Izvještaj što ga svake godine objavljuje Freedom House opet svrstava Hrvatsku u polukonsolidirane demokracije. Ali trend te ”konsolidacije” je negativan. Četiri su problema s kojima se hrvatska demokracija bakće: prvi je problem korupcija. To je svim građanima Hrvatske dobro poznato, jer je Hrvatska generirala i posebnu političku kategoriju klijenata, nazvanih ”uhljebi”.
Drugi je problem diskriminacija nacionalnih manjina, usprkos tomu što su one sastavni dio vladajuće koalicije. Srbi i Romi se i dalje diskriminiraju, štogod rekli njihovi lideri koji su dio vladajuće koalicije.
Treći problem Hrvatske je pitanje slobode i cenzure u medijima. Trend je izrazito negativan u posljednje četiri godine, kažu analitičari organizacije Freedom House. Hrvatska se opasno približava Mađarskoj i Poljskoj. Uslijed toga raste samocenzura novinara, a svaki neovisni novinarski glas nastoji se ušutkati.
Četvrti problem hrvatske manjkave demokracije je rast ekstremne desnice, u manifestacijama netrpeljivost, govora mržnje i, uopće, vidljivosti desnih ekstremista u javnom životu zemlje.
Freedom House je međunarodna, nevladina organizacija čiji se nalazi uglavnom podudaraju sa sličnim institucijama u svijetu koje bdiju nad demokracijom, kao što je to švedski Institut za demokraciju, Human Rights Watch i drugi watchdogs – psi čuvari demokracije.
Zato su u polukonsolidiranim demokracijama izbori itekako važan pokazatelj stanja demokracije u zemlji. Po svoj prilici, dok ovo čitate, već je pala odluka vladajuće političke koalicije u Hrvatskoj na čelu s HDZ-om o raspisivanju prijevremenih izbora, koji bi se održali ili u lipnju ili u srpnju ove godine.
Posljednji izbori za Sabor održali su se 11. rujna 2016., pa bi zato izbori koji bi bili održani ili u lipnju ili u srpnju bili, svakako, prijevremeni po svim pokazateljima.
Zakon o izborima u Hrvatskoj dopušta prijevremeno raspuštanje Sabora i predsjednik Republike mora, u određenom roku, sazvati nove izbore.
Ali ovi će se izbori održati u izvanrednoj situaciji, kada je zemlja tek izašla iz pandemije koronavirusa – ako se pandemija ne vrati, što je također moguće.
Izvanredna situacija izazvana pandemijom rezultirat će ekonomskom katastrofom, kako god mi to okrenuli. Svakako će opasti zarada iz turizma i pokazat će se, najesen, sve slabosti hrvatske ekonomije u kojoj turizam sudjeluje s gotovo 20 posto BDP-a.
Uz to, Hrvatska je uvoznik hrane i energije, što će dodatno pogoršati financijsku situaciju, a zahvaljujući pandemijskoj izolaciji već je sada porasla nezaposlenost i mnogi gospodarski subjekti su pred bankrotom.
Zašto se onda žuri s izborima? Očito zato, jer će na jesen situacija biti bitno gora, a time će porasti i nezadovoljstvo građana, a svako nezadovoljstvo ima direktne reperkusije na one političke snage koje su u tom trenutku na kormilu zemlje.
Drugim riječima, HDZ i njegovi partneri računaju da će bolje proći ako izađu sada na izbore, prije nego što im se politički rejting sunovrati na jesen.
To bi bio, sasvim jasno, parcijalni interes HDZ-a i njegovih partnera. HDZ računa s ispitivanjima javnog mišljenja, po kojima bi on sada pobrao oko 29 posto glasova, dok bi SDP, najveći konkurent, pokupio oko 27 posto glasova.
Ali takvi, prijevremeni izbori su svakako u interesu HDZ-a, ali nisu u interesu hrvatske demokracije. Redovitost izbora je glavna karakteristika stabilnih demokracija, a ne polukonsolidiranih demokracija koje tište četiri navedena problema po kojima Hrvatska može, vrlo brzo, skliznuti među ”iliberalne demokracije”.
To je stajalište struke, političke znanosti, i to ne naše, već međunarodne politologije koja smatra da je redovitost izbora jedan od važnih atributa doista demokratskih izbora. Drugi je atribut – obaveznost izbora.
