Ima li u nadigravanju Obame i Putina happy enda za Siriju?

U politici, posebno onoj velikoj, svatko sve tumači onako kako mu odgovara. Tu nema ništa novo. Za razliku od nekad, argumenti i činjenice u svojoj izvornosti bezmalo više ne važe. Ili se potpuno negiraju, ili se naprosto ne uzimaju u obzir. Moćni, zahvaljujući tehnologiji, i manipulacijama njome, postižu ono bitno: "slobodni um" taman je toliko ciljano "slobodan" koliko i kako treba. I malo tko to smatra neuobičajenim. U tom maniru kotrljalo se i redovno godišnje okupljanje Ujedinjenih naroda u New Yorku. I zaključivanje povodom pitanja, šta se to novo desilo tamo između Rusije i Amerike. Da li se, u konačnici, nešto desilo. I koliko, s kakvim posljedicama.

Mimo već uobičajene decenijske rutine i sterilnosti u tom UN-okupljanju, ovaj put su dvije činjenice ipak bile posebne. Prva je da se stvar dešavala u ozračju sedamdesetog rođendana organizacije i svega onoga što je ona bila i nije bila, zavisi kako tko to vidi. Druga je činjenica da su se ponovo sudarili Amerika i Rusija, skoro kao nekad, iznova približno utjecajni. Mada se već to o njihovoj "približnosti" unaokolo sasvim različito tumači. Baš onako kako kome odgovara. Po jednima smiješno je tvrditi da se Rusija digla iz svekolike urušenosti, po drugima sila su i ponovo na nogama. Ovaj put, sudar se dešavao formalno povodom Sirije, bezmalo kao nekad povodom Kube, Vijetnama... Naravno, takav povod vazda se nađe, ili se proizvede, samo što odnos snaga kakav je potreban za ozbiljno nadmetanje kroz minulih četvtrt stoljeća nije bio adekvatan. Čini se, evo, da je ponovo blizu tome. Čak i po tome što se povodom same Sirije i tamošnjih zbivanja istina već potpuno pogubila. Posebno ona – tko je tu zločinac, a tko žrtva. Svatko ima svoju verziju, naravno, dijametralno suprotnu. Istu realnost potpuno različito tumače dva osnovna "centra" u pozadini. Medijski suport imaju u brutalno dirigovanim medijima, čak i onim nekada zavidno dignitetnim. Objašnjivo, jer u pitanju je ne samo sukob različitih unutrašnjih i vanjskih interesa, već borba na život i smrt dva globalna koncepta vladanja svijetom, koncepta "izuzetnosti" i monocentrizma u svakom pogledu, i koncepta novog policentrizma koji i mimo partikularnih interesa ipak nastoji povesti računa o posebnostima i pravima na drugačije, u svemu. Eto u toj borbi naslućenoj u New Yorku, činjenice postoje, ali ne važe. Oči kao da nemaju konekciju s mozgom. Zašto? Pa zato što se velikih interesa doista ne tiču istine, makar se ta realnost plaćala stotinama hiljada mrtvih. Jasno, onih što nisu "naši". Skoro kao nekad, samo malo drugačije.

Promatrajući priču odozgo, to izgleda ovako: nakon pada Sovjetskog Saveza i Berlinskog zida, pobjednička sila uživila se u tu ulogu i uljuljkala u uvjerenju da je to dovijeka. U ovo su ubijedili i mnoge oko sebe. Rođene su razne teorije i realizirani planovi s namjerom potpune i trajne dominacije u svijetu. Posebno na Bliskom istoku. Tamo su još uvijek, i trajat će, najbogatiji izvori za sada osnovne energije, nafte i plina. A izvori, putevi i tržišta moraju biti pod kontrolom. Tamo "lokalne pameti" i neovisne moći ne može biti. Onome tko do sada nije shvatio bit intervencija u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Jemenu itd. tragom ove istine, ne može se pomoći u razumijevanju svega ostalog tamo, od početka do, evo, sadašnjeg zasjedanja u New Yorku. I Sirija je bila dio te igre, ali happy end u priči o demokraciji i ljudskim pravima tamo nije instaliran kao u ostalim blockbusterima na istom terenu, malo prije. Uprkos raznim kulisama, dimnim zavjesama i političkim iluzionistima svih vrsta. Nedostatak mudrosti u čitanju realnosti, pomnožen potpunom nevjericom da projekt može propasti te interesima raznih okolnih profitera koji Siriju žele na koljenima već decenijama i stoljećima, dovelo je do ovoga što imamo sada. Promašaji tvoraca "proljeća" proizveli su srljanje u nove greške uz uvjerenost da se sve može dovršiti silom. Osjećaj "posebnosti", naravno, nikada nije bio saveznik racionalnom promišljanju stvari. To se, međutim, Amerikancima desilo. I nije prvi put. Stvar mentaliteta, uz ostalo.

