Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica
U ponedjeljak počinje još jedna školska godina. Kurikularna reforma, „Škola za život“ nije više eksperimentalna samo u odabranim školama. S reformama se ide u sve škole po planu i programu, za određene razredne odjele, za svaki nastavni predmet, u svim oblicima nastave. u svakoj osnovnoj i srednjoj školi. Tako je barem rečeno. Učitelji i profesori (nastavnici) su navodno dobro pripremljeni, kao i ravnatelji škola, odnosno stručno-razvojne službe škole.
A jesu li i roditelji pripremljeni? Roditelji su naime, od kad škola postoji, u bilo kojem obliku, u bilo kojem dijelu svijeta, na bilo kojoj razini, vertikalno i horizontalno, prvi, bitni, najvažniji suradnik i partner škole. Još od vrtića bi roditelje trebalo pripremati za suradnju s razrednikom, stručnom službom, ravnateljem i po potrebi ostalim nastavnicima u školi. Kod roditelja bi trebalo razvijati svijest, potrebu, obvezu i odgovornost za suradnju sa školom koju polazi njihovo dijete, od prvog dana škole, bez obzira na djetetov uspjeh, lakoću, poteškoće ili teškoće u bilo kojem segmentu (odgoju, obrazovanju) rada i djelovanja škole.
Razrednik, odnosno učiteljica, prva je osoba s kojom roditelj uspostavlja suradnju, sviđala mu se ona ili ne. Ta osoba postaje vrlo važna u životu svakog djeteta. Tu osobu bi trebalo poštovati, cijeniti i smatrati određenim autoritetom, jer ona preuzima velik dio svih potreba svakog djeteta kad postane učenik, na sebe. Dijete bi trebalo malo pomalo upoznavati i upoznati, prilagoditi mu se tijekom rasta i razvoja. To se može najbolje postići u suradnji s roditeljima.
U današnje vrijeme djeca su više s učiteljima i profesorima, nego s roditeljima. Nije nikakvo čudo da neki učitelji i profesori poznaju bolje svojeg učenika, od njegovih roditelja. Roditelji i nastavnici bi trebali imati zajednički cilj, postići što bolji uspjeh, kod svakog djeteta, bez obzira na njegove mogućnosti i potencijale, sa što manje stresa i bilo kakve prisile, kroz igru, razgovor i druženje, radeći na nekim projektima, u svakom nastavnom predmetu, istražujući, razvijanjem logičkog mišljenja, točnog zaključivanja i samostalnog učenja, koje više nikada, nigdje i ni za što ne bi smjelo biti štreberija, učenje “napamet” i bubanje, odgovaranje na postavljena pitanja i vježbanje algoritama, uz tehnička pomagala.
Uz obrazovanje koje bi škola trebala davati, nužno je potreban i odgoj. Možda je odgoj važniji od obrazovanja, pogotovo u početku školovanja, dok se stječu radne navike, ostvaruju odgojni i funkcionalni ciljevi nastave, u svakom nastavnom predmetu, kroz nastavne sadržaje u svakoj nastavnoj jedinici (satu).
Djeci ne bi trebalo pomagati u učenju, na način da roditelj s njim sjedi i uči, te kad mu dosadi i dojadi, umjesto učenika riješi problem ili napiše domaću zadaću. Neki “moderni” nastavnici, pedagozi i ravnatelji se već godinama hvale kako u njihovoj školi učenici nemaju domaću zadaću te navode niz prednosti takve metode. Po meni to nije u redu. Domaće zadaće više nisu što su bile, pogotovo nakon reforme. Domaća zadaća nije pisanje, rješavanje sličnih zadataka, crtanje, farbanje crteža, izrezivanje sličica, pisanje sastavaka, učenje pjesmica napamet … To je istraživanje, bilo kojeg oblika, što stvara povezanost sa školom, odgovornost, potiče radoznalost, razvija motivaciju, povezuje učenika, roditelja i nastavnika, na istom zadatku i zajedničkom sudjelovanju u podjeli uspjeha ili neuspjeha.
Više nikada, nigdje i ni za što ne bi smjelo biti štreberija, učenja “napamet” i bubanja (FOTO: Pixabay)
Kako bi suradnja roditelja i nastavnika bila što bolja, između njih ne smije biti nikakvih tajni, u pogledu učenika, naročito kad postoje određeni problem, s učenikom, roditeljima, braćom.