Takve stavove zastupaju, primjerice, tri ugledne politologinje: Sarah Birch s King’s Collegea u Londonu, Anthoula Malkopoulou iz Uppsale i Lisa Hill sa Sveučilišta u Adelaidi, Australija.
A da je redovitost izbora, u ovoj situaciji, važna sa stajališta općeg dobra (bonum commune) za cjelokupno hrvatsko društvo smatra i glavni urednik Glasa koncila, svećenik Ivan Miklenić.
On postavlja pitanje, je li stvarno opravdano gotovo šest mjeseci prije isteka mandata fokus javnosti usmjeravati na zadržavanje ili osvajanje političke vlasti u Hrvatskoj.
Hrvatska prolazi, i još nije prošla, kroz jednu potpuno novu krizu, koja nas naučava da su nužni radikalni zaokreti u hrvatskoj ekonomiji i politici, a političari – zaključuje Miklenić – ”ne bi smjeli ni ignorirati ni odgađati”.
Doduše, Miklenićev kritički osvrt apelira na jačanje energetske i financijske neovisnosti, polazeći od njegove ocjene da je Hrvatska protratila previše vremena na ”kojekakve iluzije i moderne mitove”, pa se može čitati i u kontekstu njegovih suverenističkih i populističkih ideja i kritičkog stava prema Europskoj uniji.
Ali je u pravu, kad tvrdi da bi politička odluka o prijevremenom raspuštanju Hrvatskog sabora značila bijeg od suočavanja s krizom.
Samo što izlaz iz krize Miklenić vidi drukčije od onoga, što misli struka, u ovome slučaju politologija.
Prvi je preduvjet stabilnosti jednog političkog sustava da se izlaz iz krize ne traži u prijevremenim izborima, već u sveobuhvatnom programu izlaska iz krize i promjene matrice ponašanja, što će reći ekonomske, socijalne, zdravstvene i drugih javnih politika koje mora promicati suvremena država i demokratske institucije.
Dakle, javnu raspravu o izlascima iz krize – i to sveobuhvatnu – trebalo bi povesti prije izbora, i to tako da se garantira što veća participacija građana u tim raspravama, što znači i mobilizaciju medija, otvaranje javnog dijaloga, poticanje na sučeljavanje mišljenja – drugim riječima, na politički diskurs moderne demokracije.
Uostalom, i samo pitanje načina izbora je važno. Spomenute politologinje svjetskog glasa zagovaraju obavezne izbore, koji se danas provode u 22 zemlje na svijetu, od kojih su neke stabilne demokracije.
Uvođenje obaveznih izbora značilo bi i maksimalnu mobilizaciju glasača za izbore, a to ne odgovara desno orijentiranim snagama, već onim političkim snagama koje bolje argumentiraju suočavanje s krizom okoliša, s globalnim zatopljenjem, s boljom organizacijom onog ”općeg dobra” o kojem govori Miklenić, ali oko kojega postoje znatna razmimoilaženja.
U krizi je sam model liberalne demokracije, jer zagovornicima liberalizma odgovaraju neobavezni izbori, s malim izlaskom, s nemotiviranim biračima. Umjesto toga, obavezni bi izbori trebali biti shvaćeni kao dio građanske dužnosti prema svojoj zemlji, prema domovini.
Uostalom, još je u doba renesanse bilo uvedeno obavezno glasanje za članove raznih vijeća renesansnih gradova-republika, pa tako su i članovi Velikog vijeća Dubrovačke Republike bili novčano kažnjavani ako nisu sudjelovali u donošenju odluka.
Izgraditi konsolidiranu demokraciju, to je sada, iza ove pandemije, osnovna zadaća građana u Hrvatskoj, a to znači, osim uvođenja građanskog odgoja u sve obrazovne institucije, i obavezne izbore koji bi otklonili pasivnost jednog dijela građana koji, često opravdano, misli: a što bih ja glasao, kada će sve ionako ostati isto?
autograf
Drugi je problem diskriminacija nacionalnih manjina, usprkos tomu što su one sastavni dio vladajuće koalicije. Srbi i Romi se i dalje diskriminiraju, štogod rekli njihovi lideri koji su dio vladajuće koalicije.
