Već poznati fenomen suvremenog nordijskog vala umjetnosti i stila života, više niti nije nikakva novost, baš kao što to nije niti onaj da serije sve više, poglavito u današnje turbulentno doba, uzimaju primat/dominaciju nad filmskom formom.
Spajanje jednog i drugog dovodi i do učestalije produkcije samih skandinavskih serijalnih naslova koji ruše rekorde gledanosti, iako u ne-matičnoj zoni znaju proći nezamijećeno, što je prava šteta jer odreda se radi o solidnim i kvalitetnim naslovima paradigmatski prepoznatljivog postmodernističkog nordic-noir senzibiliteta bezličnih mračnih ili snijegom okupanih krajolika i moralnih kompleksnih likova koji jednostavno i bez žurbe, ogoljelo i bez suvišnih detalja tendiraju ka demistificirajućem razotkrivanju umivene hipokrizije površinskih društvenih odnosa i njihovog potmulog zastrašnog naličja.
U konkretnom slučaju Ekvinocija koji je, kuriozitetno, nastao iz podcasta Equinox 1985 idejne začetnice i autorice Tee Lindeburg, koja je isti i adaptirala za navedenu seriju, u svoju radnju miješa i fantastične elemente, pridružujući se time i novom revivalu subžanra folk-horora, evocirajući tako mnoge naslove, primjerice zanimljivu recentnu šestodijelnu miniseriju Treći dan (The Third Day, 2020) kreatora Felixa Barretta i Dennisa Kellyja, ali još i puno više iznenađujuću švedsku Klicu zla (Jordskott, 2015-2017) briljantnog Henrika Björna (vrlo twinpeakovske, dosjexičine vibre).
Upravo se stoga među probleme djela svakako može uvrstiti činjenica hiper-ponude brojnih sličnih naslova te posljedična prezasićenost istima na tržištu, kad postaje uistinu teško isplivati i nametnuti se odnosno gledatelju razlučiti žito od kukolja.
No obrada poganske svetkovine ekvilibrijskog ekvinocija u čast teutonske boginje zore i svjetla Ostare (ekvivalenta brojnih proljetnih boginja – nordijske Iðunn/Idun, babilonske Innane/Ištar, egipatske Isis/Izide, feničko-sirijske Astarte/Aštarot), na korak do pripadnica matronskih ženskih božanstava suđeničke provenijencije, s rudimentarnim psihopompnim polubožanstvom Kralja-zeca Lepusmana u središtu (kao totemska životinja, zec je inače počesto vezan uz lunarne božice poput Hekate ili Holde), tretirana je itekako drugačije.
Neobična i posebna atmosfera, kontinuirano stabilan – iako definitivno mnogima prespor ritam, kultivirano balansiranje prošlosti i sadašnjosti, intrigantna radnja koja istražuje vezu pretkršćanskog folklora i ominoznog nestanka srednjoškolaca (nalik onom iz Weirovog Piknika u Hanging Rocku iz 1975., a posebna je zanimljivost i da se jednaka tradicionalna danska proslava mature u otvorenim i ukrašenim autobusima koji posjećuju obitelji maturanata može vidjeti i u ovogodišnjem laureatu Europske filmske nagrade Another Round Thomasa Vinterberga).
Smirene i respektabilne glumačke izvedbe – od veterana poput Larsa Brygmanna ili međunarodno aktivnog Alexandrea Willaumea (poznatog iz naslova poput Tomb Raidera ili serija Posljednje kraljevstvo i Cobra, ali i nezavisnije građe kao što je vrsna Good Favour (2017) Rebecce Daly), preko glumice srpskog porijekla koja živi i radi u Danskoj Danice Ćurčić (čiji lik u filmu kao da je sišao s čuvene prerafaelitske Collierove slike Queen Guinevere's Maying iz 1900.), do mlade upečatljive Karoline Hamm – elementi su koji Ekvinocij čine poprilično jedinstvenim gledateljskim iskustvom (i uz poneke labavije niti, poput nezadovoljavajućeg završetka), svojevrsnim inferiornijim no još uvijek snažnim mlađim bratom spomenutog Jordskotta.
filmovi
