za barem još tri resora. Uzgred, među tzv. unutarnjim ustrojstvenim jedinicama demografskog ministarstva uopće se ne spominje – demografija. Ali zato postoji državni tajnik za demografiju, Marin Strmota, koji osobno također nije obrazac pronatalitetne svijesti i savjesti kakve jedono mogu spasiti Hrvate i Hrvatsku od „izumiranja“. Demografija nije bila prioritet nijednoj od 13 prošlih vlada RH, pa nije ni Plenkovićevoj, a posebno ministarstvo samo je birokratski laboratorij više, gdje vojska činovnika proizvodi tone papira koje malo tko čita i kojima se ništa ne rješava.
Pet vladinih pronatalitetnih (na)mjera, među kojima je rečenih 158 milijuna kuna tek vatrogasni šmrk isuviše uske propusne moći, samo su smokvin list nad papirologijom službenog naziva Strategija demografske politike vlade RH – navodno krovnog plana „gospodarskog, društvenog, regionalnog i ukupnog razvoja RH“ – a zapravo nemoći, odnosno izostanka zdrave političke volje vladajućih za učinkovito suzbijanje tzv. bijele kuge. Od 1. srpnja će se, kao prva vatrogasna mjera, povećati rodiljne i roditeljske naknade zaposlenim majkama/očevima s 2660 na 3991 kunu za drugih šest mjeseci porodiljnog dopusta te s 1663 na 2328 kuna nezaposlenima. Nije za baciti, ali ni približno dovoljno za osnovne dječje potrebe od rođenja nadalje.
Za napraviti dijete nije potrebno, u najboljem slučaju, više od dvije-tri minute, a za podići ga na noge i iškolovati treba nekoliko desetljeća, vagon živaca i trezor novca. A tada ga ista nezahvalna država s jednako nesavjesnim vođama kao ovi što sada „gorko nariču“ nad sve dubljom provalijom između nataliteta i mortaliteta i prekrcanim prometalima iseljeničkim narodom odmah im guraju u ruke putovnice. Umjesto, što je državna obveza do koje je držala samo bivša SFR Jugoslavija/SR Hrvatska, radnog mjesta, plaće od koje se može pristojno živjeti, krova nad glavom te pogodnostima za djecu i roditelje tijekom odgoja i školovanja. Kapitalistička Hrvatska, koja već četvrt stoljeća nosi gaće na štapu i slijepo se povija pod vjetrovima iz „obitelji kojoj oduvijek pripada“, neprijateljski je nastrojena prema djeci i mladeži i sada ima to što ima: da je ubrzo više – nema.
Bijedna Naša već sada ne zna što će ni s ovih nešto više od 37.000 beba godišnje, ne zna nahraniti 40.000 djece koja liježu navečer gladna u krevete, ne zna zaposliti ni sve mlade (i starije) građane koji masovno traže kruha u inozemstvu, ne zna se dostojno pobrinuti ni za svojih 1,2 milijuna penzića prisiljenih na crkavici od oko 2500 kuna mjesečno uzdržavati nezaposlenu djecu i unučad… a priziva nekakav baby boom za spas nacije i države. Sic. Tko je lud rađati novu puku sirotinju u zemlji koja nudi život u beznađu i kojom idiotske ideologije prošlosti diktiraju dnevni život!?
Samo jedan paket pelena tjedno, a dijete treba i više, plaća se oko 100 kuna, kutija od 300 grama dječje hrane stoji oko 70 kuna a dijete ju smaže za tri-četiri dana, pa kremice, puderi, losioni, vlažne maramice, štapići, benkice, odjeća, obuća (cipelice za šestomjesečno dijete i po 400 kuna), dudice, zvečke, igračke, nosiljke, hodalice, kolica… Ima još. Pogotovo kad dijete poraste, prijeđe na „normalnu“ prehranu i dođe u dob za jaslice, vrtić i školu. U tzv. državnim predškolskim ustanovama ni u ludilu nema mjesta za svu djecu niti je njihova mreža racionalno postavljena, a radno vrijeme im je valjda iz predindustrijskog doba. Nije usklađeno s radnim vremenom zaposlenih roditelja, čije šihte ovise o izrabljivačkim hirovima poslodavaca. Izostanak s posla zbog bolesnog djeteta kažnjava se otkazom ugovora o radu, pa sad vidi… Za privatne jaslice/vrtić ili tetu čuvalicu iz susjedstva samo rijetki mogu izdvojiti mjesečno 1000-3000 kuna. A što s djecom iz obitelji, gdje je jedan roditelj nezaposlen ili oba?
