Iz temata "Ljevica: Uvjeti reprodukcije" (Zarez #361, 20. lipnja 2013. godine) prenosimo tekst Hrvoja Štefana Socijaldemokracija kao prazna gesta u kojemu autor govori o povijesnoj ironiji socijaldemokratskih politika koja je očitovana u činjenici da su bile efektivne jedino u konjukturnoj fazi kapitalističkog ciklusa.
U izbornom programu Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena (SKHSDP) iz 1990. godine, dakle na prijelazu u višestranačje i kapitalizam, među početnim odredbama stoji: “(...) stranka više neće programski biti doktrinarno utemeljena politička organizacija. Marksizam prestaje biti jedino teorijsko i ideologijsko odredište. Strogo svjetonazorsko jedinstvo neće više biti presudni činilac povezivanja članova naše partije”.[1]
Ne naznačuje li takvo službeno odustajanje od doktrinarne kritike političke ekonomije odustajanje od historijskog poimanja kao teorijskog i metodološkog alata za spoznavanje društvenog realiteta i formuliranje političke volje, i ako da, što bi to uopće značilo?
Jean Baudrillard još je tamo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća zaključio da parlamentarni demokratski proces postiže savršeni ekvilibrij kroz potpuno ukidanje društvenih sadržaja i referenci.[2] Nominalna politička ljevica i dalje zadržava patos sadržaja (solidarnost, pravednost, jednakost šansi itd.) – ali kao prazne riječi, a ne kao pojmove konzistentno izvedene u njihovom društvenoekonomskom i povijesnom sadržaju. Takva “ispražnjena” politika znači da se u domeni političkog više ne traži istina, sa svim njezinim emancipatornim implikacijama, ali i prinudama, već se na pijedestal demokracije uzdiže sloboda mnijenja kao posveta relativizma i neodlučivosti.[3] U tom smislu društveni proces na koji politika utječe također se uspostavlja kao arbitraran i teorijski unaprijed neodlučiv ishod borbe političkih mnijenja i njihove puko izborne demokratske rezultante.
Kada u temeljnom dokumentu socijalističke stranke stoji naglasak da više nema jedinstvene doktrine ili pojma oko toga što se u osnovi društveno-ekonomske dinamike zbiva, ostaje pitanje na koji način se uopće u takvoj političkoj organizaciji artikulira politička volja i na čemu se temelji racionalnost ishoda takve artikulacije, naravno u smislu utjecaja na strukturne društveno-ekonomske procese? Naime, ako nema pojmovne kritike političke ekonomije iz koje bi proizašla jedinstvena i koherentna politička orijentacija stranke, naglasak se mora prebaciti na apstraktni diskurs i na puke ishode demokratske procedure. Bez univerzalnosti i jedinstvenosti pojmljene doktrine, kao politički sadržaj ostaje samo pluralitet, partikularitet i relativnost mnijenja. A to zapravo znači da se artikuliranje političke volje u takvoj organizaciji ne zasniva na prihvaćanju valjanosti argumenata i razrješavanju pojmljenih društveno-ekonomskih problema i proturječja, već na čistoj efektivnosti razmjene praznih znakova u kojem je opći zakon gubitak bilo kakve referencijalnosti i povijesnosti. Baudrillard kaže da takva logika označava kraj političke reprezentacije, jer se sve svodi na formalnu strategiju političke igre i natjecanja, gdje je ključ uspjeha u tome da stranke budu što sličnije, a da bi bile što sličnije, ne smiju više reprezentirati nikoga, već jedino same sebe.
Za potvrdu navedene Baudrillardove teze dovoljno je proći kroz SDP-ove programske materijale i uočiti kako je riječ o apstraktnom kolažu “lijepih želja”, gdje su od različitih, no politički i ekonomski proturječnih doktrina, uzeti pojedini izolirani i pojmovno neposredovani momenti što “obećavaju puno, a traže i ograničavaju malo”. Recimo, kaže se da je SDP “socijalna stranka koja teži prevladavanju konfliktnih odnosa između rada i vlasništva, na principima socijalne tržišne privrede”, a zatim se kao moto ističe da je SDP “za tržišnu ekonomiju, ali ne i za tržišno društvo”. Diskurzivna strategija u formuliranju takvih konstrukcija svodi se na pravilo da se negativne konotacije pojedinog pojma, kao što je tržište, neutraliziraju s njemu suprotstavljenim pojmom, kao što je društveno ili socijalno. No u takvom izvanjskom i neposredovanom spajanju, pojmovi se pretvaraju u najobičnije arbitrarne oznake, bez reference i unutarnje dijalektičke povezanosti s realnim društvenoekonomskim procesima i njihovim kontradikcijama. Na taj način oni ustvari ništa realno ne objašnjavaju pa time nemaju pretenziju, kroz generiranje i usmjeravanje političke volje, išta mijenjati. Može se reći da takve diskurzivne strategije koje tek razmjenjuju i konotacijski spajaju oznake, s efektom “smisla bez poimanja”, onemogućavaju adekvatno razumijevanje društveno-ekonomske realnosti i imaju za glavni učinak opću depolitizaciju.
