Proglasiti katastrofu, inducirati izvanredno stanje, zazivati nacionalnu monolitnost i proglasiti se spasiocem. Sve uz cijenu oktroiranja izbora pokušajem nasilnog brisanja političkih razlika. Ali sve je to već radio nacionalistički HDZ, još od vremena diktatora Franje Tuđmana, pa utoliko moguća koalicija Mosta i HDZ-a svakako izaziva priličnu jezu u kostima.
Piše: Heni Erceg
Parlamentarni izbori u Hrvatskoj nisu iznjedrili pobjednika, a opet, ako je vjerovati političkim konkurentima, ima ih čak troje. Takvima se naime proglašavaju i oligarsi iz dvije velike stranke, HDZ-a i SDP-a, ali i Most, skupina nezavisnih kandidata koji su osvojili 19 parlamentarnih mandata i bez kojih sada nijedna od dvije velike stranke ne može formirati vladu. Ali ta amaterska družina, formirana od grupe gradonačelnika malih gradova i malo većih sela, uz nekoliko poduzetnika i ponekog doktora, pokazalo se, potpuno je zatečena svojim izbornim uspjehom i jednako nespremna da sa svojih 15 posto osvojenih glasova preuzme odgovornost u izvršnoj vlasti koalirajući s jednom od dvije velike stranke. Nego je s dosadnom, profanom mantrom o reformama ovoga i onoga, i rudimentarnim shvaćanjem demokracije kojim bi se poništila volja birača i stvarni rezultati izbora, Most najprije ustrajavao na ideji stvaranja vlade nacionalnog jedinstva, odnosno udruživanju nepomirljivih socijaldemokrata i nacionalističkih desničara.
S tvrdnjom kako nipošto ne žele participirati u izvršnoj vlasti nego biti parlamentarni kerberi, u prilici da kad god žele opstruiraju odluke tanke zastupničke većine i izazivaju krizu vlasti, ipak su u pregovorima s HDZ-om i SDP-om šićarili mjesto premijera, ucjenjivali ponavljanjem izbora, ukoliko se ne realizira njihov zahtjev za vladom nacionalnog jedinstva, kao da je država u ratu ili izvanrednom stanju. Onda su s mosta u rijeku šutnuli svoga uglednog člana, doktora Dragu Prgometa, jer se ovaj našao sa šefom socijaldemokrata Zoranom Milanovićem, a mimo znanja ostatka Mosta, pa time, eto, narušio monolitnost te družine koja ne dozvoljava pojedinačne istupe.
Socijademokrati su čini se brzo shvatili s kim imaju posla te se bacili na sakupljanje preostalih potrebnih glasova za sastavljanje vlade, ali sve nedovoljno bez barem nekoliko onih iz Mosta, dok HDZ-u preostaje jedino privući mladoga mesiju s čela Mosta i svih njegovih 17 apostola, jer su već prije izbora napravili koaliciju sa svima koji su ih htjeli. Ispada, uglavnom, da se presudnim političkim poslom proglašava volja tek jednog dijela glasača, umornih od dvije monopolističke stranke koje naizmjenice vladaju Hrvatskom, i koji stoga izabiru trećega, i eto slučajnog dobitnika koji ne nudi ništa novoga, ništa što već nismo čuli i koji bi na ponovljenim izborima vjerojatno otišao u zaborav, kao i toliki dosadašnji „trećeputaši“. No pozicija jezičca na vagi omogućava Mostu ulogu političkog lakrdijaša koji ima čudnu ideju o funkcioniranju političkog sustava, ne razumije da mora imati većinu u predstavničkom tijelu kako bi proveo svoj program, što nema, ili treba ući u koaliciju s jednom od dvije stranke i tu se boriti za provedbu svojih načela. Jednostavnije rečeno, bio je red da se ta ekipa prvo dogovorila unutar sebe što i s kim zapravo hoće, umjesto višednevnih provokacija novih izbora.
