U knjizi, kolektivnom radu više autora, intrigantnog naziva “Uvod u prošlost”, jedan od autora, Boris Buden, piše i ove retke: “Kaže se da živimo u postutopijskom vremenu koje je izgubilo svaki interes za budućnost. Možda je razlog tome neočekivano jednostavan: budućnost nas više ne zanima jer smo je već vidjeli.” U skladu s ovom nemalo kulturpesimističkom tezom razvija onda svoje poglede na “život nakon ljudi”, “prošlost kao stranu zemlju” (prošlost koja se ne ukazuje u dimenziji vremena, nego u dimenziji kulturne razlike), “nezaustavljivi prodor sjećanja”, život “s onu stranu revolucije”, što sve vodi prema “životu nakon društva”. Da bi, u naoko čudnom obrtanju raspoloženja, zaključio i ovo: “Kakva konfuzija! Prošlost koja nam se obraća iz budućnosti, društvo bez ljudi, jagode kao politički aktivisti, amateri koji znaju više od profesionalaca… Ali što je zapravo loše u toj konfuziji? Zar su nam lažne izvjesnosti, potrošene samorazumljivosti, ishlapjele aure milije? Mi ne znamo više je li prošlost ispred ili iza nas, ne znamo ni tko je nadležan za istinu o njoj, čak više ni ne znamo je l’ ona pripada društvu ljudi ili društvu stvari. Tim bolje.” I još samo ovo: “Nije li danas kada je prošlost u jedinom vidu u kojem nam je još dostupna, naime upravo u svojoj kulturnoj formi, napokon izmakla kontroli nadležnih i slobodno se valja ulicama, napokon došlo vrijeme da je uzmemo u svoje ruke.”
Nekada smo, naravno, govorili da se, naročito u doba krize, vlast valja ulicama, pa je trebamo zgrabiti, a sada bismo se trebali zadovoljiti pukim osvajanjem vlastite prošlosti? No ta prošlost puno je življa od sadašnjosti, pa se već na nivou popularne kulture danas govori o potrebi povratka u budućnost. Jasno je: budućnost je u mnogočemu već bila, no sve što je moguće i što može biti bitno novo, sigurno nije još bilo. To nam govori i svaka naivna, zdravorazumska ontologija, koja zna da postoje tri neukidive dimenzije vremena: prošlost, sadašnjost i budućnost. No i svaka iole kritička ontologija zna da sadašnjost može durati poput loše beskonačnosti, a to znači vremena kao pukog trajanja, naoko bez prošlosti, pa onda i bez budućnosti.
Smanjimo li spekulativni nivo, pitanje se može postaviti i ovako, naoko skromnije: ima li kapitalizam budućnosti? A baš tako je naslovljena jedna druga knjiga, također kolektivni rad, ovoga puta autora teorije svjetskog sistema (Wallerstein, Collins, Mann, Derluguian, Calhoun: “Does Capitalism have a Future?”). U kolektivnom uvodu teoretičari se ne mogu složiti oko jednoznačnog odgovora na (samo)postavljeno pitanje iz naslova, no svi se slažu u jednome: pred nama je veliki obrat! Uostalom, dovoljno je da se sjetimo (tko još ili već može) koliko se svijet promijenio u posljednja dva-tri desetljeća, pa da zaključimo da i nakon dva-tri desetljeća koja slijede u mnogočemu neće sličiti na sadašnji. Jer zaključit će se neoliberalni ciklus i nastupit će – tu je točnost predviđanja veća u grubim no u finijim crtama – nešto drugo. To još uvijek neodlučeno drugo bit će nešto ili gore ili bolje od sadašnjeg, blago rečeno, tmurnog stanja u kojem se svijet nalazi. No ovako ostati sigurno neće!
Treba li se onda ovakve prognoze bojati ili joj se radovati? Odgovor na to pitanje sažet je u onom poznatom štosu da to ovisi s koje se strane kapitalizma (krive ili prave) svakodnevno budite. A već i hrvatski premijer Zoran Milanović zna da će se u godinama pred nama velika većina ljudi buditi s krive strane, samo to – valjda kada se politički kultiviraju – moraju doživljavati kao normalno. Pa nisu ovdašnje vlasti čudotvorci, pa da baš one preokrenu svjetski trend u kojem su siromašni sve siromašniji, a bogati isto – tj. sve bogatiji, naravno! U smislu takve normalizacije, naša je budućnost – otkada je neoliberalizma vezana uz sudbinu EU-a – osigurana. Postali smo normalna kapitalistička zemlja, pred stanovništvom koje su desetljeća učenja (uglavnom na vlastitoj koži, budući da je besplatna nastava marksizma ukinuta) o tome kako samo zato što je kapitalu dobro ne znači i da je većini ljudi dobro.