Politički program SDP-a i općenito socijaldemokratskih stranaka time dobiva funkciju održavanja vladajućih odnosa moći. On ih pojmovno i kritički ne izvodi u njihovoj strukturnoj, konkretno-materijalnoj i povijesnoj dimenziji pa njihove učinke ne zna drugačije objasniti nego apstraktnim, idealističkim i nepovijesnim diskursom o vrijednostima, moralnoj odgovornosti individua ili psihološkim redukcionizmom društvenih fenomena. U političkoj praksi SDP-a, ali i ostalih socijaldemokratskih stranaka, to se proturječje najjasnije pokazuje u činjenici da se dolaskom na vlast provode neoliberalne politike i uspostavlja takav institucionalni okvir koji omogućava kapitalu lakšu eksploataciju onih društvenih klasa i skupina koje SDP nominalno predstavlja. S obzirom da temeljna nemogućnost “prevladavanja konflikta rada i vlasništva (kapitala)” unutar kapitalističkih odnosa proizvodnje, zbog odbacivanja kritike političke ekonomije, nije pojmljena, jaz između izbornog programa i realne političke prakse na vlasti biva posebno razvidan u periodima kapitalističkih kriza, kakva je aktualna. Može se pomalo sarkastično primijetiti da je socijaldemokracija efektivna jedino u konjunkturnoj fazi kapitalističkog ciklusa, kada su potrebe akumulacije kapitala takve da se zapošljavaju do tada nezaposleni i kada se ostvaruju dovoljni viškovi da realna nadnica radnika raste, kada se izdašnije mogu financirati socijalne funkcije države, kulturne potrebe itd. No u periodima kapitalističkih kriza do tada prikrivena i nepojmljena društveno-ekonomska proturječja silovito izbijaju na površinu te pokazuju da je kapital taj koji određuje pravila igre i da tu nema nikakve simetrije i “prevladavanja konflikta između rada i vlasništva”, kako stoji u SDP-ovom programu. U periodu krize, s obzirom da je se uopće adekvatno ne poima, SDP-ovim političarima ne preostaje drugo nego da prihvate naloge kapitala. I to u najboljem slučaju nemoćno sliježući ramenima i govoreći kako se građani trebaju “samo” strpjeti dok ne prođe kriza, a u najgorem otvoreno prihvaćajući agresivni diskurs kojim se odgovornost i objašnjenje za krizu svaljuje na problematičan mentalitet naroda,[4] upitne psihološke i moralne karakteristike individua i skupina[5] itd.
“Nepojmovni” karakter SDP ovog službenog programa izražava se i u načinu na koji se isti formulira odnosno u specifičnim modusima artikuliranja političke volje u stranačkoj organizaciji. Kada se politički program svodi na “diskurzivni mozaik” i permutacije praznih oznaka, tada za njegovu izradu i usvajanje nije važna kritička participacija i pojmovno razumijevanje članova stranke. Sve se koncentrira na prilagođavanje programa i njegovih nositelja medijskim zahtjevima slike i spektakla (“konstrukciji političkog spektakla”), umjesto na uključivanje što šire baze u proces stranačkog “rada pojma”. Konkretno, to zna i da se o stranačkom programu u SDP-u ne raspravlja kontinuirano, jednakopravno i sukladno nužnosti za sve valjanog pravila diskusije. Programsko naglašavanje važnosti slobode mnijenja te retorički odmak od “demokratskog centralizma” komunističke partije služe samo da bi se otklonili zahtjevi za “pojmovnim” i doktrinarnim utemeljenjem programskog i političkog jedinstva stranke.
Participacija i jednakopravna kritička diskusija svih članova niti u SDP-u niti u bivšoj komunističkoj partiji nisu bili osnova za formuliranje političke volje i programa. Programi uvijek dolaze “odozgo”, u obliku općenitih i apstraktnih smjernica na stranačka tijela, da bi manirom “demokratske geste” bili u istom dahu “raspravljeni” i usvojeni. Taj trenutak ili organizirani kratki period “participacije” članstva dešava se u pravilu neposredno pred izbore, gdje se program ujedno raspravi i aklamacijski usvoji, da bi sljedeće četiri godine njegova konkretizacija i pojašnjenje bili prepušteni stranačkim čelnicima. U toj konkretizaciji postaje jasno vidljiv izostanak doktrinarno pojmljene kritike političke ekonomije kada različiti stranački čelnici javno zagovaraju bitno različite i nespojive operativne politike i mjere. Također, bez jedinstvene i univerzalne doktrine nema ni jasnih mjerila etičkih normi koja se iz nje izvode. Pa su tako unutar SDP-a moguće pojave poput Milana Bandića, sve dok imaju izborni legitimitet i dok poštuju proceduru. Naime, dok Milan Bandić nije prekršio stranačku proceduru i kandidirao se za predsjednika države mimo stranačke odluke, u stranci nije postojala čvrsta doktrinarno-etička sankcija koja bi zahtijevala da ga se ranije izbaci ili da se uopće spriječi njegova pojava na tako visokim političkim funkcijama.[6] Zato je izbacivanje Milana Bandića iz SDP-a zbog prekršene procedure izraz doktrinarne nemoći i konfuzije, a sve naknadne kritike SDP-ovih čelnika na način njegove vladavine izraz pukog licemjerja.
