Jedan od osnovnih sadržaja države jest da korektno upravlja vlastitom imovinom i svojim građanima omogući život dostojan čovjeka. Ova država to u dva desetljeća svog postojanja nije učinila. Reklo bi se, pala je na povijesnom ispitu.
Argumenata za to ima koliko hoćete, ali neposredan povod za ovaj tekst je danas objavljena studija koja jasno pokazuje koliko se katastrofalno upravlja(lo) državnom imovinom.
Tako, primjerice, prihodi HŽ Infrastrukture po zaposlenome iznose 20 tisuća eura, a u Deutsche Bahnu su 110 tisuća eura. Zato BDO preporučuje otkaz za 1447 zaposlenika ove tvrtke. Cestari - Hrvatske autoceste, Hrvatske ceste, Autocesta Rijeka-Zagreb, Autocesta Zagreb-Macelj i Bina-Istra - u najgorem su stanju. O stanju puno govori i usporedba s austrijskim i njemačkim autocestama. Naše autoceste imaju prihod od 60 tisuća eura po zaposlenome, a Austrijanci 570 tisuća eura. Po kilometru HAC ima 190 tisuća eura prihoda, a Austrijanci 720 tisuća, dok Nijemci ostvare oko pola milijuna eura.
Kad se krajem 80-ih i početkom 90-ih javno konstituirala težnja za hrvatskom državom, jedna od temeljnih parola bila je "želimo upravljati vlastitim novcem". Za neku vrstu čistih računa zalagalo se još i hrvatsko komunističko vodstvo 1971. Ishodište toga bila je mitska (djelomično lažna) krilatica "Hrvatska radi, Beograd se gradi". Danas, nakon dva desetljeća ove države niti Hrvatska radi niti se što (pametno) gradi.
Paradoksalno, u ova se dva desetljeća prodalo ono čime je relativno lako upravljati i što donosi siguran profit (poput Ine, HT-a i dijela banaka) dok se zadržalo ono čime nije tako jednostavno upravljati i što je izuzetno plodno tlo za korupciju (autocesta, željeznice). To ludilo ide i dalje pa se planiraju prodati i profitabilni Croatia osiguranje i Hrvatska poštanska banka kao ostaci ostataka financijskog suvereniteta. Proizvodnja hrane sve je manja, dio hotelskog portfelja u državnom vlasništvu - propada, brodogradnju ćemo uskoro definitivno zaboraviti. Štoviše, država, odnosno AUDIO koji je za to nadležan, NE ZNA što je u njezinom vlasništvu!
Iz svega toga, naravno, proizlazi sve veći broj nezaposlenih i siromaštvo koje postaje problem velikog broja građana. Da stvar bude gora, mnogo ljudi za ovu državu je ginulo pa je time, valjda, i veći zločin onih koji su njome loše vladali. Brigu o socijalno ugroženima da i ne spominjemo, nema je niti u tragovima. Nije zato čudno što se velika većina mladih ljudi u recentnim istraživanjima izjašnjava kako želi napustiti Hrvatsku. Sličnosti s državom koju smo napustili i više je nego što bismo željeli priznati.
Ipak, i bez obzira na devastiranje ove zemlje, sve još nije izgubljeno, postoje mnogi potencijali koji su zanemareni ili nisu do kraja iskorišteni. Naravno, ne da bismo postali Švicarska o čemu početnički trabunja premijer, ali da bismo mogli imati standard ili život prosječnog građanina Europske unije, to svakako. Čitav je problem u tome što ne postoji legitimna politička snaga koja je u stanju izvesti zemlju iz depresije čiji završni čin tek trebamo vidjeti. Nije da prizivam rješenja poput Marija Montija, ali talijanski je primjer vrlo poučan iz niza razloga. Korumpirani bivši premijer, demokratski izabran, Silvio Berlusconi, zemlju je odveo na rub katastrofe. U pet do 12, nakon pritiska financijskih tržišta (jer građani taj pritisak nisu činili kao što ga ne čine niti u Hrvatskoj) dolazi Monti koji je u manje od godinu dana vladavine na najboljem putu da stabilizira javne financije.
Nažalost, demokracija i institucije (zasad) nisu ponudile baš nikakvo rješenje. Dapače, mogli bismo ih nazvati uzrocima današnjeg otužnog stanja Hrvatske.