U velikoj strateškoj igri koja već podugo traje u Siriji, kao nastavku prethodnih razaranja u ime slobode (sic!), napravljeno je niz taktičkih grešaka. Prije svega, okosnica priče bila je sila i, nažalost, izgleda ostala sve do ovog New Yorka. Loše za dugoročne interese u svijetu koji je sit sile i laganja povodom nje. Dalje, nonšalantno se odigravalo na najcrnje teroriste kao na partnere u navodnoj borbi za slobodu i demokraciju. Potom se budućnost zemlje zamišljala unaprijed pod vlašću poodavno nepostojeće "umjerene opozicije" koja kao postoji, čak je i jaka i organizirana. I sve to uz totalni krah obuke i naoružavanja tih nepostojećih umjerenih koje zarobe istinski teroristi kako i kad hoće. Sa svim sofisticiranim oružjem dobivenim od velikog brata. Greška je bila i proglasiti postojeći režim s Assadom u startu glavnim krvcem za rušenje države, a predsjednika krvnikom pod čije su skute, i pored svega, pobjegli bezmalo svi raseljeni i protjerani iz svojih domova unutar Sirije, a nisu mogli ili nisu htjeli u mizerno izbjeglištvo van zemlje. Kredibilitet "posebnih" u svijetu poljuljan je i neuspjelim vazdušnim napadima (o razlozima neuspjeha, namjernim ili slučajnim, može se razgovarati), kao i sjedenjem na više stolica kada je pomoć pobunjenicima u pitanju. Konačno, muka za najmoćnijeg svjetskog lidera nastala je i kada je vrući krompir sirijske drame s izbjeglima gurnut u krilo uplašene, neinventivne i nesnađene Evrope, uz to naglašeno klaustrofobične. Čime je Washington udario i na interes svojih zapadnih partnera i debelo ih zamislio o sebi samima, bar neke od njih. Dovoljno je vidjeti samo koliko je snage, energije, para, evropske politike i organizacije, lijepih riječi i obećanja uloženo u tzv. proces pomirenja na Balkanu kroz minule dvije decenije, da bi se samo u sedam dana došlo ponovo do, bezmalo, ratnih bubnjeva – zbog izbjeglica čiji je cilj ne da tu ostanu, već samo da prođu.

Tvrdoglavom tezom da s Assadom nema koalicije ni pobjede protiv ISIL-a, uz grčevitu potrebu da se ne popusti ni u čemu s čime se izolacionistički jaše od početka, Obama je otvorio vrata Putinu prema prostoru na kojem danas vjeruje da može realizirati svoje interese.

Rus je cijelu igru – u restriktivnim uslovima u kojima se još uvijek nalazi – uspio u New Yorku da odigra na respektabilan način. Ostavio je utisak lidera zemlje koja se vratila u igru. Ako ničim drugim, vojnom operacijom započetom u Siriji – jeste. Pored pomalo nesnađenog Washingtona u ovoj priči, Rusija za mnoge jest ponovo sila. Ne samo zahvaljujućim lukavim taktičkim potezima poput iznenadnog jačanja "koalicije" s Irakom, pored Irana i Sirije, već i "ozbiljnim kontaktima u cilju koordinacije" čak i s Izraelom, Egiptom, Turskom, Saudijskom Arabijom itd. Što, zapravo, predstavlja novu regionalnu i geostratešku činjenicu u regionu. I s vidljivo odgurnutim problemom Ukrajine i Krima (kojeg nitko više bezmalo i ne spominje). Uz sve ovo, cijeli je Putinov nastup u UN-u bio napadno u ime obrane "svjetskih principa", a ne nekakvih tamo nečijih imperijalnih interesa koji se realiziraju silom. Njegov pledoaje u korist UN-a, i to u momentu i na mjestu gdje je čak i elementarni respekt prema toj organizaciji bezmalo upitan, bio je doista vrhunski, državnički, politički. Baš kako treba da malima bude toplo oko srca.

Iz te pozicije "odbrane svjetskih principa", naravno da mnogima prihvatljivo zvuči plan koji očito nije više samo Putinov: Assad i sirijska vojska logično jesu glavna snaga u obračunu s najcrnjim teroristima planete (Putin Obami u UN-u: "Znate li vi što ste tamo proizveli...") jer drugog na toj strani bezmalo više i nema osim Kurda kod kuće i Irana izvana te slabašne tzv. umjerene vojne opozicije u zemlji. Ako se ne računaju i Al Nusra, Jaish al-Fateh, Jaisg al-Sham i slični s kojima "zapad" tamo računa. Nakon poraza terorista treba doći također logičan proces političkih pregovora o budućnosti zemlje, ali s izborima na kraju u kojima će Sirijci kazati za koga su, i tako sami uređivati svoju vlastitu kuću. Ova opcija za Obamu i saveznike ne igra. Jednostavno zato što bi ona značila politički i interesni poraz plana koji je "demokratirazorio" Afganistan, Irak, Libiju...