Poslodavce u principu uopće nije briga, ako mu radnik/ca ima malo dijete. Blizu 4000 tih „domoljuba“ više mjeseci/godina, među njima i sama država RH, ne isplaćuje plaće za blizu 11.000 zaposlenih. Kako da tih blizu 11.000 obitelji rađa i uzdržava djecu? Kako će se natalitetno odužiti domovini 320.000 ovršenih građana, odnosno blizu 330.000 majki i očeva ili potencijalnih roditelj koji imaju blokirane račune, jer nisu kadri platiti više od 41 milijarde kuna duga bankama i inim vjerovnicima? Kada premijer Plenković, predsjednica Republike i kaptolska crkvena krema uspiju u to crnilo uklopiti nova jata roda s kmečećim zavežljajima nad hrvatskim obiteljskim gnijezdima, njihove će smaragdne i kakve već dvorane s kavicama i kiselom vodom biti suvišne. Kao što su uostalom i sada, ali zgodno je, jelte, narodu farbati tunele. Što reče premijer, iskažimo se u krevetu vlastitim primjerom. Barem političarima nije nikakav problem uzdržavati djecu, ma koliko ih imali u obitelji, ili izvan.
Njih ne muči čak ni banalni problem najvećeg dijela od oko 1,4 milijuna zaposlenih u RH: kreditna nesposobnost zato što su prijavljeni na minimalac ili tek nešto višu plaću, odnosno po ugovoru na određeno vrijeme koji se mjesečno ili u najboljem slučaju tromjesečno produžuje… Njih nitko ne može naprasno i bez obrazloženja otpustiti s posla, uskratiti dnevni, tjedni i godišnji odmor, izrabljivačkim ih obvezama na poslu cjelodnevno odvojiti od djece i druge bračne polovice i time im onemogućiti zdravu obiteljsku skrb za potomstvo. Ima još. Svi zakoni – osobito Zakon o radu, krucijalan i za demografsko „stanje nacije“, poticanje/sprječavanje tzv. bijele kuge i iseljavanja radno najpotentnijeg stanovništva – prilagođeni su interesima i potrebama vlasnika kapitala, poslodavaca, tržišta i profita, a ne ljudskim i vrijednostima socijalne države. Socijalnoj državi, proklamiranoj već prvim, tzv. Božićnim ustavom RH, mora na prvom mjestu biti čovjek, građanin. Ništa i nitko drugi. Politika i novac su u takvoj državi u službi dobrobiti građana, ne političara i vlasnik kapitala, poslodavaca.
Sporna prva nekretnina
Demograf Anđelko Akrap nalazi glavni problem katastrofalne depopulacije RH upravo u nesigurnoj zaposlenosti i neljudskom iskorištavanju tzv. ljudskih resursa: „Ne mogu ljudi živjeti u nesigurnosti. Ljudi koji odlučuju žive u drukčijim uvjetima. Moramo se spustiti na razinu običnog čovjeka koji nema uvjeta. Treba oblikovati demografsku politiku prema selu. Hrvatska nestaje u prostoru, hrvatska sela nestaju“. Selo ili grad, svejedno, jer je temeljni problem da je trenutnoj HDZ-Mostovoj vlasti sve drugo preče od rađanja djece, što se dade iščitati iz niza već (ne)učinjenih vladinih poteza, pa su smaragne priče i predsjedničini alarmi radi političke preinake „umiruće Hrvatske“ u zemlju blagostanja napučenu mnogočlanim mladim obiteljima – loša humoreska. Jer, ozbiljju, provedivu demografsku strategiju/politiku nema ni resorno ministarstvo, a kamoli da su premijer i predsjednica RH kadri o tome reći nešto više od šuplje fraze.
