Varaju me dvadesetičetiri sata dnevno. Prevarena sam svake minute svoga, sa zemlje i iz svemira, nezapaženoga života. Lažu mi svi koji govore i pišu, što ih slušam ili čitam. Sve nije onako kako je rečeno, misli su lažne, rečenice sklopljene da bi privukle moju pažnju i možda divljenje, slikama s televizijskoga ekrana samo ponekad vjerujem, jer su me uspjeli uvjeriti da identične slike mogu imati sasvim suprotno i potpuno različito značenje. Zavisi samo o tome na koju je stranu bio okrenut odašiljač i čiji su domet i frekvencija bili jači. Pa su me podučili da danas više ne vjerujem ni onome što vidim vlastitim očima.
A tek laži onih koji proizvode, reklamiraju, prodaju. Ne mogu procijeniti veće li su ili manje od laži političara. Više mlijeko nije mlijeko, meso nije meso, kruh nije kruh, kava nije kava, i tako unedogled. Možda samo brašno, šećer i ulje izgledaju da su to što bi trebali biti, ali nisu sigurno sve ono što na
etiketi piše. Varaju u cijeni, zakidaju na vagi, kriv je kompjutor, kvaliteta i sastav nisu onakvi u što me uvjeravaju. Kruh nije crni domaći, a u benzinu ima vode, zna to motor svakog autića. Kako li samo budem ugodno iznenađena i obradovana kad me mlada prodavačica upozori na rok trajanja neke bezvezne stvari koju kupujem a da mi ne treba – može mi isti tren utrapiti i prodati tri druge kojima je istekao rok, neću obraćati pažnju.
Važni društveni događaji o kojima bi mogla ovisiti i moja sudbina idealno su mjesto za smišljanje i natjecanje u neistinama. Nisu točne okolnosti, uvjeti, načini, procjene, brojevi, pogotovo ciljevi i informacije o sagledavanjima uzroka i posljedica, zaključcima, usuglašavanjima, dogovorima. Sve to saznam kasnije, kad je taj događaj već zasjenjen drugim, važnijim. Iz koga viri još dodatnih, u ljepši krep-papir uvijenih, laži. A stvarnost pokaže da je malo što od obećanog ostvareno, pa mi jedino preostaje zaključiti da je i obećanje bilo lažno.
Roditelji se služe sitnijim i krupnijim lažima, najčešće s dobrom i pozitivnom namjerom, sa željom da njihovoj djeci bude onako kako oni zamišljaju u svojim nerealnim snovima. Tako navikavaju na laži i podupiru vlastitu djecu koja su već toliko izdresirana da s lakoćom prevare učitelje, direktore, takozvane vjerske autoritete, a nadmašili su i vlastite očeve i majke. Uče ih na svakom koraku, a znamo da djeca najlakše uče.
Možda malo manje varaju oni što me tobože liječe. Često ipak kažu da je to – to, kad su sigurni, a ono što ne znaju kao svojevrsno prešutno priznavanje neznanja proslijede drugima. Bar su u tome pošteni.
Svi oni što ih susrećem i drugi koje izbjegavam, pozvani i nepozvani gosti u mojoj svakodnevici, možda sami nisu svjesni koliko neistine kažu u svojim uzaludnim pripovijedanjima i zapitkivanjima, ali znam da se zbog toga osjećaju bolje, pa im dozvoljavam tu radost uživanja u sebi samima.
Pitam sebe kako mogu živjeti, ne u lažnom svijetu, nego u svijetu laži. Vjerujem u drvo, u biljku i stabljiku, znam da je kiša-kiša i snijeg upravo ono što se tako naziva, vidim oblake, raspoznajem Sunce i Mjesec, razlikujem rijeku, jezero i more. Naučila sam koji je miris zemlje, zvuk grmljavine, što me grije,
a što rashlađuje. Prepoznajem sokake, drumove, mostiće i ćuprije kojima prolazim. Nekako sam sigurna da sve to postoji u obliku i formi koji su dostupni mojim osjetilima. Samo priroda nije lažna dok u njoj nema – čovjeka. U dan i noć nisam baš sigurna, kao ni u snove i javu.