Ipak, ono što se u nedostatku doktrinarne kritike političke ekonomije pokazuje najvećim problemom jest činjenica da bez nje nema teorijske osnove po kojoj će se provesti analiza postojećih materijalnih i povijesnih polazišta i dinamike u koju se misli politički intervenirati. Naime, bez nje nije osigurana analitička poveznica koja će imanentno povezati političke ciljeve sa sredstvima i uvjetima njihova ostvarenja. To je ona već općepoznata kritika da stranke nude prazna obećanja, jer nikada ne konkretiziraju na koji način ih misle ostvariti. Upravo u toj konkretizaciji na osnovu povijesne i materijalne analize, dakle u objašnjenim operativnim politikama i mjerama te zacrtanim institucionalnim promjenama i predviđenim učincima, krije se odgovor na pitanje jesu li ciljevi realno ostvarivi. No, te konkretizacije ne može nikada ni biti, barem ne u koherentnom obliku, ukoliko ne postoji jedinstvena i univerzalna doktrina na podlozi koje se prvo provodi povijesna analiza, a zatim pojedine parcijalne mjere opravdavaju i procjenjuju. Kada je stranački program tek diskurzivni mozaik raznih apstraktnih momenata proturječnih i/ili međusobno isključivih doktrina, odnosno kada ta proturječja nisu pojmljena u jedinstvenoj i univerzalnoj doktrini, tada ne postoji jasan smjer za praktično djelovanje. A bez jasnog doktrinarno utemeljenog smjera za praktično djelovanje nema niti političkog legitimiteta i uopće političke snage koja bi svjesno utjecala na strukturne društveno-ekonomske procese i time kroz praktično djelovanje realno ukidala njihova proturječja. Utoliko što nema pojmljene i demokratski legitimirane doktrine na podlozi koje se izvode konkretne mjere za upravljanje društveno-ekonomskim procesima, oni se odvijaju takoreći “iza leđa” ljudi.
Politička organizacija koja nema jedinstvenu i univerzalnu doktrinu kao okvir djelovanja nema također ni ispunjene uvjete za provođenje pozitivne kadrovske selekcije. Bez pozadinske doktrine izabrane kadrove nije moguće procjenjivati osim po mjerilu izbornog rezultata. No izborni rezultat ne govori ništa jasno o njihovim realnim doprinosima ili promašajima bez stavljanja u kontekst doktrinarne cjeline. Ukoliko nema jedinstvene i univerzalne doktrine na pozadini koje su objašnjeni strukturni društveno-ekonomski procesi, tada nema niti načina da se procijene pozitivni ili negativni učinci na njih. Demokratski izbor u tom slučaju referira prvenstveno na samog sebe.
U SDP-u stalno se ističe da je stranka predvodnik u uspostavljanju demokratskih standarda djelovanja. Pod time se zapravo puno više podrazumijeva da stranka nema u svojoj osnovi univerzalnu doktrinu pa dominira sloboda i jednakovrijednost često krajnje proturječnih mnijenja, nego da je stranka svoje unutarstranačke procedure biranja uredila na najdemokratičniji način. Naime, unutarstranačke procedure izbora za stranačke funkcije i za funkcije u tijelima javne vlasti tek su uvjetno demokratične. Predsjednika stranke i regionalnih i lokalnih stranačkih organizacija biraju svi članovi, no ono što je puno važnije, liste za parlamentarna tijela javne vlasti ne određuju po preferencijalnom modelu svi članovi stranke na lokalnim, regionalnim i državnim konvencijama. Time je praktički zadržan predsjednički sistem i autokratske ovlasti u sastavljanju izbornih lista. Kandidati za funkcije u tijelima javne vlasti ne mogu doći na izborne liste ukoliko nisu u milosti ili “krugu povjerenja” predsjednika. Takav autokratski sistem kadrovskog selektiranja, pogotovo bez jedinstvene i univerzalne doktrinarne osnove u podlozi, pogoduje širenju pogubnog fenomena poltronstva i negativne kadrovske selekcije.
S time u uskoj svezi je i pitanje materijalnih nagrada odnosno naknada za pojedine političke funkcije, bilo u tijelima javne vlasti ili u samoj stranci. Pored statusa, vrlo izdašne materijalne nagrade možda su ključan motivator za bavljenje politikom. Tim više jer kombinacija nedostajuće doktrinarne osnove i predsjedničkog principa selektiranja za plaćene funkcije, otklanjaju direktnu odgovornost pojedinaca prema demokratskoj bazi, a ujedno osiguravaju vrlo primamljive naknade. S obzirom da izborne i općenito kadrovske liste, pogotovo za one materijalno i statusno najatraktivnije funkcije, de facto sastavlja predsjednik, a stranačka tijela samo potvrđuju, pojedinci koji se nađu na njima odgovornost, lojalnost i osjećaj duga imaju prije svega prema predsjedniku. Na taj način održava se interesna povezanost i autokratski princip vladavine, unatoč uvjetnoj demokratičnosti procedure za izbor predsjednika. Svojevrsna ironija leži u tome da se predsjednik demokratski bira da bi mogao to autokratskije vladati i uopće određivati tko zaslužuje ući u njegov interesni krug lojalnosti i povjerenja. Na tijelima stranke taj isti “krug lojalnosti” se reproducira i pojedinci koji su došli na plaćene funkcije zahvaljujući predsjedničkoj milosti pri određivanju lista, sada mu se odužuju podržavajući bezuvjetno njegove prijedloge odluka i ne “talasajući”. Nije potrebna pretjerana pronicljivost da bi se shvatilo kako takav princip poslušnosti prema onome tko te stavio na listu ide u prilog širenju mediokritetstva, jer proceduralno polazi od toga da jedna osoba zna nužno i uvijek bolje od drugih i da je ključno njoj biti poslušan. Sve to pokazuje da proceduralni aspekt demokracije jest bitan, no čak i s ukinućem autokratskih predsjedničkih ovlasti demokratska sloboda mnijenja bez univerzalne i jedinstvene doktrinarne osnove kojom se poimaju društveni procesi ima za rezultat dominaciju partikularne perspektive.