Već tri desetljeća dakle, što koincidira otprilike s koncem hladnog rata, kao da nije moderno, već je sasvim neprimjereno, raspravljati o mogućoj budućnosti svijeta, pa onda i o obećanjima kapitalizma. Spomenuti Wallerstein cijelo to vrijeme tvrdi kako će suvremeno povijesno stanje, koliko god ponegdje još izgledalo dinamičnim, u desetljećima što slijede – kao i svi dosadašnji veliki sistemi u povijesti – udariti o svoje granice. Da će se kapitalizam nužno slomiti, podsjeća Georgi Derluguian, bila je tvrdnja u središtu službene ideologije SSSR-a. Pa ipak se 1989. nije slomio kapitalizam, već baš jedan tip povijesnog socijalizma. No tko je od uglednih zapadnih kremljologa na vrijeme predvidio situaciju u kojoj će, osim mobilizacije odozdo, socijalističke elite same pripomoći u kopanju vlastitog groba? Ne govori li to, i više od pitanja engleske kraljice ekonomistima zašto nisu predvidjeli dolazak ekonomske krize, da je jako lako zamisliv vrlo sličan kraj današnjih realno postojećih kapitalizama? A bez da ga sadašnji društveni eksperti – upregnuti upravo kapitalski baš u održavanje postojećeg – nagovještavaju.
Bilo kako bilo, naša je neposredna budućnost, svoj sili i novcu na vlasti usprkos, politički neodlučena. Sistemska kriza dubi i razbija strukturna ograničenja, koja su samo naslijeđe prošlih dilema i institucionalnih rješenja prijašnjih generacija. Logika business as usual postaje neizdrživom i u takvim povijesnim krizama putevi vode na razne strane. Slovenski sociolog Rastko Močnik je kraj neoliberalne globalizacije skicirao u mogućem postojanju “imperija bez tržišta” ili “tržišta bez imperija”. Zajedno sa svojom logikom “stvaralačke destrukcije” starijih tehnologija i načina proizvodnje, kapitalizam postaje glavnim izvorom nejednakosti i uništavanja okoliša. Zato je ozbiljna kriza kapitalizma ujedno i mogućnost da nanovo organiziramo ljudske poslove na Zemlji. Ovoga puta tako da to rezultira većom socijalnom pravdom i ekološki održivim razvojem. Politički to znači da su pred nama nove borbe za socijalizam i komunizam, pa možda i još nekoliko ciklusa uzastopnih smjena kapitalističkog i socijalističkog društva, dok ne pronađemo pravi put iz pretpovijesti prema svojoj povijesnoj budućnosti. Kome ovakva razmišljanja, a u ime realiteta neodrživog postojećeg stanja, izgledaju nestvarnim i utopijskim, taj samo hoće budućnost bez budućnosti.
Izvor: novosti
Nekada smo, naravno, govorili da se, naročito u doba krize, vlast valja ulicama, pa je trebamo zgrabiti, a sada bismo se trebali zadovoljiti pukim osvajanjem vlastite prošlosti? No ta prošlost puno je življa od sadašnjosti, pa se već na nivou popularne kulture danas govori o potrebi povratka u budućnost. Jasno je: budućnost je u mnogočemu već bila, no sve što je moguće i što može biti bitno novo, sigurno nije još bilo. To nam govori i svaka naivna, zdravorazumska ontologija, koja zna da postoje tri neukidive dimenzije vremena: prošlost, sadašnjost i budućnost. No i svaka iole kritička ontologija zna da sadašnjost može durati poput loše beskonačnosti, a to znači vremena kao pukog trajanja, naoko bez prošlosti, pa onda i bez budućnosti.
