Čemu služi ovakav dokument? Nekoliko je mogućih odgovora. Prvo, da predloži određeni model razvoja. Drugo, da zadovolji formalni uvjet da se iz EU može dobiti novac. Treće, da demonstrira sofisticiranost "vladajućih". Četiri, da "autori" dobiju honorar. Za sve nas bi bilo dobro da je točan odgovor 1, ali bojim se da su točni odgovori 2, 3 i 4.
Hrvatska konačno ima prijedlog razvojne strategije za razdoblje do 2030. godine. Svi ga mogu pročitati i komentirati. Nažalost, nije sasvim jasno tko su autori ove strategije, ali zato znamo da je koštala 32 milijuna kuna. To nije veoma ohrabrujući start za ovu strategiju.
Čemu služi ovakav dokument? Nekoliko je mogućih odgovora. Prvo, da predloži određeni model razvoja. Drugo, da zadovolji formalni uvjet da se iz EU može dobiti novac. Treće, da demonstrira sofisticiranost "vladajućih." Četiri, da "autori" dobiju honorar. Za sve nas bi bilo dobro da je točan odgovor 1, ali bojim se da su točni odgovori 2, 3 i 4.
Najprije, ovo je dokument koji je prepun klišeja. Red digitalizacije, red pametnih otoka, red zelene tranzicije, red četvrte industrijske revolucije, red kreativnih industrija. Sve uzbudljive fraze su tu. Samo lijepe stvari. Dokument kao da je pisan po načelu: "Jesmo li što zaboravili?" S obzirom na to da je dokument prije svega popis lijepih želja, postavlja se pitanje da li ga možemo smatrati strategijom. On ne skicira prioritete, na primjer, njih tri ili četiri, ne skicira jasne puteve koji će nas voditi do tih ciljeva, niti skicira što bi trebalo žrtvovati ako želimo postići te ciljeve. Umjesto toga, strategija ima ukupno 13 strateških ciljeva, a neki od njih su u koliziji jedan s drugim.
Prave je strateške orijentire lakše prepoznati po tome što se pojavljuju na više mjesta u tekstu. Po tom je kriteriju "stabilnost javnih financija" neprikosnoveni šampion. Odmah se na početku strategija hvali padom javnog duga te porastom kreditnog rejtinga. Nažalost, kaže strategija, dogodili su se pandemija i potres. Trebat će se vratiti na staze štedljivosti i strogosti, tj. "morat će se ponovno uspostaviti teško stečena fiskalna stabilnost i nastaviti sa snažnim smanjivanjem javnog duga." Ako se netko čitanjem teksta opusti i počne zaista zamišljati kako bi neke stvari zaista trebalo mijenjati, strategija nas podsjeća na "odgovorno upravljanje državnim izdacima" i na "preispitivanje opravdanosti svakog pa i najmanjeg izdatka" (hm, a 32 milijuna kuna za strategiju?). Čini se kao da je baš u tom trenutku u prostoriju ušao ministar financija i rekao: "Dobro, stavite i to, ali napišite nešto o zdravim financijama." Drugim riječima, postoji strateški cilj u Hrvatskoj, a to je fiskalni konzervativizam. I sukladno tome, svi drugi ciljevi moraju najprije s njim odmjeriti snage.
Tekst zapravo podjednako mnogo govori o ciljevima koje bi trebalo ostvariti kao i o stvarima koje su već pokrenute. Pa se tako čitatelja podsjeća da je "Hrvatska pokrenula značajne reforme" ili da je "već započela s provedbom niza inicijativa." Suptilno nam strategija govori da je sve u redu. Zašto je uopće itko nezadovoljan životom u Hrvatskoj? Kao što premijer voli reći, potrebno je to malo "dedramatizirati." Tu je i već poslovična fascinacija "relevantnim međunarodnim ljestvicama", makar je metodologija takvih ljestvica obično veoma problematična. A ima i komičnih elemenata, primjerice, kada se popisuju koraci koji će omogućiti "dostojanstveno starenje", prvi element koji se spominje je "poticanje duljeg ostanka u svijetu rada".
Možda je ključni previd strategije izostanak bilo kakve diskusije o strukturi zaposlenosti. Naime, nema čak ni površnih podataka, koliki postotak zaposlenih radi u prerađivačkoj industriji, trgovini, turizmu, građevinarstvu itd. Nema ni usporedbe sa stanjem prije 10, 20 i 30 godina ni projekcija, gdje bismo trebali biti za 10 godina. Naime, ako želimo imati sve lijepe stvari koje strategija nabraja, onda bismo trebali stvarati zaposlenost u sektorima u kojima ona može brzo rasti, u kojima je produktivnost visoka, pa onda i plaće mogu biti visoke, kao i porezna davanja. Nažalost, to nije trenutno dominantni turistički sektor, kao ni svijet usluga općenito, jer u njima je produktivnost manja, pa onda ni plaće ne mogu biti visoke. Dakle, potrebno bi bilo nešto reći o reindustrijalizaciji Hrvatske i to, ako je moguće, o reindustrijalizaciji s izvoznom orijentacijom. Međutim o reindustrijalizaciji se ne govori.
Na trenutak se strategija okreće tom pitanju kada konstatitira da Hrvatska loše stoji kada je u pitanju izvoz roba, ali stvari spašava "izvoz" usluga putem turizma (vidi priložene grafove, preuzete iz strategije). Ovu se kratka diskusija prekida naprasno, jednostavnim zaključkom da izvozni sektor predstavlja "najveći potencijal hrvatskog gospodarstva za brži rast u narednom desetljeću." I inače je strategija prepuna takvih rečenica koje ništa ne znače i služe samo tome da čitatelju bude drago što se prelazi na neku novu temu.
Izvoz roba kao postotak BDP-a (Izvor: Eurostat)
Sve u svemu, ovo je dokument koji nije zamišljen da ikoga obvezuje na išta. Međutim, za političare je nezgodno to što dokument daje veoma konkretne brojke na više područja i te brojke prezentira kao mete koje treba dosegnuti do 2030. godine. To znači da ćemo moći za deset godina usporediti stanje i vidjeti je li se išta postiglo. Moram priznati da mi nije jasno zašto su vladajući političari pristali na to. Možda su smatrali da je deset godina dugo razdoblje pa tada više neće biti na funkcijama na kojima su danas? Ili su to autori podvalili kao minimum ozbiljnosti? Ako već moraju sastavljati ovakvu strategiju, da barem nešto konkretno stave u nju? Nije da ove brojke bilo koga obvezuju, ali ipak otvaraju prostor budućim kritikama. Netko će se 2030. godine morati crveniti ako (kada) se ovi ciljevi ne postignu.
Koji su to ciljevi? Ovdje priložena tablica izdvaja neke od njih. Svi zvuče dobro. Zvuče čak i dostižno, ako se bude na tome radilo. Ako se ne bude samo simulirala ozbiljnost i odgovornost, kao što je manje-više slučaj sa trenutno vladajućom garniturom. Primjerice, bilo bi sjajno da
podignemo potrošnju na istraživanje i razvoj s 1 posto na 3 posto BDP-a; da stopa zaposlenosti poraste sa 67 na 75 posto; da podignemo postotak recikliranog otpada s 25 na 55 posto i tako dalje. Hoćemo li to i doživjeti? Ako u tome i uspijemo, sumnjam da će to biti zasluga ove strategije.
h-alter