Na prvi pogled može se uputiti primjedba da demokratska sloboda mnijenja bez doktrinarne kritike političke ekonomije, upravo jest najviši izraz demokratske doktrine za koju se SDP zalaže. No da je takva doktrina demokracije krajnje apstraktna i partikularna postaje jasno u trenutku kada se shvati da SDP-ovo zalaganje za demokratizaciju u svim društvenim domenama ostaje prazna gesta jer proturječi ostalim temeljnim postavkama iz SDP-ovog programa. Prije svega, proturječi zalaganju za kapitalističku tržišnu ekonomiju. U kapitalizmu sloboda mnijenja za radnike u krajnjoj instanci važi do one granice koju postavi vlasnik kapitala i potrebe akumulacije njegovog kapitala. Iako se SDP principijelno zalaže za demokratizaciju u svim područjima tada se mora zalagati za prevladavanje i ukidanje kapitalističkih odnosa proizvodnje. Ekonomska demokracija ili samoupravljanje kao univerzalna forma odlučivanja na radnom mjestu nije moguća dokle god vlada imperativ akumulacije i klasni antagonizam kapitala i rada. Kapitalistički odnosi proizvodnje strukturno počivaju na asimetriji moći i prava, i u takvom okviru demokracija kao jednakopravnost odlučivanja jednostavno nije moguća.
Sve u svemu, SDP i ostale nominalno socijalističke i socijaldemokratske stranke nemaju drugog puta da doprinesu razrješenju opće krize političkog, nego da izađu iz nepovijesne i relativističke pozicije u kojoj jesu. Političko djelovanje mora biti ukorijenjeno u poimanju i kritici općih društveno-ekonomskih procesa, mora materijalno i povijesno proizlaziti iz njihove dinamike, a ne biti njihov nijemi i nemoćni promatrač. Sve to neće biti moguće dok u osnovi političkog djelovanja ne bude jedinstvena i univerzalna doktrina. A jedina takva bila je i dalje ostaje ona marksistička. Marksizam kao doktrina uključuje razne pravce, teorije i interpretacije, i njihova se validnost može u krajnjoj instanci ispitati jedino praksom. No ono što je ključno za sve pravce koji dosljedno primjenjuju dijalektičku metodu jest imanentno usmjerenje ka sintezi ili jedinstvu kao ukinuću proturječja između različitih teorija. Da bi u praktičnom političkom smislu to usmjerenje bilo onemogućeno u totalitarnoj pretenziji, jedini osigurač poštivanje je formalne demokratske procedure. U tome leži istina demokratske doktrine socijaldemokratskih stranaka, no ta istina bez marksizma kao sadržajne teorije društvenih odnosa, pretvara se nužno u laž “prazne” demokratske forme. To je stoga jer jedino marksizam u svim varijantama polazi od klasnog antagonizma kao pokretača društveno- ekonomske i povijesne dinamike i njegovo ukinuće postavlja kao osnovni preduvjet ostvarenja “pune”, dakle ne samo formalne, demokracije. Ostale doktrine odbacuju i antagonistički karakter kapitalističkih društvenih odnosa, nastoje svesti društveni antagonizam na formalno-demokratski agonizam i time promašuju zahvatiti njegovu univerzalnu društvenu dimenziju. Zbog toga one uvijek ostaju u svojoj partikularnosti prazne i podređene njegovoj nespoznatoj moći.
[1] Anđelko Milardović, ur., Demokracija, Pan Liber, Osijek; Zagreb; Split, 1999.
[2] Jean Baudrillard, Utopia Deffered: Writings from Utopie(1967-1978), Semiotext(e), New York, 2006.
[3] Alain Badiou naizgled formalno ispravno postavlja antinomiju između filozofije i demokracije, u smislu nerazrješive opreke između političke istine (pravednosti) kao zahtjeva filozofije i političke slobode kao zahtjeva demokracije pa zaključuje da je “cijena naše slobode, ovdje u zapadnjačkom svijetu, monstruozna nepravednost unutar naših zemalja, a još više izvan njih”. Ipak, antinomija nestaje kada se politička sloboda dijalektički transformira u spoznatu nužnost odnosno materijalistički i povijesno spoznatu političku istinu. http:// blog.dnevnik.hr/vaseljena/2008/11/1625557803/alan-badiou.html
[4] http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/vecina-je-spremna-vise-kukatinego-zasukati-rukave-i-raditi---276267.html
[5] “Realni sektor jedino čeka državne investicije i o njima ovisi, a ako ne radi za državu, nema dovoljno hrabrosti”, rekao je Linić u izjavi novinarima nakon konferencije” ; http://www.jutarnji.hr/linic--za-pad-bdp-a-ponajvise-okrivio-realni-sektor/1069609/
[6] http://www.vecernji.hr/zivot/zbornik-radova-vocinu-clanak-45342
Izvor: slobodnifilozofski
U izbornom programu Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena (SKHSDP) iz 1990. godine, dakle na prijelazu u višestranačje i kapitalizam, među početnim odredbama stoji: “(...) stranka više neće programski biti doktrinarno utemeljena politička organizacija. Marksizam prestaje biti jedino teorijsko i ideologijsko odredište. Strogo svjetonazorsko jedinstvo neće više biti presudni činilac povezivanja članova naše partije”.[1]
Ne naznačuje li takvo službeno odustajanje od doktrinarne kritike političke ekonomije odustajanje od historijskog poimanja kao teorijskog i metodološkog alata za spoznavanje društvenog realiteta i formuliranje političke volje, i ako da, što bi to uopće značilo?
