”Borbi našoj kraja biti neće / do istrage vaše (turske) ali naše”, recitira ”Gorski vijenac” Petra Petrovića Njegoša. U ovome slučaju, ”istraga” znači istrebljenje. Tako je, očito, HDZ doživio prijedlog oporbe, konkretno zastupnice Sandre Benčić – pravnice i Tomislava Tomaševića – politologa, oboje članova Kluba zastupnika zeleno-lijevog bloka da se formira istražno povjerenstvo u slučaju Janaf.
Stoga se kroz usta predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a, Branka Bačića – inženjera geodezije, HDZ usprotivio osnivanju povjerenstva jer ga smatraju ”protuustavnim i bizarnim”.
Diplomirani inženjer geodezije Branko Bačić poznat je i iz onog slučaja kada je, kao glavni tajnik HDZ-a, u partijskom trezoru pronašao torbu s povelikom svotom novaca nepoznatog porijekla. Pa je, nakon što je to referirao predsjednici HDZ-a Jadranki Kosor, ona odlučila da o tome obavijesti policiju i tako je počela afera ”tajnog fonda” HDZ-a, koja ni do danas nije dobila konačni rasplet.
Disciplinirani partijski vojnik, inženjer Bačić postupio je po načelima stranačke hijerarhije, i srećom je tada predsjednica bila Jadranka Kosor pa slučaj nije zataškan.
Sada, pak, partijski vojnik Bačić evocira OZNU, partijsku politiku koja je mogla raditi što je htjela i prokazivati koga je htjela, da bi diskreditirao prijedlog kojemu se pridružila cijela oporba.
HDZ i ova vlada stjegonoše su u borbi protiv korupcije, izjavio je pritom inženjer Bačić. Doista, još od slučaja kada je otkriven tajni fond HDZ-a, nikakva sudska odluka nije donesena u slučaju koji je jasan kao dan – HDZ je bio i jest izvor korupcije u Hrvatskoj.
Od tog slučaja, po kojemu bi HDZ morao snositi konzekvence koje bi ga dovele, kao što je to bilo u slučaju političkih partija u drugim europskim državama, do raspuštanja i do zabrane, do slučaja Janaf, dug je i strm put.
Malo tko je do danas snosio konzekvence za mega-korupciju koja vlada u hrvatskom društvu. Glavni akteri su još na slobodi, ne zato što ne funkcionira pravosudni sustav i ”organi gonjenja”, nego zato što u hrvatskom društvu postoji omertà – prešutna solidarnost s korumpiranima i koruptorima.
Korupcija je kapilarna, i dok je Covid-19 pandemija, korupcija je u Hrvatskoj endemija, pojava koja je toliko proširena da se malo tko može zaposliti u državnim tijelima javnim natječajem, malo tko može pobijediti na javnom natječaju i dobiti državnu ili lokalnu narudžbu, već sve ovisi o klijentelističkom lancu zaštitnika, kumova, patrona, pa čak se tako i polaže državni ispit.
U takvoj situaciji, afera Janaf je samo dodatna točka na ”i”. Ona pokazuje da u Hrvatskoj postoji politička kasta, zatvorena grupa ljudi koja odlučuje o svemu i svačemu, i međusobno je transverzalno povezana interesnim spregama.
Međusobno trguju političkim utjecajem, taj utjecaj pretvaraju u gomile novca koji skrivaju po garažama, podrumima i raznim budžacima svojih prijatelja i suučesnika, utječu na državnu politiku, na javnost, na medije, i stvaraju lance ovisnosti.
Takva korupcija potiče ne samo kriminal, koji je došao na vidjelo u slučaju Janaf, nedavno u slučaju ”kninske kraljice” Josipe Rimac, već i oportunizam, karijerizam i cinizam svih onih koji su zahvaćeni ovakvim mafijaškim lancem.