Recimo, vlada se hvali kao jednom od pronatalitetnih mjera time da će – u sklopu tzv. porezne reforme, nedavno prihvaćene u Hrvatskom saboru – sufinancirati prve četiri godine bespovratno mladim obiteljima 50 posto rate stambenog kredita te po jednu godinu za treće i svako daljnje dijete. E sad, gdje je tu i čija računica. Prvo, vlada je ukinula prethodnu praksu da je kupnja prve stambene nekretnine bila oslobođena poreza na promet, što je pogodovalo i mladim obiteljima. Drugo, četiri i koja godina više državnog sufinanciranja odnosi se samo na mlade obitelji koje kupuju stambenu nekretninu bankovnim kreditom na rok otplate najmanje 15 godina. Olakšica se ne odnosi na mlade obitelji koje žele kupiti ili sami graditi prvi stan/kuću svojim novcem. Vlada jamačno želi pogodovati bankama i vlasnicima kapitala, a ne mladim obiteljima koje će najmanje 11 godina biti prepuštene na milost i nemilost banaka i njihove ubitačne politike promjenjive kamate.
Budući da se u prvoj trećini otplate kredita najvećim dijelom otplaćuje kamata kako bi je banke plasirale u nove kredite i obrtale zaradu, dužnicima nitko ne jamči sigurnost do konačne otplate. Kao što se katastrofalno dogodilo dužnicima s kreditima u CHF, koji su po desetak godina otplaćivali sve veće rate i još su bili dužni više od svote za koju su se zadužili. Država je, kao, „spasila“ oko 160.000 dužnika time da je prisilila banke na preračun CHF-a u eure po tečaju na dan uzimanja kredita što je bankama navodno prouzročilo višemilijardsku „štetu“ i nakanile su tužiti RH. Pronatalitetna operacija sada s 50-postotnim subvencioniranjem stambenih kredita prve četiri i koju godinu više mladim obiteljima navodno je dogovor vlade i banaka za „obeštećenje“ zbog konverzije švicarca u euro. Zato mlade obitelji s gotovinom – stečenom na razne legalne načine – ne zanimaju banke, pa ni vladu. Broj djece uopće nije važan.
Slična je falša pronatalitetna priča s reinkarniranim prijedlogom o neradnoj nedjelji. Taj je prijedlog, najviše Crkve i sindikata, već četiri puta padao i na najvišim sudskim instancama, uglavnom zato što su državne vlasti svaki put podlegle pritisku stranih vlasnika austrijskih i njemačkih trgovačkih lanaca koji u Bijednoj Našoj prodaju neograničene količine bofl-robe i na tome izvrsno zarađuju. Uništavaju domaću industriju i poljoprovredu i kontaminiraju tržište. Nelojalnom konkurencijom zatiru domaće male i srednje trgovce i, općenito, nanose štetu državi i građanima. U svojim pak zemljama ti isti trgovački lanci ne rade nedjeljom.
Kad bi i prošao sada prijedlog o neradnoj nedjelji ili barem jednoj-dvije neradne – a opet neće – to ne bi imalo ni pronatalitetnog niti vjerskog učinka. Ljudi ne bi masovnije iskoristili neradne dane za pravljenje djece, jer to mogu bilo kada da imaju razloga i motiva, niti bi u masi nagrnuli nedjeljom u crkve na misu. No, to je manje važno od činjenice da su građani u divljezapadnom kapitalizmu CRO-tipa itekako zaslužili dan odmora od napornog radnog tjedna te više vremena za obiteljska druženja, izlete, posjete prijateljima i rodbini, itsl. No, povezivati neradnu nedjelju s pronatalitetnom politikom, naivno je i neučinkovito.
Realno, vlasti Bijedne Naše koju vode prozapadni poslušnici Andrej Plenković (EU, Berlin) i Kolinda Grabar-Kitarović (SAD/NATO) prioriteti su populističko podilaženje desnom biračkom tijelu u RH, dijaspori i BiH (hercegovački Hrvati pod kontrolom dvoglavog HDZ-a) te (ne)primjetna militarizacija društva izmišljanjem lažnih alibija: rusko-srbijanska vojna prijetnja agresijom na EU i destabilizacijom zapadnog Balkana (BiH, Crna Gora, Makedonija) te izbjegličko-migracijska kriza (tri milijuna izbjeglica u Turskoj, 60 milijuna ljudi u svijetu već je na nogama i želi „u Njemačku“) kojoj se još ni približno ne nazire kraj. Demografska politika vladi je i predsjednici Republike sedma rupa na svirali, a ne prioritet kako je žele prikazati.