Ispražnjena ljevica
Jean Baudrillard još je tamo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća zaključio da parlamentarni demokratski proces postiže savršeni ekvilibrij kroz potpuno ukidanje društvenih sadržaja i referenci.[2] Nominalna politička ljevica i dalje zadržava patos sadržaja (solidarnost, pravednost, jednakost šansi itd.) – ali kao prazne riječi, a ne kao pojmove konzistentno izvedene u njihovom društvenoekonomskom i povijesnom sadržaju. Takva “ispražnjena” politika znači da se u domeni političkog više ne traži istina, sa svim njezinim emancipatornim implikacijama, ali i prinudama, već se na pijedestal demokracije uzdiže sloboda mnijenja kao posveta relativizma i neodlučivosti.[3] U tom smislu društveni proces na koji politika utječe također se uspostavlja kao arbitraran i teorijski unaprijed neodlučiv ishod borbe političkih mnijenja i njihove puko izborne demokratske rezultante.
Kada u temeljnom dokumentu socijalističke stranke stoji naglasak da više nema jedinstvene doktrine ili pojma oko toga što se u osnovi društveno-ekonomske dinamike zbiva, ostaje pitanje na koji način se uopće u takvoj političkoj organizaciji artikulira politička volja i na čemu se temelji racionalnost ishoda takve artikulacije, naravno u smislu utjecaja na strukturne društveno-ekonomske procese? Naime, ako nema pojmovne kritike političke ekonomije iz koje bi proizašla jedinstvena i koherentna politička orijentacija stranke, naglasak se mora prebaciti na apstraktni diskurs i na puke ishode demokratske procedure. Bez univerzalnosti i jedinstvenosti pojmljene doktrine, kao politički sadržaj ostaje samo pluralitet, partikularitet i relativnost mnijenja. A to zapravo znači da se artikuliranje političke volje u takvoj organizaciji ne zasniva na prihvaćanju valjanosti argumenata i razrješavanju pojmljenih društveno-ekonomskih problema i proturječja, već na čistoj efektivnosti razmjene praznih znakova u kojem je opći zakon gubitak bilo kakve referencijalnosti i povijesnosti. Baudrillard kaže da takva logika označava kraj političke reprezentacije, jer se sve svodi na formalnu strategiju političke igre i natjecanja, gdje je ključ uspjeha u tome da stranke budu što sličnije, a da bi bile što sličnije, ne smiju više reprezentirati nikoga, već jedino same sebe.
Za potvrdu navedene Baudrillardove teze dovoljno je proći kroz SDP-ove programske materijale i uočiti kako je riječ o apstraktnom kolažu “lijepih želja”, gdje su od različitih, no politički i ekonomski proturječnih doktrina, uzeti pojedini izolirani i pojmovno neposredovani momenti što “obećavaju puno, a traže i ograničavaju malo”. Recimo, kaže se da je SDP “socijalna stranka koja teži prevladavanju konfliktnih odnosa između rada i vlasništva, na principima socijalne tržišne privrede”, a zatim se kao moto ističe da je SDP “za tržišnu ekonomiju, ali ne i za tržišno društvo”. Diskurzivna strategija u formuliranju takvih konstrukcija svodi se na pravilo da se negativne konotacije pojedinog pojma, kao što je tržište, neutraliziraju s njemu suprotstavljenim pojmom, kao što je društveno ili socijalno. No u takvom izvanjskom i neposredovanom spajanju, pojmovi se pretvaraju u najobičnije arbitrarne oznake, bez reference i unutarnje dijalektičke povezanosti s realnim društvenoekonomskim procesima i njihovim kontradikcijama. Na taj način oni ustvari ništa realno ne objašnjavaju pa time nemaju pretenziju, kroz generiranje i usmjeravanje političke volje, išta mijenjati. Može se reći da takve diskurzivne strategije koje tek razmjenjuju i konotacijski spajaju oznake, s efektom “smisla bez poimanja”, onemogućavaju adekvatno razumijevanje društveno-ekonomske realnosti i imaju za glavni učinak opću depolitizaciju.