No čini se da je baš to najteži zadatak Mosta, budući da je riječ o posve nekoherentnoj družini, zatečenoj postignutim uspjehom, i kojoj upravo unutrašnje svjetonazorske razlike onemogućavaju proklamirani, atraktivni, makar neprovedivi stav da ni pod koju cijenu neće koalirati ni s desnicom ni s ljevicom. Vođa Mosta, naime, stanoviti Božo Petrov, gradonačelnik maloga Metkovića, nepoznata politička figura, koji se proslavio uštedama u gradskom budžetu, čitavim je svojim habitusom blizak konzervativnoj desnici i crkvi, poznat i kao zagovaratelj zabrane pobačaja, te svojevremeni član jedne minorne, proustaške stranke. I dobar broj drugih apostola diše samo desnom stranom pluća, tek jedan od utjecajnijih članova pokazuje neke karakteristike bliske socijaldemokratima, ali je istodobno politički redikul, destruktivan u svakoj kombinaciji. Socijaldemokrati su stoga igrali na kartu utjecaja toga Drage Prgometa i njegovih ljudi u Mostu, jer je on kao razočarani donedavni član nacionalističkog HDZ-a doista bio skloniji koaliciji sa SDP-om, ali i to isključivo iz razloga privatnog sukoba sa šefom svoje bivše stranke, Tomislavom Karamarkom.
Sve u svemu, čitava je postizborna situacija nalik na Igre prijestolja, prepuna intriga, spletki, ucjena, i mesijanskih utvara toga Mosta, čiji prvi čovjek kaže kako su događaji u Francuskoj prava katastrofa te da „mi znamo da je u pitanju nacionalna sigurnost i to je dodatni motiv za ono što ćemo odrađivati narednih dana“. Pa što će to odrađivati? Proglasiti katastrofu, inducirati izvanredno stanje, zazivati nacionalnu monolitnost i proglasiti se spasiocem. Sve uz cijenu oktroiranja izbora pokušajem nasilnog brisanja političkih razlika. Ali sve je to već radio nacionalistički HDZ, još od vremena diktatora Franje Tuđmana, pa utoliko moguća koalicija Mosta i HDZ-a svakako izaziva priličnu jezu u kostima.
Tim više jer sada, nakon terora u Parizu i daljnjeg protoka izbjeglica, pojam parlamentarne demokracije mnogi čitaju u posve drugačijem ključu. Kao razbarušeni proces čije je suzbijanje naprosto nužno, u ime čvrste kohezije i tobožnje zaštite nacionalne sigurnosti, „naših običaja i kulture“ od nadirućeg terorizma.
tacno
Piše: Heni Erceg
Parlamentarni izbori u Hrvatskoj nisu iznjedrili pobjednika, a opet, ako je vjerovati političkim konkurentima, ima ih čak troje. Takvima se naime proglašavaju i oligarsi iz dvije velike stranke, HDZ-a i SDP-a, ali i Most, skupina nezavisnih kandidata koji su osvojili 19 parlamentarnih mandata i bez kojih sada nijedna od dvije velike stranke ne može formirati vladu. Ali ta amaterska družina, formirana od grupe gradonačelnika malih gradova i malo većih sela, uz nekoliko poduzetnika i ponekog doktora, pokazalo se, potpuno je zatečena svojim izbornim uspjehom i jednako nespremna da sa svojih 15 posto osvojenih glasova preuzme odgovornost u izvršnoj vlasti koalirajući s jednom od dvije velike stranke. Nego je s dosadnom, profanom mantrom o reformama ovoga i onoga, i rudimentarnim shvaćanjem demokracije kojim bi se poništila volja birača i stvarni rezultati izbora, Most najprije ustrajavao na ideji stvaranja vlade nacionalnog jedinstva, odnosno udruživanju nepomirljivih socijaldemokrata i nacionalističkih desničara.
S tvrdnjom kako nipošto ne žele participirati u izvršnoj vlasti nego biti parlamentarni kerberi, u prilici da kad god žele opstruiraju odluke tanke zastupničke većine i izazivaju krizu vlasti, ipak su u pregovorima s HDZ-om i SDP-om šićarili mjesto premijera, ucjenjivali ponavljanjem izbora, ukoliko se ne realizira njihov zahtjev za vladom nacionalnog jedinstva, kao da je država u ratu ili izvanrednom stanju. Onda su s mosta u rijeku šutnuli svoga uglednog člana, doktora Dragu Prgometa, jer se ovaj našao sa šefom socijaldemokrata Zoranom Milanovićem, a mimo znanja ostatka Mosta, pa time, eto, narušio monolitnost te družine koja ne dozvoljava pojedinačne istupe.