Kao što vidimo u informacijama koje cure u javnosti, danas se ta trgovina ljudskim mesom, zapošljavanje podobnih i umreženih, obavlja uglavnom usmeno.
Nekada se to radilo drugim sredstvima, ostajali su pisani tragovi, jer nije bilo telefona pa su se takve stvari rješavale ili šapatom, ili čak pismeno.
Toga nije bilo imuno nijedno društvo, pa čak ni ona društva koja su utemeljila modernu demokraciju.
Jedan od očeva osnivača američke demokracije, Benjamin Franklin, tako je napisao preporuku za jednog partijskog protežea sljedećeg sadržaja:
”Gospodine, nosilac ovoga pisma inzistira da mu dadem jedno pismo preporuke, iako ja ne znam ništa o njemu, čak ni njegovo ime. To vam možda zvuči neobično, ali ja vas uvjeravam da to nije tako neuobičajeno ovdje. Ponekad doista jedna meni nepoznata osoba dovede drugoga, jednako nepoznatoga, da ga podržim… Ja bih trebao navesti njegov karakter i zasluge, s kojima je on svakako bolje upoznat nego bih ja to mogao biti. Pa svejedno, ja vam ga preporučujem, a vi se poslije uvjerite u njegove prave kvalitete…”
U našem slučaju, jedini način da se doskoči korupciji je da se ona razotkriva u javnosti, kroz one medije koji su to voljni činiti, i da tu korupciju razotkrivaju baš oni zastupnici koji imaju adekvatno obrazovanje za obavljanje javnih dužnosti, kao što su u ovom slučaju i Sandra Benčić i Tomislav Tomašević.
Naravno, Max Weber, politolog koji je pisao o profesiji politike, tvrdi, s pravom, da ne treba zabranjivati ni onim drugima, kao što je to inženjer Branko Bačić, da govore o tome.
Ali javno mnijenje moralo bi znati kolika je težina njihove stručne ekspertize, a u slučaju partijskog vojnika Bačića on na svojim plećima nosi i cijelo koruptivno nasljeđe HDZ-a, kada istupa protiveći se osnivanju istražne komisije za slučaj Janaf, koji zadire, poput hobotnice, i u druge institucije i druge grane političke vlasti.
Pošto redovne institucije sistema ne rade svoj posao, jedino se tako može senzibilizirati javno mnijenje i, možda, pokrenuti zaspalu savjest društva prema fenomenima korupcije.
Nikakve vladine strategije za borbu protiv korupcije niti simulacija borbe protiv korupcije od strane onih tijela koje bi trebale voditi efikasnu borbu protiv nje ne mogu pomoći, ako se svi mi mirimo s onime što se događa ispod površine uljuđene maske koju nose naši političari na vlasti.
Prvi korak, kao i u svim drugim slučajevima, mora biti u radu s mladim generacijama da bi se njima objasnilo što je to korupcija i kakvi su oblici korupcije s kojima se oni sreću, u školi, u stvarnom životu.
Odgoj i obrazovanje za borbu protiv korupcije mora početi s građanskim odgojem u školama – kojemu se baš HDZ najviše protivi, nastaviti s njime na svim fakultetima, jer postoje razni oblici korupcije u svim strukama, a naročito u geodetskoj struci kojoj pripada zastupnik Bačić.
U ovom slučaju, pokretanje jednog istražnog povjerenstva je najmanje što se može učiniti, i ako ono ne bude uspostavljeno svima mora biti jasno da se borba protiv korupcije opstruira baš sa strane vladajućih, kojima ništa neće pomoći njihov uljuđeni imidž kada nezadovoljstvo prevlada i poprimi oblik javnog protivljenja i bunta protiv takve patologije politike, koja u našem slučaju postaje sve više normala.
autograf
Stoga se kroz usta predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a, Branka Bačića – inženjera geodezije, HDZ usprotivio osnivanju povjerenstva jer ga smatraju ”protuustavnim i bizarnim”.