Politički program SDP-a i općenito socijaldemokratskih stranaka time dobiva funkciju održavanja vladajućih odnosa moći. On ih pojmovno i kritički ne izvodi u njihovoj strukturnoj, konkretno-materijalnoj i povijesnoj dimenziji pa njihove učinke ne zna drugačije objasniti nego apstraktnim, idealističkim i nepovijesnim diskursom o vrijednostima, moralnoj odgovornosti individua ili psihološkim redukcionizmom društvenih fenomena. U političkoj praksi SDP-a, ali i ostalih socijaldemokratskih stranaka, to se proturječje najjasnije pokazuje u činjenici da se dolaskom na vlast provode neoliberalne politike i uspostavlja takav institucionalni okvir koji omogućava kapitalu lakšu eksploataciju onih društvenih klasa i skupina koje SDP nominalno predstavlja. S obzirom da temeljna nemogućnost “prevladavanja konflikta rada i vlasništva (kapitala)” unutar kapitalističkih odnosa proizvodnje, zbog odbacivanja kritike političke ekonomije, nije pojmljena, jaz između izbornog programa i realne političke prakse na vlasti biva posebno razvidan u periodima kapitalističkih kriza, kakva je aktualna. Može se pomalo sarkastično primijetiti da je socijaldemokracija efektivna jedino u konjunkturnoj fazi kapitalističkog ciklusa, kada su potrebe akumulacije kapitala takve da se zapošljavaju do tada nezaposleni i kada se ostvaruju dovoljni viškovi da realna nadnica radnika raste, kada se izdašnije mogu financirati socijalne funkcije države, kulturne potrebe itd. No u periodima kapitalističkih kriza do tada prikrivena i nepojmljena društveno-ekonomska proturječja silovito izbijaju na površinu te pokazuju da je kapital taj koji određuje pravila igre i da tu nema nikakve simetrije i “prevladavanja konflikta između rada i vlasništva”, kako stoji u SDP-ovom programu. U periodu krize, s obzirom da je se uopće adekvatno ne poima, SDP-ovim političarima ne preostaje drugo nego da prihvate naloge kapitala. I to u najboljem slučaju nemoćno sliježući ramenima i govoreći kako se građani trebaju “samo” strpjeti dok ne prođe kriza, a u najgorem otvoreno prihvaćajući agresivni diskurs kojim se odgovornost i objašnjenje za krizu svaljuje na problematičan mentalitet naroda,[4] upitne psihološke i moralne karakteristike individua i skupina[5] itd.
“Mozaičan” politički program
“Nepojmovni” karakter SDP ovog službenog programa izražava se i u načinu na koji se isti formulira odnosno u specifičnim modusima artikuliranja političke volje u stranačkoj organizaciji. Kada se politički program svodi na “diskurzivni mozaik” i permutacije praznih oznaka, tada za njegovu izradu i usvajanje nije važna kritička participacija i pojmovno razumijevanje članova stranke. Sve se koncentrira na prilagođavanje programa i njegovih nositelja medijskim zahtjevima slike i spektakla (“konstrukciji političkog spektakla”), umjesto na uključivanje što šire baze u proces stranačkog “rada pojma”. Konkretno, to zna i da se o stranačkom programu u SDP-u ne raspravlja kontinuirano, jednakopravno i sukladno nužnosti za sve valjanog pravila diskusije. Programsko naglašavanje važnosti slobode mnijenja te retorički odmak od “demokratskog centralizma” komunističke partije služe samo da bi se otklonili zahtjevi za “pojmovnim” i doktrinarnim utemeljenjem programskog i političkog jedinstva stranke.
Participacija i jednakopravna kritička diskusija svih članova niti u SDP-u niti u bivšoj komunističkoj partiji nisu bili osnova za formuliranje političke volje i programa. Programi uvijek dolaze “odozgo”, u obliku općenitih i apstraktnih smjernica na stranačka tijela, da bi manirom “demokratske geste” bili u istom dahu “raspravljeni” i usvojeni. Taj trenutak ili organizirani kratki period “participacije” članstva dešava se u pravilu neposredno pred izbore, gdje se program ujedno raspravi i aklamacijski usvoji, da bi sljedeće četiri godine njegova konkretizacija i pojašnjenje bili prepušteni stranačkim čelnicima. U toj konkretizaciji postaje jasno vidljiv izostanak doktrinarno pojmljene kritike političke ekonomije kada različiti stranački čelnici javno zagovaraju bitno različite i nespojive operativne politike i mjere. Također, bez jedinstvene i univerzalne doktrine nema ni jasnih mjerila etičkih normi koja se iz nje izvode. Pa su tako unutar SDP-a moguće pojave poput Milana Bandića, sve dok imaju izborni legitimitet i dok poštuju proceduru. Naime, dok Milan Bandić nije prekršio stranačku proceduru i kandidirao se za predsjednika države mimo stranačke odluke, u stranci nije postojala čvrsta doktrinarno-etička sankcija koja bi zahtijevala da ga se ranije izbaci ili da se uopće spriječi njegova pojava na tako visokim političkim funkcijama.[6] Zato je izbacivanje Milana Bandića iz SDP-a zbog prekršene procedure izraz doktrinarne nemoći i konfuzije, a sve naknadne kritike SDP-ovih čelnika na način njegove vladavine izraz pukog licemjerja.