Grabar-Kitarović i obrambeni ministar Damir Krstičević, pa profesionalna vojna kasta „ispod njih“ – premijer i državni blagajnik Zdravko Marić pak nisu odveć glasni, ali ne oponiraju – suglasna je da Bijedna Naša mora udovoljiti zahtjevu SAD/NATO-a i sada osobito redikuloznog Donalda Trumpa da se izdvajanja za vojsku povećaju s oko 1,3 posto BDP-a sada na najmanje dva posto. To je u hrvatskom slučaju oko tri milijarde proračunskih kuna više. Kako ih namaknuti? Kome uzeti kad se ne mogu zaraditi niti je pametno zadužiti se za tu svotu? Militanti među državnim dužnosnicima također se priklanjaju ideji o kupnji eskadrile lovaca-bombardera (dodatna milijarda eura), slanja stotinjak vojnika HV-a na litvansko-rusku granicu, a neki dan je u Afganistan otišao već deveti kontingent od stotinjak vojnika HV-a, čiji je veliki trošak Grabar-Kitarović opravdala na ispraćaju totalnom nebulozom: „Svijet se mijenja, ugroze su sve veće i moramo znati da se Hrvatska brani i u Afganistanu“. Sic. Glupost na ikstu, ali iz čijih je usta – ne treba se čuditi.
Vlada je pronatalitetnim izdvajanjima iz proračuna, koji je unatoč općoj oskudici te zakidanju na osnovnim društvenim potrebama i standardu građana lani prekoračen za više od četiri milijarde kuna, a 2015. za više od osam milijarda, pretpostavila čak i izjednačavanje materijalnih prava navodno 170.000 pripadnika HVO-a u BiH s ionako pretjeranim braniteljskim pravima u RH. Hrvatski bi porezni obveznici morali plaćati od 2,5 do čak četiri milijarde kuna godišnje bivšim vojnicima HVO-a, invalidima te članovima njihovih obitelji koji su se u tuđoj državi borili (ako su u rečenom broju?) u tuđem ratu za nešto što se izjalovilo i kao HZ/HR Herceg-Bosna, kamoli kao „velika Hrvatska“. Čime je HVO i njegova borba zadužila porezne obveznike u Bijednoj Našoj? Ama baš ničim. Upućeniji će se sjetiti da je tada Tuđman-Šuškovom voljom dnevno iz Zagreba odlazilo u Hercegovinu oko 30 milijuna tadašnjih DEM, a kasnije silni milijuni za obranu vojnih i civilnih vođa optuženih u Haagu za teške ratne zločine.
U pronatalitetnom slovu u Smaragdnoj dvorani elitnog hotela Esplanade, premijer Plenković također nije kazao hoće li – jer neće, kao ni predsjednica RH – zatražiti od Hrvatske biskupske konferencije da katolički kler i laičke udruge tipa onih Željke Markić i Vice Johna Batarela prestanu terorizirati mladež, obitelji i svu javnost svojim nakaradnim ultimatumima (seksualni odgoj u školama, medicinski potpomognuta oplodnja, kontracepcija, pobačaj, ljudska prava žena i obitelji, itsl.) kojima žele uvesti državno oktroiranje srednjovjekovnih, crkvenih nazora zasnovanih na ograničenjima i zabranama kad je posrijedi sloboda (ne)rađanja i odgoj djece.
