Kobane će pasti, pao je, nije pao – vijesti su koje nas zasipaju svakog dana.

Čovjeku bi se činilo da se u tom gradiću koji je prije rata imao manje od 45.000 stanovnika odlučuje sudbina svijeta.

Lako je steći dojam da je zabijanje crne zastave Islamske države na ruševine u toj pustopoljini jednako važno za svjetski poredak kao postavljanje sovjetske zastave na Reichstag ili američke na Mjesec. Ali – za razvoj situacije u Siriji i Iraku pad ili opstanak Kobanea ima tek jednu ozbiljnu stratešku vrijednost – onu propagandnu.

Samo, ovaj put šansu za propagandni udar ima i druga strana, iako je IS pripremio pozornicu.

Da se odmah razumijemo, ako grad padne (a to je bez ozbiljnije pomoći braniteljima prilično izgledno), bit će to loša stvar po nekoliko stotina kurdskih branitelja i braniteljica koji su preostali u gradu. Ali, bit će još gora po one zemlje u kojima radikalizirani islamisti hvataju nadahnuće u pobjedama Islamske države.

Jer Islamskoj državi hitno treba još jedna psihološka pobjeda, koliko god bila strateški beznačajna u cijelom poretku stvari. Ljudi koji za kalifa Ibrahima (rebrandirani Abu Bakr al Bagdadi) vode propagandu, njegovi video-montažeri i specijalisti za društvene mreže, moraju hitno dobiti svježeg materijala. Odrubljene glave, masovne likvidacije i raspeća... Što bizarnije, to bolje – sve samo da održe interes svjetske javnosti, koji pomalo jenjava.

Jer, njihove se akcije ne vode da bi se zauzimao teritorij, nego za publiku i krajnji cilj poticanja muslimanskog ustanka u cijelom svijetu. Ako uspiju pri tome postići da vi zamrzite muslimane – još bolje – zamrzit će i umjereni muslimani vas! A to je ono što Islamska država pokušava. S druge strane, ako im se održanjem Kobanea pred cijelim svijetom opali propagandni šamar, to je prilika za rušenje njihove popularnosti. Jer Islamska država je među islamistima praktički rock zvijezda.

Do tog je statusa ova nekoliko puta preimenovana iračka podružnica Al Kaide, koja se u međuvremenu zvala ISIL/ISIS, došla korištenjem medija više nego korištenjem metaka. Od rata su napravili show zbog kojega su se razbudili islamisti u svim dijelovima svijeta, potpuno nesvjesni da je ono što gledaju na Live Leaku dobro montirana reklama za grandomanske ciljeve ne posebno (vojno) jake sektaške milicije.
Da se razumijemo, IS ili Kalifat opaka je organizacija, pametno vođena i drži se načela gerilskog ratovanja koje su odavno utabali Mao, Tito i Fidel Castro. To što "iskaču iz paštete" dio je tog plana, što su zapadni mediji donekle prepoznali, pa su ih u zadnje vrijeme (neuspješno) pokušali ignorirati.

Tako dolazimo do glavnog razloga i cilja za koji se bori Islamska država u Kobaneu – a to je prestiž! Oči cijelog svijeta uprte su u taj gradić i to je nova velika propagandna prilika za IS, koji može pokazati da je sposoban sjeći glave i dok ih nadlijeću američki zrakoplovi.

Kobane, osim po bijednoj opremi branitelja, nije ni po čemu poseban gradić u sirijskim okvirima. Nalazi se usred kurdske enklave na turskoj granici iz koje se još 2012. povukla sirijska vojska kako bi branila Asadove strateške posjede uz more i tamošnji regionalni centar Alep.

Kobane je tako ostavljen na upravljanje tamošnjim kurdskim milicijama. Na "granici" Islamske države našao se u siječnju prošle godine.

Tada je IS zauzeo obližnji Jarabulus, također smješten na granici s Turskom, i proglasio – ni manje ni više – emirat! Prvi potez emirata nakon par glavosjeka bio je ugasiti vodu Kobaneu te pomalo čačkati i ispipavati može li se Kurde zaista napasti.

Koliko su oba mjesta beznačajna u okviru cijelog rata u Siriji, može se vidjeti ne samo iz činjenice da su ih Asadove snage naprosto napustile, nego i stavljajući brojke u realne okvire.
Sirija je (bila) zemlja od oko 22 milijuna stanovnika. Kobane je s 45.000 stanovnika nešto manji od predratnog Vukovara, dok je famozni islamski emirat u Jarabulusu selendra s oko 11.000 stanovnika. Usporedbe radi, to je tek nešto više od sela Čepin nedaleko od Osijeka, poznatog po mafiji i brojnim športsko-ribolovnim društvima.

Nakon međusunitskog rata, IS je u siječnju 2013. preoteo taj Jarabulus. Kurdima u Kobaneu je proglašenje emirata u tom seocetu možda tada bilo komično, ali u svjetskim razmjerima takav događaj ima drugu dimenziju, jer svi čuju samo jednu stvar – uspostavljen je emirat!