Sva moja zapažanja imaju smisla samo ako i sama nisam optička varka. Što je moguće, budući da sam još za sada ljudsko biće. Jer, da nisam optička varka, ne bih mogla izdržati sve laži kojima me svakodnevno i svakotrenutno obasipaju, a kojima se odupirem i od kojih se branim neistinama koje sama smišljam.
(Iz zbirke kratkih priča „Rascvjetana trpeza“)
A tek laži onih koji proizvode, reklamiraju, prodaju. Ne mogu procijeniti veće li su ili manje od laži političara. Više mlijeko nije mlijeko, meso nije meso, kruh nije kruh, kava nije kava, i tako unedogled. Možda samo brašno, šećer i ulje izgledaju da su to što bi trebali biti, ali nisu sigurno sve ono što na
etiketi piše. Varaju u cijeni, zakidaju na vagi, kriv je kompjutor, kvaliteta i sastav nisu onakvi u što me uvjeravaju. Kruh nije crni domaći, a u benzinu ima vode, zna to motor svakog autića. Kako li samo budem ugodno iznenađena i obradovana kad me mlada prodavačica upozori na rok trajanja neke bezvezne stvari koju kupujem a da mi ne treba – može mi isti tren utrapiti i prodati tri druge kojima je istekao rok, neću obraćati pažnju.
Važni društveni događaji o kojima bi mogla ovisiti i moja sudbina idealno su mjesto za smišljanje i natjecanje u neistinama. Nisu točne okolnosti, uvjeti, načini, procjene, brojevi, pogotovo ciljevi i informacije o sagledavanjima uzroka i posljedica, zaključcima, usuglašavanjima, dogovorima. Sve to saznam kasnije, kad je taj događaj već zasjenjen drugim, važnijim. Iz koga viri još dodatnih, u ljepši krep-papir uvijenih, laži. A stvarnost pokaže da je malo što od obećanog ostvareno, pa mi jedino preostaje zaključiti da je i obećanje bilo lažno.
Roditelji se služe sitnijim i krupnijim lažima, najčešće s dobrom i pozitivnom namjerom, sa željom da njihovoj djeci bude onako kako oni zamišljaju u svojim nerealnim snovima. Tako navikavaju na laži i podupiru vlastitu djecu koja su već toliko izdresirana da s lakoćom prevare učitelje, direktore, takozvane vjerske autoritete, a nadmašili su i vlastite očeve i majke. Uče ih na svakom koraku, a znamo da djeca najlakše uče.
Možda malo manje varaju oni što me tobože liječe. Često ipak kažu da je to – to, kad su sigurni, a ono što ne znaju kao svojevrsno prešutno priznavanje neznanja proslijede drugima. Bar su u tome pošteni.
Svi oni što ih susrećem i drugi koje izbjegavam, pozvani i nepozvani gosti u mojoj svakodnevici, možda sami nisu svjesni koliko neistine kažu u svojim uzaludnim pripovijedanjima i zapitkivanjima, ali znam da se zbog toga osjećaju bolje, pa im dozvoljavam tu radost uživanja u sebi samima.
Pitam sebe kako mogu živjeti, ne u lažnom svijetu, nego u svijetu laži. Vjerujem u drvo, u biljku i stabljiku, znam da je kiša-kiša i snijeg upravo ono što se tako naziva, vidim oblake, raspoznajem Sunce i Mjesec, razlikujem rijeku, jezero i more. Naučila sam koji je miris zemlje, zvuk grmljavine, što me grije,
a što rashlađuje. Prepoznajem sokake, drumove, mostiće i ćuprije kojima prolazim. Nekako sam sigurna da sve to postoji u obliku i formi koji su dostupni mojim osjetilima. Samo priroda nije lažna dok u njoj nema – čovjeka. U dan i noć nisam baš sigurna, kao ni u snove i javu.
Sva moja zapažanja imaju smisla samo ako i sama nisam optička varka. Što je moguće, budući da sam još za sada ljudsko biće. Jer, da nisam optička varka, ne bih mogla izdržati sve laži kojima me svakodnevno i svakotrenutno obasipaju, a kojima se odupirem i od kojih se branim neistinama koje sama smišljam.
(Iz zbirke kratkih priča „Rascvjetana trpeza“)
