Tretman inflacije, pomalo zaboravljenog ekonomskog fenomena, u našim i u inozemnim medijima, teče po već donekle definiranom obrascu. Jedna “rubrika” je zadužena za svakodnevna iskustva gdje spadaju vox populi reportaže, obilasci dućana i usporedbe cijena, a druga za doprinose ekonomskih stručnjaka koji nam objašnjavaju što se tu zapravo događa. Ono što upadljivo nedostaje je punokrvni politički tretman problema. I tu ne mislimo na izjave političara koje žanrovski ionako spadaju u prvu rubriku, a sadržajno u slijepo vjerovanje stručnjacima. Pod punokrvnim političkim tretmanom problema mislimo na njegovu klasnu dimenziju.
Da se pri zazivanju klasne dimenzije ne radi samo o zahrđaloj ljevičarskoj optici koja u svemu vidi klasnu borbu potvrdio je krajem prošlog tjedna guverner britanske središnje banke Andrew Bailey. On je poručio radnicima da bi se trebali suzdržati od zahtjeva za povećanjem nadnica kako bi se obuzdali inflatorni pritisci. Usput je malo i “ublažio” svoju izjavu, inače danu nakon što je centralna banka kojoj je na čelu podignula kamatne stope u svrhu borbe protiv inflacije: “Ne kažem da nitko ne bi trebao dobiti povišicu, ali moramo ograničiti zahtjeve za povećanjem nadnica kako situacija ne bi izmaknula kontroli.” O promašenim interpretacijama trenutne inflacije na kojima se zasniva povećanje kamatnih stopa kao sredstva njena obuzdavanja pisali smo prošli tjedan, ali očito je da nije posrijedi samo kriva interpretacija nastala u socijalnom vakuumu već da je ona itekako klasno obilježena.
Rumunjska profesorica financija s prebivalištem u Velikoj Britaniji, Daniela Gabor, u ovotjednom članku u Guardianu je precizno raskrinkala pozadinu Baileyeva razmišljanja. Naime, Bailey je jednim potezom razmontirao mit o centralnoj banci kao politički neovisnoj i neutralnoj instituciji te ju jasno u distribucijskom sukobu između rada i kapitala svrstao na stranu kapitala. Taj potez je svoju inspiraciju pronašao u strahu naslijeđenom iz posljednje epizode inflacijskih problema čija se radnja zbivala 70-ih godina prošlog stoljeća. Radi se o strahu od inflacijske spirale (wage-price spiral). Tada moćni sindikati su na rast cijena odgovorali priskrbljivanjem viših nadnica kako bi radnici mogli pratiti rast životnih troškova. Kapital je na više troškove rada odgovarao višim cijenama proizvoda što bi sindikate potaknulo na novu rundu borbe za više nadnice. Bailey, a i drugi mu kolege, strahuju da bi se slično moglo dogoditi i danas. Unatoč tome što nadnice desetljećima stagniraju, što se moć sindikata nalazi na povijesno niskim razinama i što je inflacija prilično sektorska i uzrokovana specifičnim pandemijskim okolnostima.
Međutim, kako nas upozorava Gabor, guverner je propustio spomenuti jednu prilično važnu stvar. Nema ništa prirodno ili ekonomski ispravno u tome da kapital više troškove rada kompenzira višim cijenama roba. Kapital više troškove rada može “apsorbirati” i reduciranjem profita. Drugim riječima, Bailey je komotno mogao u svom obraćanju imati i drugog adresata i zamoliti kapital da se suzdrži od (visokih) profita kako situacija ne bi izmaknula kontroli. No, odlučio je da mu je politički isplativije ili “normalnije” za žrtvu zamoliti radničku klasu. Drukčiji pristup ne bi bio ništa povijesno nezabilježeno. U drugoj polovici šezdesetih godina, podsjeća Gabor, u Velikoj Britaniji je postojao Nacionalni odbor za cijene i dohotke koji je istraživao koje bi kompanije mogle apsorbirati više plaće nižim profitima, pogotovo one s ekscesivnom tržišnom moći i upozoravao na to da podizanje cijena uslijed podizanja plaća reducira poticaje u smjeru rasta produktivnosti. Čelnik Odbora Aubrey Jones, inače zastupnik Konzervativne stranke, tvrdio je da njihov cilj ograničiti moć i snažnih poslodavaca i snažnih sindikata.
Na sličnom tragu bi se i danas, smatra Gabor, a i sve brojniji drugi ekonomisti, mogla voditi politika obuzdavanja inflacije i ublažavanja njenih posljedica po životni standard radne većine. Tu bi, kao dugoročniji mehanizam, stajala strukturna reforma energetskih politika, a krakoročnije strateške kontrole cijena u pojedinim sektorima i tamo gdje firme ne mogu opravdati više cijene. Naravno, svaki spomen kontrole cijena izaziva nervni slom na drugoj strani klasne barikade i kod fetišista slobodnog tržišta koje se eufemistički često naziva neovisnim ekonomskim analitičarima. Njihova argumentacija, kako je prije koji dan upozorio ekonomist Dominik A. Leusder, pada na vrlo banalnoj provjeri održivosti. Očito je da su militantni protivnici kontrole cijena kao takve istovremeno militantni zagovornici kontrole cijene jedne robe. A ta roba je radna snaga. Ako vam kontrola cijene te robe ne osigurava dovoljna sredstva za život naprosto nemate sreće jer se cijene roba koje su vam neophodne za život ne smiju kontrolirati. Ne postoji plastičniji prikaz klasnog sukoba i njegovog središnjeg mjesta u svim dimenzijama naših života. Sav napor eksperata da nam poruče kako je kontrola cijena ekonomski neodrživa nije ništa drugo nego intelektualno podmazivanje objave klasnog rata.