U toj je militantnoj nakani prije desetak godina gro javnosti mjesecima ismijavalo redikuloznog svećenika don Antu Bakovića, čije su „plemenite ideje“ bile i u zamisli i u pokušaju primjene nešto za što čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Ni sama Grabar-Kitarović nije se držala one najprostodušnije njegove pronatalitetne teprije o „djetetu više“, odnosno da vjerodostojna katolička obitelj mora imati najmanje troje djece, jedno više od prostoreprodukcijske zamjene za dvoje roditelja, blagi napredak od natalitetnog statusa quo. Umjesto troje ili više djece, praktična katolkinja Kolinda Grabar-Kitarović zadovoljila se sa samo dvoje djece i sve životne karte bacila na bildanje političke karijere. I sada ima obraza drugima soliti pamet da je za RH „biti ili ne biti“, da je „izvanredno stanje“ u državi. Zašto osobno nije pridonijela budućnosti?
Tomićev lijek
Don Baković jest, ako je vjerovati bogobojaznim Janjevcima što su prijelomnih 1990-ih „prognani“ iz Janjeva na Kosovu u Zagreb. Dok je služio Bogu u janjevačkoj crkvi sv. Nikole, ali i u bosansko-hercegovačkom kraju uz Drinu, ženska mu čeljad nije bila mrska kako to kanon nalaže uvezi s celibatom, pa… Možda mu je zato, našalimo se, došla na um pronatalitetna misao da bi svećenici i časne sestre koji nemaju djece morali plaćati porez. Ljeta 1995., već u poznim godinama, dovodio u Supetar na Braču slobodne djevojke i mladiće na desetodnevno besplatno druženje ne bi li, eto, uz more, cvrčke, mjesečinu… A nije uspjelo. Propalo je kao i don Bakovićev Hrvatski pronatalitetni pokret i sve što je u vezi s tim poduzimao ne bi li hopa-cupa u kreveti ili bilo gdje drugdje postao masovan, plodotvoran sport u Hrvata. Da se išta oplodilo od toga, odnos nataliteta i mortaliteta danas ne bi zvonio na uzbunu.
Demografi kalibra Anđelka Akrapa, Stjepana Šterca ili Jakova Gele već su probili uši i političarima i inim, ali ništa. Sve je gore. Lani je rođeno samo 36.372 beba, a umrlo 52.034 ljudi, što je najgori demografski rezultat dosad. Po MUP-ovim podacima za 2016., boraviše u RH za stalno je odjavilo 16.789 građana, a 36.740 privremeno, što znači da se iselilo 53.529 ljudi ili 1495 više od broja umrlih te godine. Prosta računica kaže: 105.563 stanovnika je manje. Samo u jednoj godini. Strah od sljedećeg popisa stanovništva je realan. Sudeći po podacima o broju rođenih, umrlih, iseljenih, ali i neznatnom broju doseljenih, u Bijednoj Našoj već sada živi manje od četiri milijuna stanovnika. Godine 2011., statistički je popisano nešto više od 4,3 milijuna. Nastavi li se negativan trend, demografi procjenjuju da će 2030. godine biti tek oko 3,5 milijuna žitelja. Problem jest velik, tema jest ozbiljna, ali joj se uglavnom pristupa neozbiljno i ofrlje. Vladine pronatalitetne mjere svjetlosnu su godinu daleko od onih što bi se s pravom mogle nazvati ljutom travom na ljutu ranu.
Kolumnistički travar Slobodne Dalmacije Ante Tomić, međutim, još je lani u veljači u svojoj ordinaciji „Vlaška posla“ ponudio jedino djelotvoran lijek, ali ga nisu otkupili ni političari niti „izumirući“ puk: „Na tragu nekadašnjih napora don Ante Bakovića valja pokrenuti široku akciju, uključiti sve političke strane, i ljevicu i desnicu, i ekonomiju i kulturu, i turizam i poljoprivredu, i vojsku i policiju, nogometaše, pjevačice, modne kreatore i alkare, da se svi koliko nas ima ujedinimo pod najvažnijim, ultimativnim, kratkim i jezgrovitim geslom: Jebite se, Hrvati!“
Sigurno bi upalilo i bez smaragdnih dvorana i bez „izvanrednih stanja“ s Pantovčaka, bez zombijevskih mrmljanja očenaša i zdravih marija pred bolničkim ginekologijama. U protivnom, i sam će bog drukati za „izumiranje Hrvata i Hrvatske“, kad si sami ne žele pomoći. Jednostavno? Itekako..
tacno