Ne čini se da će nam u dogledno vrijeme biti bolje. Štoviše, bit će nam još mnogo gore. Ono čega se plašim jest da nikad ni neće biti bolje.
Izvor: SEEbiz
Argumenata za to ima koliko hoćete, ali neposredan povod za ovaj tekst je danas objavljena studija koja jasno pokazuje koliko se katastrofalno upravlja(lo) državnom imovinom.
Tako, primjerice, prihodi HŽ Infrastrukture po zaposlenome iznose 20 tisuća eura, a u Deutsche Bahnu su 110 tisuća eura. Zato BDO preporučuje otkaz za 1447 zaposlenika ove tvrtke. Cestari - Hrvatske autoceste, Hrvatske ceste, Autocesta Rijeka-Zagreb, Autocesta Zagreb-Macelj i Bina-Istra - u najgorem su stanju. O stanju puno govori i usporedba s austrijskim i njemačkim autocestama. Naše autoceste imaju prihod od 60 tisuća eura po zaposlenome, a Austrijanci 570 tisuća eura. Po kilometru HAC ima 190 tisuća eura prihoda, a Austrijanci 720 tisuća, dok Nijemci ostvare oko pola milijuna eura.
Kad se krajem 80-ih i početkom 90-ih javno konstituirala težnja za hrvatskom državom, jedna od temeljnih parola bila je "želimo upravljati vlastitim novcem". Za neku vrstu čistih računa zalagalo se još i hrvatsko komunističko vodstvo 1971. Ishodište toga bila je mitska (djelomično lažna) krilatica "Hrvatska radi, Beograd se gradi". Danas, nakon dva desetljeća ove države niti Hrvatska radi niti se što (pametno) gradi.
Paradoksalno, u ova se dva desetljeća prodalo ono čime je relativno lako upravljati i što donosi siguran profit (poput Ine, HT-a i dijela banaka) dok se zadržalo ono čime nije tako jednostavno upravljati i što je izuzetno plodno tlo za korupciju (autocesta, željeznice). To ludilo ide i dalje pa se planiraju prodati i profitabilni Croatia osiguranje i Hrvatska poštanska banka kao ostaci ostataka financijskog suvereniteta. Proizvodnja hrane sve je manja, dio hotelskog portfelja u državnom vlasništvu - propada, brodogradnju ćemo uskoro definitivno zaboraviti. Štoviše, država, odnosno AUDIO koji je za to nadležan, NE ZNA što je u njezinom vlasništvu!
Iz svega toga, naravno, proizlazi sve veći broj nezaposlenih i siromaštvo koje postaje problem velikog broja građana. Da stvar bude gora, mnogo ljudi za ovu državu je ginulo pa je time, valjda, i veći zločin onih koji su njome loše vladali. Brigu o socijalno ugroženima da i ne spominjemo, nema je niti u tragovima. Nije zato čudno što se velika većina mladih ljudi u recentnim istraživanjima izjašnjava kako želi napustiti Hrvatsku. Sličnosti s državom koju smo napustili i više je nego što bismo željeli priznati.
Ipak, i bez obzira na devastiranje ove zemlje, sve još nije izgubljeno, postoje mnogi potencijali koji su zanemareni ili nisu do kraja iskorišteni. Naravno, ne da bismo postali Švicarska o čemu početnički trabunja premijer, ali da bismo mogli imati standard ili život prosječnog građanina Europske unije, to svakako. Čitav je problem u tome što ne postoji legitimna politička snaga koja je u stanju izvesti zemlju iz depresije čiji završni čin tek trebamo vidjeti. Nije da prizivam rješenja poput Marija Montija, ali talijanski je primjer vrlo poučan iz niza razloga. Korumpirani bivši premijer, demokratski izabran, Silvio Berlusconi, zemlju je odveo na rub katastrofe. U pet do 12, nakon pritiska financijskih tržišta (jer građani taj pritisak nisu činili kao što ga ne čine niti u Hrvatskoj) dolazi Monti koji je u manje od godinu dana vladavine na najboljem putu da stabilizira javne financije.
Nažalost, demokracija i institucije (zasad) nisu ponudile baš nikakvo rješenje. Dapače, mogli bismo ih nazvati uzrocima današnjeg otužnog stanja Hrvatske.
Ne čini se da će nam u dogledno vrijeme biti bolje. Štoviše, bit će nam još mnogo gore. Ono čega se plašim jest da nikad ni neće biti bolje.
Izvor: SEEbiz