Ovaj plan što ga je iznio Putin, podržan u principu od Irana, iz daljine iz Kine, ali i uz blago "razumijevanje" nekih značajnih igrača u Evropi, Putinu je bitan i radi njihove budućnosti u kojoj je moguća zaigranost s "revolucijama i proljećima" i u njegovoj kući, na Kavkazu i dalje, ako ISIL i slični ne budu brutalno i definitivno poraženi u Iraku i Siriji. Računa se da je u ovom času najmanje 2500 pripadnika ISIL-a u Siriji, a regrutiranih na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza i Azije. Čečeni su među njima, recimo, među najradikalnijim i najbolje pripremljenima za rat svake vrste. Neki od njihovih komandanata poput glasovitog Batirashvilia, sada Abu Omar al Shishanija, trenirani su i u centrima CIA-e. Doduše onda, 2008. godine, radi Gruzije i njihovog tadašnjeg "proljeća".

U vaganju konačnog "rezultata" nadmetanja u New Yorku mora se poći od pitanja. Što su oni tamo mogli ponuditi jedan drugome, pod uvjetom da je razum prevladao sujete i nadmetanje između do sada neprikosnoveno najjačeg i sada tek malo slabijeg, ali svježijeg i odlučnijeg partnera, uz to spremnog na rizike viskog nivoa. Rusija je politički i diplomatski ovu utakmicu odigrala mudrije, pozivajući se na opasnost od daljnjega gaženja svjetskih principa. I nudeći razumno, mirnodopsko rješenje. Ako može. Ako ne, odgovor je već naznačen. To ima odjeka u "trećem svijetu" koji shvaća katastrofalne razmjere legalizacije puke sile u međunarodnim odnosima. Sirija više nije priča o Assadu. Umjesto njega mogao je tamo da bude i netko drugi, i bit će kada to realnost zatraži. Sirija je, međutim, postala ogledalo cijelog jednog poretka koji ubrzano otkriva da je čovjek svugdje unaokolo postao jedno veliko ništa. Ne zato što to priroda traži, ma što pod tim netko podrazumijevao. Već zato što to traži sila. Nema dileme da je toj ogoljenoj sili što se nameće svjetskom poretku, pa i kroz sterilne Ujedinjene nacije, iz Moskve mudro, vjerovatno i lukavo suprotstavljena druga vizija možda istih odnosa. Ali i s konsekvencama za odbijanje. To se do prije godinu dana nije moglo, sad im je procjena da može. Razlika je, uz ostalo, u prijemčivoj tezi da razlog i povod svega tamo nije samo postojeća država, ma kakva bila, već stranac koji danas tu državu, a sutra onda i svaku drugu, može da satare kako hoće, za račun svakoga tko to može da organizira i plati. Sve skupa, možda je to naivna formula, trebalo je imati odlučnosti i znanja da se umornima od krvi ponudi kao spasonosna formula, ali, eto, ispalo je za Putina da je sve zajedno, ipak, bilo uspješnije nego za Obamu. Koji, naravno, ne misli da je nadigran, i neće to priznati i kada i ako sve saberu i oduzmu kako treba. U raznim američkim institutima i think-thankovima uočljivo vjeruju da je uvlačenje Rusa u Siriju isti mamac kao onaj svojevremeno s Afganistanom i da će se Putin tamo definitivno zaglaviti. Možda, ali američka analitičarska klaustrofobija temeljena na "izuzetnosti" kao da ispušta iz vida da Putin sada nije sam. I da su mu najnovije prijetnje poput "legalista" Adel al-Jubeira, saudijskog ministra vanjskih poslova, čisti vic. Da nije tako, vjerojatno ne bi ni išao u avanturu sa Sirijom.

Dvoboj velikih u New Yorku velikim optimistima može sličiti na događaj koji, ipak, daje nadu u preživljavanje svima bitnima u igri. Sada izgleda kao da je Putin relevantniji, a Obama tolerantniji. Može izgledati čak i da negdje daleko postoji neki zajednički interes. Bilo bi sjajno da je tako, ali se to za sada ne vidi. Naprotiv, sudarili su se različiti svjetovi. Oni samo malo manje euforični imaju razloga da vjeruju kako treba još pričekati da se vidi da li su neke nove nijanse iz te priče tamo – da ih pročitamo kao pozitivne – doista razlog za optimizam. U borbi velikih nijanse najčešće nisu dovoljne. A ovo jeste takva borba.

forum.tm