Treći problem Hrvatske je pitanje slobode i cenzure u medijima. Trend je izrazito negativan u posljednje četiri godine, kažu analitičari organizacije Freedom House. Hrvatska se opasno približava Mađarskoj i Poljskoj. Uslijed toga raste samocenzura novinara, a svaki neovisni novinarski glas nastoji se ušutkati.
Izvještaj što ga svake godine objavljuje Freedom House opet svrstava Hrvatsku u polukonsolidirane demokracije, ali trend te ”konsolidacije” je negativan. Četiri su problema s kojima se hrvatska demokracija bakće: prvi je problem korupcija. To je svim građanima Hrvatske dobro poznato, jer je Hrvatska generirala i posebnu političku kategoriju klijenata, nazvanih ”uhljebi”
Četvrti problem hrvatske manjkave demokracije je rast ekstremne desnice, u manifestacijama netrpeljivost, govora mržnje i, uopće, vidljivosti desnih ekstremista u javnom životu zemlje.
Freedom House je međunarodna, nevladina organizacija čiji se nalazi uglavnom podudaraju sa sličnim institucijama u svijetu koje bdiju nad demokracijom, kao što je to švedski Institut za demokraciju, Human Rights Watch i drugi watchdogs – psi čuvari demokracije.
Zato su u polukonsolidiranim demokracijama izbori itekako važan pokazatelj stanja demokracije u zemlji. Po svoj prilici, dok ovo čitate, već je pala odluka vladajuće političke koalicije u Hrvatskoj na čelu s HDZ-om o raspisivanju prijevremenih izbora, koji bi se održali ili u lipnju ili u srpnju ove godine.
Posljednji izbori za Sabor održali su se 11. rujna 2016., pa bi zato izbori koji bi bili održani ili u lipnju ili u srpnju bili, svakako, prijevremeni po svim pokazateljima.
Zakon o izborima u Hrvatskoj dopušta prijevremeno raspuštanje Sabora i predsjednik Republike mora, u određenom roku, sazvati nove izbore.
Ali ovi će se izbori održati u izvanrednoj situaciji, kada je zemlja tek izašla iz pandemije koronavirusa – ako se pandemija ne vrati, što je također moguće.
Izvanredna situacija izazvana pandemijom rezultirat će ekonomskom katastrofom, kako god mi to okrenuli. Svakako će opasti zarada iz turizma i pokazat će se, najesen, sve slabosti hrvatske ekonomije u kojoj turizam sudjeluje s gotovo 20 posto BDP-a.
Uz to, Hrvatska je uvoznik hrane i energije, što će dodatno pogoršati financijsku situaciju, a zahvaljujući pandemijskoj izolaciji već je sada porasla nezaposlenost i mnogi gospodarski subjekti su pred bankrotom.
Zašto se onda žuri s izborima? Očito zato, jer će na jesen situacija biti bitno gora, a time će porasti i nezadovoljstvo građana, a svako nezadovoljstvo ima direktne reperkusije na one političke snage koje su u tom trenutku na kormilu zemlje.
Drugim riječima, HDZ i njegovi partneri računaju da će bolje proći ako izađu sada na izbore, prije nego što im se politički rejting sunovrati na jesen.
To bi bio, sasvim jasno, parcijalni interes HDZ-a i njegovih partnera. HDZ računa s ispitivanjima javnog mišljenja, po kojima bi on sada pobrao oko 29 posto glasova, dok bi SDP, najveći konkurent, pokupio oko 27 posto glasova.
Zašto onda žuriti s izborima? Očito zato, jer će na jesen situacija biti bitno gora, a time će porasti i nezadovoljstvo građana, a svako nezadovoljstvo ima direktne reperkusije na one političke snage koje su u tom trenutku na kormilu zemlje. Drugim riječima, HDZ i njegovi partneri računaju da će bolje proći ako izađu sada na izbore, prije nego što im se politički rejting sunovrati najesen
Ali takvi, prijevremeni izbori su svakako u interesu HDZ-a, ali nisu u interesu hrvatske demokracije. Redovitost izbora je glavna karakteristika stabilnih demokracija, a ne polukonsolidiranih demokracija koje tište četiri navedena problema po kojima Hrvatska može, vrlo brzo, skliznuti među ”iliberalne demokracije”.
To je stajalište struke, političke znanosti, i to ne naše, već međunarodne politologije koja smatra da je redovitost izbora jedan od važnih atributa doista demokratskih izbora. Drugi je atribut – obaveznost izbora.