Socijademokrati su čini se brzo shvatili s kim imaju posla te se bacili na sakupljanje preostalih potrebnih glasova za sastavljanje vlade, ali sve nedovoljno bez barem nekoliko onih iz Mosta, dok HDZ-u preostaje jedino privući mladoga mesiju s čela Mosta i svih njegovih 17 apostola, jer su već prije izbora napravili koaliciju sa svima koji su ih htjeli. Ispada, uglavnom, da se presudnim političkim poslom proglašava volja tek jednog dijela glasača, umornih od dvije monopolističke stranke koje naizmjenice vladaju Hrvatskom, i koji stoga izabiru trećega, i eto slučajnog dobitnika koji ne nudi ništa novoga, ništa što već nismo čuli i koji bi na ponovljenim izborima vjerojatno otišao u zaborav, kao i toliki dosadašnji „trećeputaši“. No pozicija jezičca na vagi omogućava Mostu ulogu političkog lakrdijaša koji ima čudnu ideju o funkcioniranju političkog sustava, ne razumije da mora imati većinu u predstavničkom tijelu kako bi proveo svoj program, što nema, ili treba ući u koaliciju s jednom od dvije stranke i tu se boriti za provedbu svojih načela. Jednostavnije rečeno, bio je red da se ta ekipa prvo dogovorila unutar sebe što i s kim zapravo hoće, umjesto višednevnih provokacija novih izbora.
No čini se da je baš to najteži zadatak Mosta, budući da je riječ o posve nekoherentnoj družini, zatečenoj postignutim uspjehom, i kojoj upravo unutrašnje svjetonazorske razlike onemogućavaju proklamirani, atraktivni, makar neprovedivi stav da ni pod koju cijenu neće koalirati ni s desnicom ni s ljevicom. Vođa Mosta, naime, stanoviti Božo Petrov, gradonačelnik maloga Metkovića, nepoznata politička figura, koji se proslavio uštedama u gradskom budžetu, čitavim je svojim habitusom blizak konzervativnoj desnici i crkvi, poznat i kao zagovaratelj zabrane pobačaja, te svojevremeni član jedne minorne, proustaške stranke. I dobar broj drugih apostola diše samo desnom stranom pluća, tek jedan od utjecajnijih članova pokazuje neke karakteristike bliske socijaldemokratima, ali je istodobno politički redikul, destruktivan u svakoj kombinaciji. Socijaldemokrati su stoga igrali na kartu utjecaja toga Drage Prgometa i njegovih ljudi u Mostu, jer je on kao razočarani donedavni član nacionalističkog HDZ-a doista bio skloniji koaliciji sa SDP-om, ali i to isključivo iz razloga privatnog sukoba sa šefom svoje bivše stranke, Tomislavom Karamarkom.
Sve u svemu, čitava je postizborna situacija nalik na Igre prijestolja, prepuna intriga, spletki, ucjena, i mesijanskih utvara toga Mosta, čiji prvi čovjek kaže kako su događaji u Francuskoj prava katastrofa te da „mi znamo da je u pitanju nacionalna sigurnost i to je dodatni motiv za ono što ćemo odrađivati narednih dana“. Pa što će to odrađivati? Proglasiti katastrofu, inducirati izvanredno stanje, zazivati nacionalnu monolitnost i proglasiti se spasiocem. Sve uz cijenu oktroiranja izbora pokušajem nasilnog brisanja političkih razlika. Ali sve je to već radio nacionalistički HDZ, još od vremena diktatora Franje Tuđmana, pa utoliko moguća koalicija Mosta i HDZ-a svakako izaziva priličnu jezu u kostima.
Tim više jer sada, nakon terora u Parizu i daljnjeg protoka izbjeglica, pojam parlamentarne demokracije mnogi čitaju u posve drugačijem ključu. Kao razbarušeni proces čije je suzbijanje naprosto nužno, u ime čvrste kohezije i tobožnje zaštite nacionalne sigurnosti, „naših običaja i kulture“ od nadirućeg terorizma.
tacno