Ipak, ono što se u nedostatku doktrinarne kritike političke ekonomije pokazuje najvećim problemom jest činjenica da bez nje nema teorijske osnove po kojoj će se provesti analiza postojećih materijalnih i povijesnih polazišta i dinamike u koju se misli politički intervenirati. Naime, bez nje nije osigurana analitička poveznica koja će imanentno povezati političke ciljeve sa sredstvima i uvjetima njihova ostvarenja. To je ona već općepoznata kritika da stranke nude prazna obećanja, jer nikada ne konkretiziraju na koji način ih misle ostvariti. Upravo u toj konkretizaciji na osnovu povijesne i materijalne analize, dakle u objašnjenim operativnim politikama i mjerama te zacrtanim institucionalnim promjenama i predviđenim učincima, krije se odgovor na pitanje jesu li ciljevi realno ostvarivi. No, te konkretizacije ne može nikada ni biti, barem ne u koherentnom obliku, ukoliko ne postoji jedinstvena i univerzalna doktrina na podlozi koje se prvo provodi povijesna analiza, a zatim pojedine parcijalne mjere opravdavaju i procjenjuju. Kada je stranački program tek diskurzivni mozaik raznih apstraktnih momenata proturječnih i/ili međusobno isključivih doktrina, odnosno kada ta proturječja nisu pojmljena u jedinstvenoj i univerzalnoj doktrini, tada ne postoji jasan smjer za praktično djelovanje. A bez jasnog doktrinarno utemeljenog smjera za praktično djelovanje nema niti političkog legitimiteta i uopće političke snage koja bi svjesno utjecala na strukturne društveno-ekonomske procese i time kroz praktično djelovanje realno ukidala njihova proturječja. Utoliko što nema pojmljene i demokratski legitimirane doktrine na podlozi koje se izvode konkretne mjere za upravljanje društveno-ekonomskim procesima, oni se odvijaju takoreći “iza leđa” ljudi.
Politička organizacija koja nema jedinstvenu i univerzalnu doktrinu kao okvir djelovanja nema također ni ispunjene uvjete za provođenje pozitivne kadrovske selekcije. Bez pozadinske doktrine izabrane kadrove nije moguće procjenjivati osim po mjerilu izbornog rezultata. No izborni rezultat ne govori ništa jasno o njihovim realnim doprinosima ili promašajima bez stavljanja u kontekst doktrinarne cjeline. Ukoliko nema jedinstvene i univerzalne doktrine na pozadini koje su objašnjeni strukturni društveno-ekonomski procesi, tada nema niti načina da se procijene pozitivni ili negativni učinci na njih. Demokratski izbor u tom slučaju referira prvenstveno na samog sebe.
Unutarstranačka proturječja
U SDP-u stalno se ističe da je stranka predvodnik u uspostavljanju demokratskih standarda djelovanja. Pod time se zapravo puno više podrazumijeva da stranka nema u svojoj osnovi univerzalnu doktrinu pa dominira sloboda i jednakovrijednost često krajnje proturječnih mnijenja, nego da je stranka svoje unutarstranačke procedure biranja uredila na najdemokratičniji način. Naime, unutarstranačke procedure izbora za stranačke funkcije i za funkcije u tijelima javne vlasti tek su uvjetno demokratične. Predsjednika stranke i regionalnih i lokalnih stranačkih organizacija biraju svi članovi, no ono što je puno važnije, liste za parlamentarna tijela javne vlasti ne određuju po preferencijalnom modelu svi članovi stranke na lokalnim, regionalnim i državnim konvencijama. Time je praktički zadržan predsjednički sistem i autokratske ovlasti u sastavljanju izbornih lista. Kandidati za funkcije u tijelima javne vlasti ne mogu doći na izborne liste ukoliko nisu u milosti ili “krugu povjerenja” predsjednika. Takav autokratski sistem kadrovskog selektiranja, pogotovo bez jedinstvene i univerzalne doktrinarne osnove u podlozi, pogoduje širenju pogubnog fenomena poltronstva i negativne kadrovske selekcije.
S time u uskoj svezi je i pitanje materijalnih nagrada odnosno naknada za pojedine političke funkcije, bilo u tijelima javne vlasti ili u samoj stranci. Pored statusa, vrlo izdašne materijalne nagrade možda su ključan motivator za bavljenje politikom. Tim više jer kombinacija nedostajuće doktrinarne osnove i predsjedničkog principa selektiranja za plaćene funkcije, otklanjaju direktnu odgovornost pojedinaca prema demokratskoj bazi, a ujedno osiguravaju vrlo primamljive naknade. S obzirom da izborne i općenito kadrovske liste, pogotovo za one materijalno i statusno najatraktivnije funkcije, de facto sastavlja predsjednik, a stranačka tijela samo potvrđuju, pojedinci koji se nađu na njima odgovornost, lojalnost i osjećaj duga imaju prije svega prema predsjedniku. Na taj način održava se interesna povezanost i autokratski princip vladavine, unatoč uvjetnoj demokratičnosti procedure za izbor predsjednika. Svojevrsna ironija leži u tome da se predsjednik demokratski bira da bi mogao to autokratskije vladati i uopće određivati tko zaslužuje ući u njegov interesni krug lojalnosti i povjerenja. Na tijelima stranke taj isti “krug lojalnosti” se reproducira i pojedinci koji su došli na plaćene funkcije zahvaljujući predsjedničkoj milosti pri određivanju lista, sada mu se odužuju podržavajući bezuvjetno njegove prijedloge odluka i ne “talasajući”. Nije potrebna pretjerana pronicljivost da bi se shvatilo kako takav princip poslušnosti prema onome tko te stavio na listu ide u prilog širenju mediokritetstva, jer proceduralno polazi od toga da jedna osoba zna nužno i uvijek bolje od drugih i da je ključno njoj biti poslušan. Sve to pokazuje da proceduralni aspekt demokracije jest bitan, no čak i s ukinućem autokratskih predsjedničkih ovlasti demokratska sloboda mnijenja bez univerzalne i jedinstvene doktrinarne osnove kojom se poimaju društveni procesi ima za rezultat dominaciju partikularne perspektive.