Posegnut ću ovdje za vlastitim iskustvima. Jednom mi je prilikom u školu došla baka učenika kako bi mi rekla da su se njegovi roditelji rastali, ali neka mu ja ne pokažem da to znam, jer je njega sram i neugodno mu je. Učenik je naime, ostao s ocem, a majka je otišla. Nisam to raspravljala s bakom. Na djetetu sam vidjela određene promjene, povučenost, tugu, zamišljenost, a i ocjene su bile slabije. Pozvala sam oba roditelja na razgovor, nije me zanimalo zašto i kako su se rastali, nego što će biti s Tomislavom. Tajiti, skrivati, međusobno se okrivljavati ne vodi ničemu, a šteti djetetu, do kojeg je roditeljima stalo. Malo pomalo se to sredilo. Za jedno godinu dana mi je Tomislav došao reći kao ima malu sestricu, koja mu je zapravo polusestra, ali ju jako voli.
Ima puno takvih i sličnih situacija. Svašta se događa u obiteljima. Ništa nije sramota i nerješivo. Sve je to za ljude. Svaka velika promjena, naročito na lošije, jako utječe na djecu, njihovo ponašanje i učenje. Pad ocjena, promjena ponašanja, povlačenje u sebe, agresivnost, neprimjereno ponašanje, bježanje iz škole, nije došlo bez razloga, zbog lošeg zraka, lošeg društva, bolesti … Uglavnom, to dolazi iz obitelji. U školi se to mora znati. Škole imaju stručne službe, s ljudima koji su u mogućnosti znanjem i iskustvom pomoći, ublažiti a ponekad i riješiti problem. Za to je potrebno imati obostrano povjerenje i što manje učenike izravno uplitati, u uzroke, razloge i moguće posljedice. Treba uvijek nastojati reći istinu, kakva god bila, po mogućnosti je uljepšati, ali ne ništa tajiti i iskrivljavati, tražeći krivca.
Prvo i najbanalnije povjerenje između roditelja i nastavnika bi trebale biti ispričnice roditelja za izostajanje učenika s nastave. Što god se dogodilo, nastavnik bi trebao znati istinu. Naravno i roditelj. Nije bio spreman, markirao je, nije mu se dalo tog jutra ići u školu ... Sve je to bolje nego izmišljati nepostojeće razloge. Kad jednom djetetu pružite takvu lažnu zaštitu, to će se nastavljati i ode vam sav dobar odgoj. Osim toga, školi, razredniku i profesoru indirektno rušite autoritet i ugled.
Čitam ovih dana kako se digla frka oko pisanja ispričnica za izostajanje iz škole i nastave. Zbog čega se o tome uopće govori? Naravno, zbog našeg mentaliteta, učestalih prevara, obmanjivanja i laži od sitnica do golemih stvari. Roditeljima bi trebalo vjerovati. Ako ne govore, odnosno ne napišu istinu, sami sebi rade veliko zlo, kojeg nisu niti svjesni.
Zašto liječnike, kojih ionako nema dovoljno opterećivati nepotrebnim poslovima. Zašto ići liječniku za sitnice, bezazlene stvari, glavobolju, prehladu, gripu, nazeb, probavne smetnje, poteškoće u razvoju … Roditelj može najbolje procijeniti je li i koliko je dijete bolesno, što ne znači da, kad je to potrebno i kada simptomi ne prestaju, ne trebaju ići k liječniku, koji će tad dati ispričnicu.
Osim toga, u današnje vrijeme svakodnevnog rasta i razvoja u IT području, posjedovanja raznih uređaja, google doktora, vještina korištenja tih uređaja od malih nogu, nije teško izmisliti dijagnozu, napraviti ispričnicu faksimil liječnika, sa žigom. Uostalom, koliko mi je poznato ispričnice (liječničke) se prodaju po gradu za sitnu lovu. To su mi đaci pričali.
Dovodimo sami sebe u neugodne situacije, inzistiranjem na liječničkim ispričnicama, broju ispričnica od roditelja … Trebamo sebi jednostavno vjerovati i imati zajednički cilj: omogućiti najbolji mogući rast i razvoj svakog djeteta, maksimalno razviti sve njegove sposobnosti u njegovim mogućnostima, naučiti učenike učiti, poticati ih u stjecanju znanja, njihovoj primjeni u svakidašnjem životu, samostalnom rješavanju problema, bez ikakvih uravnilovki, u bilo čemu, naročito u vrednovanju znanja i ocjenjivanju učenika. To je jedna druga priča, puno važnija od ispričnica, o kojoj bi se trebalo početi govoriti.
Mnoge stvari se može izbjeći kad je suradnja roditelja sa školom (nastavnicima) uspješna, iskrena, partnerska i prijateljska. Tada će škola biti drugi učenikov dom, u koji će htjeti odlaziti i tamo boraviti. Za kraj i jedan savjet - roditelji ne čekajte da vas pozovu u školu. Sami spontano, odlučno, radoznalo i veselo otiđite u školu koju pohađa vaše dijete. Upoznajte ljude koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju vašeg djeteta. Oni su vam prijatelji!
lupiga
