čekaju li smreke
ako se ne jadam, ili ako ne skrivam
svoju zavist, podsmijeh i prezir,
spram lopova, države i svakovrsnih navijača,
u susretima s poznatima,
bez prethodnih priprema, izvodim
stand up predstave posvećene nekoj temi.
tako jutros milf prodavačici
u kvartovskoj trgovini kruha i peciva,
izazvan njenom nenaučenom okretnošću,
naizgled neusiljeno, s pozom iskusnog glumca,
obrazlažem kako je čekanje
obilježje moći djelovanja, izraz vjere u budućnost,
kako oni koji čekaju, pa makar i dobro,
u sebi još uvijek imaju dovoljno
životne energije za ostvarivanje nadanja i snova,
kako je čekanje stav o neodustajanju,
da je čekanje jedna od crta mladosti.
a oni koju su prestali čekati,
sve su doživjeli i vidjeli, sve su dočekali.
ne čekaju, jer nemaju razloga za čekanje.
prestati čekati znak je starosti;
samo starci više nikoga i ništa ne čekaju.
a vi stalno i uporno čekate, završavam svoj nastup.
na povratku, ispred mog ulaza,
dočekuju me plava i srebrena smreka.
bile su sjeme. uzgojene su na nekom imanju.
kupila ih je susjeda, žive, neodrezane.
kako je to običaj, okitila ih bižuterijom.
kada su odigrale svoju ulogu božićnih drvaca,
pojačivača radosti i održanja tradicije,
zasadila ih je milostivo ispod svog prozora.
danas su deset puta veće nego tada.
čekaju li, i što, te dvije smreke?
nevidljivi talog
buđenje je linija razgraničenja
između minulog i onog što će uslijediti.
iza mene je ostao još jedan dan
neispunjenih očekivanja. ostali su snovi
koje pokušavam protumačiti,
avanture filmskih junaka, posljedice
kasne večere – umrtvljujuće utjehe
zbog pohlepne gladi za zadovoljstvom.
još na samom početku polaska
naprama noći, ispali su, u sudaru s
neplaniranim plašenjima, smirenost i sklad.
iz tuša teče voda koja ne ispire
samo tjelesna izlučivanja, već i
nevidljivi talog okorjelog umora.
prema meni nadiru očekivanja
iz okoline, obračuni s loše napisanim
scenarijima i površnim glumcima,
ispovijedi blogera, ravnodušnost
kao magla iz horora, uzgojeni
otrovni ljudi, samoispunjenje
proroštva, samonikla samouvjerenost
i kljasta volja koje bi me trebala zaštititi.
iz tuša teče voda koja ne ispire
samo tjelesna izlučivanja, već i
nevidljivi talog okorjelog umora.
itaka
u potrazi za itakom možda si sve udaljeniji od cilja,
jer plovidba ne jamči dobar pravac prema odredištu.
čežnja ne ubrzava tvoj dolazak natrag,
na susret s onim što te je pripremalo za tuđi rat,
i s onima koji priželjkuju tvoj povratak.
tvojim očekivanjima protivi se more,
tvojoj nadi ne pokoravaju se brod, jedra i vjetar,
tvojim planovima odupire se posada;
vodi te svrha putovanja, održava volja,
pomažu samopouzdanje, lukavost i trpljenje.
u potrazi za itakom htio bi se osloboditi osame.
samoća nastaje iz premalo očekivanja od drugih,
i previše od sebe preblizu ničemu.
prizivanje duhova
sjećajući ih se, mi prizivamo duhove,
promatrajući ih na fotografijama –
zaleđenom vremenu
na sjajnom papiru,
mi postajemo mediji,
dodirujući njihove stvari,
u nama oživljava moć
vladanja nestvarnošću.
na te spiritističke seanse,
bez polumraka i doticanja ruku,
bez ektoplazme,
dolaze naši prethodnici,
neki iz magličastog doba
izgriženih olovaka i tupih šiljila,
neki iz očekivane zone za ispadanje.
umorni smo od razgovora i poruka,
jer sve je duža kolona sugovornika
koji se odazivaju prizivanju.