Diplomirani inženjer geodezije Branko Bačić poznat je i iz onog slučaja kada je, kao glavni tajnik HDZ-a, u partijskom trezoru pronašao torbu s povelikom svotom novaca nepoznatog porijekla. Pa je, nakon što je to referirao predsjednici HDZ-a Jadranki Kosor, ona odlučila da o tome obavijesti policiju i tako je počela afera ”tajnog fonda” HDZ-a, koja ni do danas nije dobila konačni rasplet.
Disciplinirani partijski vojnik, inženjer Bačić postupio je po načelima stranačke hijerarhije, i srećom je tada predsjednica bila Jadranka Kosor pa slučaj nije zataškan.
Sada, pak, partijski vojnik Bačić evocira OZNU, partijsku politiku koja je mogla raditi što je htjela i prokazivati koga je htjela, da bi diskreditirao prijedlog kojemu se pridružila cijela oporba.
Malo tko je do danas snosio konzekvence za mega-korupciju koja vlada u hrvatskom društvu. Glavni akteri su još na slobodi, ne zato što ne funkcionira pravosudni sustav i ”organi gonjenja”, nego zato što u hrvatskom društvu postoji omertà – prešutna solidarnost s korumpiranima i koruptorima
HDZ i ova vlada stjegonoše su u borbi protiv korupcije, izjavio je pritom inženjer Bačić. Doista, još od slučaja kada je otkriven tajni fond HDZ-a, nikakva sudska odluka nije donesena u slučaju koji je jasan kao dan – HDZ je bio i jest izvor korupcije u Hrvatskoj.
Od tog slučaja, po kojemu bi HDZ morao snositi konzekvence koje bi ga dovele, kao što je to bilo u slučaju političkih partija u drugim europskim državama, do raspuštanja i do zabrane, do slučaja Janaf, dug je i strm put.
Malo tko je do danas snosio konzekvence za mega-korupciju koja vlada u hrvatskom društvu. Glavni akteri su još na slobodi, ne zato što ne funkcionira pravosudni sustav i ”organi gonjenja”, nego zato što u hrvatskom društvu postoji omertà – prešutna solidarnost s korumpiranima i koruptorima.
Korupcija je kapilarna, i dok je Covid-19 pandemija, korupcija je u Hrvatskoj endemija, pojava koja je toliko proširena da se malo tko može zaposliti u državnim tijelima javnim natječajem, malo tko može pobijediti na javnom natječaju i dobiti državnu ili lokalnu narudžbu, već sve ovisi o klijentelističkom lancu zaštitnika, kumova, patrona, pa čak se tako i polaže državni ispit.
U takvoj situaciji, afera Janaf je samo dodatna točka na ”i”. Ona pokazuje da u Hrvatskoj postoji politička kasta, zatvorena grupa ljudi koja odlučuje o svemu i svačemu, i međusobno je transverzalno povezana interesnim spregama.
Međusobno trguju političkim utjecajem, taj utjecaj pretvaraju u gomile novca koji skrivaju po garažama, podrumima i raznim budžacima svojih prijatelja i suučesnika, utječu na državnu politiku, na javnost, na medije, i stvaraju lance ovisnosti.
Takva korupcija potiče ne samo kriminal, koji je došao na vidjelo u slučaju Janaf, nedavno u slučaju ”kninske kraljice” Josipe Rimac, već i oportunizam, karijerizam i cinizam svih onih koji su zahvaćeni ovakvim mafijaškim lancem.
Kao što vidimo u informacijama koje cure u javnosti, danas se ta trgovina ljudskim mesom, zapošljavanje podobnih i umreženih, obavlja uglavnom usmeno.
Nekada se to radilo drugim sredstvima, ostajali su pisani tragovi, jer nije bilo telefona pa su se takve stvari rješavale ili šapatom, ili čak pismeno.