Na prvi pogled može se uputiti primjedba da demokratska sloboda mnijenja bez doktrinarne kritike političke ekonomije, upravo jest najviši izraz demokratske doktrine za koju se SDP zalaže. No da je takva doktrina demokracije krajnje apstraktna i partikularna postaje jasno u trenutku kada se shvati da SDP-ovo zalaganje za demokratizaciju u svim društvenim domenama ostaje prazna gesta jer proturječi ostalim temeljnim postavkama iz SDP-ovog programa. Prije svega, proturječi zalaganju za kapitalističku tržišnu ekonomiju. U kapitalizmu sloboda mnijenja za radnike u krajnjoj instanci važi do one granice koju postavi vlasnik kapitala i potrebe akumulacije njegovog kapitala. Iako se SDP principijelno zalaže za demokratizaciju u svim područjima tada se mora zalagati za prevladavanje i ukidanje kapitalističkih odnosa proizvodnje. Ekonomska demokracija ili samoupravljanje kao univerzalna forma odlučivanja na radnom mjestu nije moguća dokle god vlada imperativ akumulacije i klasni antagonizam kapitala i rada. Kapitalistički odnosi proizvodnje strukturno počivaju na asimetriji moći i prava, i u takvom okviru demokracija kao jednakopravnost odlučivanja jednostavno nije moguća.
Jedina univerzalna doktrina
Sve u svemu, SDP i ostale nominalno socijalističke i socijaldemokratske stranke nemaju drugog puta da doprinesu razrješenju opće krize političkog, nego da izađu iz nepovijesne i relativističke pozicije u kojoj jesu. Političko djelovanje mora biti ukorijenjeno u poimanju i kritici općih društveno-ekonomskih procesa, mora materijalno i povijesno proizlaziti iz njihove dinamike, a ne biti njihov nijemi i nemoćni promatrač. Sve to neće biti moguće dok u osnovi političkog djelovanja ne bude jedinstvena i univerzalna doktrina. A jedina takva bila je i dalje ostaje ona marksistička. Marksizam kao doktrina uključuje razne pravce, teorije i interpretacije, i njihova se validnost može u krajnjoj instanci ispitati jedino praksom. No ono što je ključno za sve pravce koji dosljedno primjenjuju dijalektičku metodu jest imanentno usmjerenje ka sintezi ili jedinstvu kao ukinuću proturječja između različitih teorija. Da bi u praktičnom političkom smislu to usmjerenje bilo onemogućeno u totalitarnoj pretenziji, jedini osigurač poštivanje je formalne demokratske procedure. U tome leži istina demokratske doktrine socijaldemokratskih stranaka, no ta istina bez marksizma kao sadržajne teorije društvenih odnosa, pretvara se nužno u laž “prazne” demokratske forme. To je stoga jer jedino marksizam u svim varijantama polazi od klasnog antagonizma kao pokretača društveno- ekonomske i povijesne dinamike i njegovo ukinuće postavlja kao osnovni preduvjet ostvarenja “pune”, dakle ne samo formalne, demokracije. Ostale doktrine odbacuju i antagonistički karakter kapitalističkih društvenih odnosa, nastoje svesti društveni antagonizam na formalno-demokratski agonizam i time promašuju zahvatiti njegovu univerzalnu društvenu dimenziju. Zbog toga one uvijek ostaju u svojoj partikularnosti prazne i podređene njegovoj nespoznatoj moći.
Hrvoje Štefan
Tekst je objavljen u sklopu temata "Ljevica: uvjeti reprodukcije" 361. broja Zareza (priredio Marko Kostanić)
Temat je ostvaren u organizaciji Centra za radničke studije uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.
Tekst je objavljen u sklopu temata "Ljevica: uvjeti reprodukcije" 361. broja Zareza (priredio Marko Kostanić)
Temat je ostvaren u organizaciji Centra za radničke studije uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.
Bilješke
[1] Anđelko Milardović, ur., Demokracija, Pan Liber, Osijek; Zagreb; Split, 1999.
[2] Jean Baudrillard, Utopia Deffered: Writings from Utopie(1967-1978), Semiotext(e), New York, 2006.
[3] Alain Badiou naizgled formalno ispravno postavlja antinomiju između filozofije i demokracije, u smislu nerazrješive opreke između političke istine (pravednosti) kao zahtjeva filozofije i političke slobode kao zahtjeva demokracije pa zaključuje da je “cijena naše slobode, ovdje u zapadnjačkom svijetu, monstruozna nepravednost unutar naših zemalja, a još više izvan njih”. Ipak, antinomija nestaje kada se politička sloboda dijalektički transformira u spoznatu nužnost odnosno materijalistički i povijesno spoznatu političku istinu. http:// blog.dnevnik.hr/vaseljena/2008/11/1625557803/alan-badiou.html
[4] http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/vecina-je-spremna-vise-kukatinego-zasukati-rukave-i-raditi---276267.html
[5] “Realni sektor jedino čeka državne investicije i o njima ovisi, a ako ne radi za državu, nema dovoljno hrabrosti”, rekao je Linić u izjavi novinarima nakon konferencije” ; http://www.jutarnji.hr/linic--za-pad-bdp-a-ponajvise-okrivio-realni-sektor/1069609/
[6] http://www.vecernji.hr/zivot/zbornik-radova-vocinu-clanak-45342
Izvor: slobodnifilozofski