Više od godinu dana razvikani IS nije iz Jarabulusa krenuo u osvajanje prvog sljedećeg gradića, Kobanea.

Pri tome valja imati na umu da je Kobane odsječen od kurdske samouprave u Iraku, koja ima na raspolaganju ozbiljnu i uvježbanu vojsku. Dakle, Kobane i okolicu držale su kurdske partijske vojske prema kojima bi "paravojne formacije HDZ-a" s nekog punkta pred lokalnom kafanom iz 1990., naoružane Špegeljevim mađarskim kalašnjikovima, po vojnoj obučenosti djelovale poput američkih marinaca.

Dakle, Kurdi iz Kobanea u vojnom smislu nemaju praktički nikakve veze s vrlo jakom vojskom od 200.000 Pešmerga (još jedno propagandno ime – znači oni koji gledaju smrti u oči) koja drži irački Kurdistan.
U napad na Kobane IS je krenuo tek nakon uspjeha u Iraku, koji valjda ni sami nisu očekivali. Desetak tisuća odlično motiviranih, ali lako naoružanih pripadnika ISIL-a, predvođeni čečenskim dobrovoljcima te ubrzo potpomognuti s dvadesetak tisuća pripadnika ostalih sunitskih milicija u samo tri tjedna zauzeli su gotovo sva područja u Iraku koja nastanjuju Arapi suniti.

Iračka službena vojska, a zapravo potpuno demotivirana organizacija za uhljebljenje odanih iračkih šijita, naprosto se rasplinula pri prvom kontaktu sa sunitskim islamistima.

Redom su pali gradovi od Mosula do Tikrita. Gotovo 90.000 pripadnika (šijitske) Iračke vojske naprosto je pobjeglo s položaja, jer ionako nisu bili zainteresirani braniti sunitsko područje.

Pad Mosula, grada dvostruko većeg od Zagreba s okolicom (Mosul ima 1,8 milijuna stanovnika), najbolji je primjer kakav je to bio rat (ako bezglavo povlačenje bez pružanja otpora možemo smatrati ratom). Svega tisuću i pol ISIL-ovaca uletjelo je u grad koji je branilo više od 20.000 iračkih vojnika (šijita). U okršaju je poginulo stotinjak vojnika, kada je počela bježanija. Na kraju je ISIL zarobio više od 4000 vojnika u čiju je obuku SAD uložio pravo bogatstvo, a onda smaknuo njih više od 1000, a po nekim izvorima i više od 2000 tisuće. Naravno, sve je snimljeno, za podizanje morala prijateljima i utjerivanje straha u kosti neprijateljima.
Uz to, iz tamošnjeg zatvora oslobodili su više od 2000 zatvorenika, kojima su popunili redove.

Slično bi se dogodilo i u Kirkuku da kurdske Pešmerge nisu vidjeli kako je vrag odnio šalu, pa su zauzeli napuštene položaje Iračke (šijitske) vojske.

IS ih potom nije ni pokušao ozbiljno napasti, jer organizirane protivnike u pravilu nikad ne napadaju. U nekoliko okršaja Kurdi su im "taktičkim povlačenjem" omogućili da ubijanjem Jazida navuku bijes cijelog svijeta, a zatim su im uz pomoć američkog zrakoplovstva zadali nekoliko ozbiljnih vojnih poraza.

Kad su IS-ovci u trotjednoj ofenzivi došli do goleme količine modernog američkog oružja, odlučili učiniti ono što najbolje znaju – udariti tamo gdje su im protivnici najslabiji i od toga napraviti propagandni spektakl.
Na šijitska područja nisu išli, jer šijitske milicije odmah su se mobilizirale, a one nisu sklone bježanju s položaja poput službene državne vojske. Dapače, i sami su skloni sličnim akcijama kao i Islamska država, samo s manje propagandnog talenta. Uostalom, Bagdad je prije rata bio sunitski grad, a danas je temeljito etnički očišćen od sunita.

IS je stoga svoje novozarobljeno oružje usmjerio tamo gdje je puno učinkovitije – na seoske straže odsječenih Kurda u Siriji.

I tako se vraćamo na Kobane, gradić u koji su uperene sve kamere ovog svijeta, spremne zabilježiti novi trijumf "poludjelih nadrogiranih koljača" (n. b. amfetamini su uobičajeni stimulans većine vojski, pa tako i američke, pa IS po tom pitanju konzumiranja droge tijekom akcija nije ništa gori od ostalih).

IS je, kao i ostale gerilsko terorističke organizacije, praktički nemoguće pobijediti izazivajući ih na klasični vojni sukob. No, obrana Kobanea jedinstvena je prilika da ih se udari onim što IS-u najviše znači – propagandom.

Ako među obožavateljima Islamske države pukne glas da su ih u borbi prsa o prsa potukle kurdske žene i seoske straže (a tako bi to dobri propagandisti prezentirali), možda ovaj suludi "hype" oko Islamske države barem malo splasne.

Hoće li koalicija iskoristiti ovu priliku i želi li to uopće, vidjet ćemo uskoro. I branitelji Kobanea također.