Toga nije bilo imuno nijedno društvo, pa čak ni ona društva koja su utemeljila modernu demokraciju.
Jedan od očeva osnivača američke demokracije, Benjamin Franklin, tako je napisao preporuku za jednog partijskog protežea sljedećeg sadržaja:
”Gospodine, nosilac ovoga pisma inzistira da mu dadem jedno pismo preporuke, iako ja ne znam ništa o njemu, čak ni njegovo ime. To vam možda zvuči neobično, ali ja vas uvjeravam da to nije tako neuobičajeno ovdje. Ponekad doista jedna meni nepoznata osoba dovede drugoga, jednako nepoznatoga, da ga podržim… Ja bih trebao navesti njegov karakter i zasluge, s kojima je on svakako bolje upoznat nego bih ja to mogao biti. Pa svejedno, ja vam ga preporučujem, a vi se poslije uvjerite u njegove prave kvalitete…”
U našem slučaju, jedini način da se doskoči korupciji je da se ona razotkriva u javnosti, kroz one medije koji su to voljni činiti, i da tu korupciju razotkrivaju baš oni zastupnici koji imaju adekvatno obrazovanje za obavljanje javnih dužnosti, kao što su u ovom slučaju i Sandra Benčić i Tomislav Tomašević.
Naravno, Max Weber, politolog koji je pisao o profesiji politike, tvrdi, s pravom, da ne treba zabranjivati ni onim drugima, kao što je to inženjer Branko Bačić, da govore o tome.
”Borbi našoj kraja biti neće / do istrage vaše (turske) ali naše”, recitira ”Gorski vijenac” Petra Petrovića Njegoša. U ovome slučaju, ”istraga” znači istrebljenje. Tako je, očito, HDZ doživio prijedlog oporbe, konkretno zastupnice Sandre Benčić – pravnice i Tomislava Tomaševića – politologa, oboje članova Kluba zastupnika zeleno-lijevog bloka da se formira istražno povjerenstvo u slučaju Janaf
Ali javno mnijenje moralo bi znati kolika je težina njihove stručne ekspertize, a u slučaju partijskog vojnika Bačića on na svojim plećima nosi i cijelo koruptivno nasljeđe HDZ-a, kada istupa protiveći se osnivanju istražne komisije za slučaj Janaf, koji zadire, poput hobotnice, i u druge institucije i druge grane političke vlasti.
Pošto redovne institucije sistema ne rade svoj posao, jedino se tako može senzibilizirati javno mnijenje i, možda, pokrenuti zaspalu savjest društva prema fenomenima korupcije.
Nikakve vladine strategije za borbu protiv korupcije niti simulacija borbe protiv korupcije od strane onih tijela koje bi trebale voditi efikasnu borbu protiv nje ne mogu pomoći, ako se svi mi mirimo s onime što se događa ispod površine uljuđene maske koju nose naši političari na vlasti.
Prvi korak, kao i u svim drugim slučajevima, mora biti u radu s mladim generacijama da bi se njima objasnilo što je to korupcija i kakvi su oblici korupcije s kojima se oni sreću, u školi, u stvarnom životu.
Odgoj i obrazovanje za borbu protiv korupcije mora početi s građanskim odgojem u školama – kojemu se baš HDZ najviše protivi, nastaviti s njime na svim fakultetima, jer postoje razni oblici korupcije u svim strukama, a naročito u geodetskoj struci kojoj pripada zastupnik Bačić.
U ovom slučaju, pokretanje jednog istražnog povjerenstva je najmanje što se može učiniti, i ako ono ne bude uspostavljeno svima mora biti jasno da se borba protiv korupcije opstruira baš sa strane vladajućih, kojima ništa neće pomoći njihov uljuđeni imidž kada nezadovoljstvo prevlada i poprimi oblik javnog protivljenja i bunta protiv takve patologije politike, koja u našem slučaju postaje sve više normala.
autograf