Takve stavove zastupaju, primjerice, tri ugledne politologinje: Sarah Birch s King’s Collegea u Londonu, Anthoula Malkopoulou iz Uppsale i Lisa Hill sa Sveučilišta u Adelaidi, Australija.
A da je redovitost izbora, u ovoj situaciji, važna sa stajališta općeg dobra (bonum commune) za cjelokupno hrvatsko društvo smatra i glavni urednik Glasa koncila, svećenik Ivan Miklenić.
On postavlja pitanje, je li stvarno opravdano gotovo šest mjeseci prije isteka mandata fokus javnosti usmjeravati na zadržavanje ili osvajanje političke vlasti u Hrvatskoj.
Hrvatska prolazi, i još nije prošla, kroz jednu potpuno novu krizu, koja nas naučava da su nužni radikalni zaokreti u hrvatskoj ekonomiji i politici, a političari – zaključuje Miklenić – ”ne bi smjeli ni ignorirati ni odgađati”.
Doduše, Miklenićev kritički osvrt apelira na jačanje energetske i financijske neovisnosti, polazeći od njegove ocjene da je Hrvatska protratila previše vremena na ”kojekakve iluzije i moderne mitove”, pa se može čitati i u kontekstu njegovih suverenističkih i populističkih ideja i kritičkog stava prema Europskoj uniji.
Ali je u pravu, kad tvrdi da bi politička odluka o prijevremenom raspuštanju Hrvatskog sabora značila bijeg od suočavanja s krizom.
Samo što izlaz iz krize Miklenić vidi drukčije od onoga, što misli struka, u ovome slučaju politologija.
Prvi je preduvjet stabilnosti jednog političkog sustava da se izlaz iz krize ne traži u prijevremenim izborima, već u sveobuhvatnom programu izlaska iz krize i promjene matrice ponašanja, što će reći ekonomske, socijalne, zdravstvene i drugih javnih politika koje mora promicati suvremena država i demokratske institucije.
Dakle, javnu raspravu o izlascima iz krize – i to sveobuhvatnu – trebalo bi povesti prije izbora, i to tako da se garantira što veća participacija građana u tim raspravama, što znači i mobilizaciju medija, otvaranje javnog dijaloga, poticanje na sučeljavanje mišljenja – drugim riječima, na politički diskurs moderne demokracije.
Javnu raspravu o izlascima iz krize – i to sveobuhvatnu – trebalo bi povesti prije izbora, i to tako da se garantira što veća participacija građana u tim raspravama, što znači i mobilizaciju medija, otvaranje javnog dijaloga, poticanje na sučeljavanje mišljenja – drugim riječima, na politički diskurs moderne demokracije
Uostalom, i samo pitanje načina izbora je važno. Spomenute politologinje svjetskog glasa zagovaraju obavezne izbore, koji se danas provode u 22 zemlje na svijetu, od kojih su neke stabilne demokracije.
Uvođenje obaveznih izbora značilo bi i maksimalnu mobilizaciju glasača za izbore, a to ne odgovara desno orijentiranim snagama, već onim političkim snagama koje bolje argumentiraju suočavanje s krizom okoliša, s globalnim zatopljenjem, s boljom organizacijom onog ”općeg dobra” o kojem govori Miklenić, ali oko kojega postoje znatna razmimoilaženja.
U krizi je sam model liberalne demokracije, jer zagovornicima liberalizma odgovaraju neobavezni izbori, s malim izlaskom, s nemotiviranim biračima. Umjesto toga, obavezni bi izbori trebali biti shvaćeni kao dio građanske dužnosti prema svojoj zemlji, prema domovini.
Uostalom, još je u doba renesanse bilo uvedeno obavezno glasanje za članove raznih vijeća renesansnih gradova-republika, pa tako su i članovi Velikog vijeća Dubrovačke Republike bili novčano kažnjavani ako nisu sudjelovali u donošenju odluka.
Izgraditi konsolidiranu demokraciju, to je sada, iza ove pandemije, osnovna zadaća građana u Hrvatskoj, a to znači, osim uvođenja građanskog odgoja u sve obrazovne institucije, i obavezne izbore koji bi otklonili pasivnost jednog dijela građana koji, često opravdano, misli: a što bih ja glasao, kada će sve ionako ostati isto?
autograf