Smanjimo li spekulativni nivo, pitanje se može postaviti i ovako, naoko skromnije: ima li kapitalizam budućnosti? A baš tako je naslovljena jedna druga knjiga, također kolektivni rad, ovoga puta autora teorije svjetskog sistema (Wallerstein, Collins, Mann, Derluguian, Calhoun: “Does Capitalism have a Future?”). U kolektivnom uvodu teoretičari se ne mogu složiti oko jednoznačnog odgovora na (samo)postavljeno pitanje iz naslova, no svi se slažu u jednome: pred nama je veliki obrat! Uostalom, dovoljno je da se sjetimo (tko još ili već može) koliko se svijet promijenio u posljednja dva-tri desetljeća, pa da zaključimo da i nakon dva-tri desetljeća koja slijede u mnogočemu neće sličiti na sadašnji. Jer zaključit će se neoliberalni ciklus i nastupit će – tu je točnost predviđanja veća u grubim no u finijim crtama – nešto drugo. To još uvijek neodlučeno drugo bit će nešto ili gore ili bolje od sadašnjeg, blago rečeno, tmurnog stanja u kojem se svijet nalazi. No ovako ostati sigurno neće!
Treba li se onda ovakve prognoze bojati ili joj se radovati? Odgovor na to pitanje sažet je u onom poznatom štosu da to ovisi s koje se strane kapitalizma (krive ili prave) svakodnevno budite. A već i hrvatski premijer Zoran Milanović zna da će se u godinama pred nama velika većina ljudi buditi s krive strane, samo to – valjda kada se politički kultiviraju – moraju doživljavati kao normalno. Pa nisu ovdašnje vlasti čudotvorci, pa da baš one preokrenu svjetski trend u kojem su siromašni sve siromašniji, a bogati isto – tj. sve bogatiji, naravno! U smislu takve normalizacije, naša je budućnost – otkada je neoliberalizma vezana uz sudbinu EU-a – osigurana. Postali smo normalna kapitalistička zemlja, pred stanovništvom koje su desetljeća učenja (uglavnom na vlastitoj koži, budući da je besplatna nastava marksizma ukinuta) o tome kako samo zato što je kapitalu dobro ne znači i da je većini ljudi dobro.
Već tri desetljeća dakle, što koincidira otprilike s koncem hladnog rata, kao da nije moderno, već je sasvim neprimjereno, raspravljati o mogućoj budućnosti svijeta, pa onda i o obećanjima kapitalizma. Spomenuti Wallerstein cijelo to vrijeme tvrdi kako će suvremeno povijesno stanje, koliko god ponegdje još izgledalo dinamičnim, u desetljećima što slijede – kao i svi dosadašnji veliki sistemi u povijesti – udariti o svoje granice. Da će se kapitalizam nužno slomiti, podsjeća Georgi Derluguian, bila je tvrdnja u središtu službene ideologije SSSR-a. Pa ipak se 1989. nije slomio kapitalizam, već baš jedan tip povijesnog socijalizma. No tko je od uglednih zapadnih kremljologa na vrijeme predvidio situaciju u kojoj će, osim mobilizacije odozdo, socijalističke elite same pripomoći u kopanju vlastitog groba? Ne govori li to, i više od pitanja engleske kraljice ekonomistima zašto nisu predvidjeli dolazak ekonomske krize, da je jako lako zamisliv vrlo sličan kraj današnjih realno postojećih kapitalizama? A bez da ga sadašnji društveni eksperti – upregnuti upravo kapitalski baš u održavanje postojećeg – nagovještavaju.
Bilo kako bilo, naša je neposredna budućnost, svoj sili i novcu na vlasti usprkos, politički neodlučena. Sistemska kriza dubi i razbija strukturna ograničenja, koja su samo naslijeđe prošlih dilema i institucionalnih rješenja prijašnjih generacija. Logika business as usual postaje neizdrživom i u takvim povijesnim krizama putevi vode na razne strane. Slovenski sociolog Rastko Močnik je kraj neoliberalne globalizacije skicirao u mogućem postojanju “imperija bez tržišta” ili “tržišta bez imperija”. Zajedno sa svojom logikom “stvaralačke destrukcije” starijih tehnologija i načina proizvodnje, kapitalizam postaje glavnim izvorom nejednakosti i uništavanja okoliša. Zato je ozbiljna kriza kapitalizma ujedno i mogućnost da nanovo organiziramo ljudske poslove na Zemlji. Ovoga puta tako da to rezultira većom socijalnom pravdom i ekološki održivim razvojem. Politički to znači da su pred nama nove borbe za socijalizam i komunizam, pa možda i još nekoliko ciklusa uzastopnih smjena kapitalističkog i socijalističkog društva, dok ne pronađemo pravi put iz pretpovijesti prema svojoj povijesnoj budućnosti. Kome ovakva razmišljanja, a u ime realiteta neodrživog postojećeg stanja, izgledaju nestvarnim i utopijskim, taj samo hoće budućnost bez budućnosti.
Izvor: novosti
