Ovaj tekst - "Zamislimo da je Ante Gotovina oslobođen" - napisala je velika hrvatska novinarka Jasna Babić. Objavljen je nakon prvostupanjske presude, kojom je general osuđen na 24 godine zatvora. Novinarka je pretpostavila situaciju u Hrvatskoj kakva bi vladala nakon oslobađajuće presude. Ante Gotovina je u međuvremenu ipak oslobođen, što nam daje mogućnost da pogledamo jesu li autoričina predviđanja bila točna. Također, tekst predviđa i što će se zbiti u godinama nakon oslobađajuće presude. U svakom slučaju, vrlo zanimljivo.
Zamislimo da je Ante Gotovina oslobođen. Haaško tužiteljstvo bilo bi ismijano i popljuvano zbog katastrofalnoga poraza od hrvatske strane, sudsko Vijeće haaškoga tribunala bilo bi proglašeno hrvatskim političkim saveznikom, domaći biskupi zahvaljivali bi Svevišnjem koji je uvijek zaslužan - nikada odgovoran - kao da je riječ o kakvom domaćem političkom vrhovniku. Sindikalnoga hrvatsko-američkoga odvjetnika Luku Mišetića nitko ne bi pitao za potrošene pare iz domovine i dijaspore.
Najvažnije i najpogubnije, brijunski transkript ostao bi zaboravljen u memljivim arhivima i isključen iz institucionalne istine o podmuklim političkim primislima o eksploataciji Oluje, barem dok su na životu brijunski akteri ustrašene i nečiste savjesti, pa falsifikatori s akademskim titulama, koji po dugačkoj hrvatskoj tradiciji služe svakoj i bilo kojoj Vlasti.
Sve u svemu, da nije brijunskoga transkripta, političko-spomeničkom pogledu današnja Hrvatska zaglibila bi u 20 stoljeće, u godine nakon Drugog svjetskog rata, kada su nadolazeće generacije bile osuđene da se skrušeno klanjaju roditeljskoj ratnoj kulturi, zauvijek vrijednijoj od svega što njihovi potomci mogu i smiju postići u bilo kojoj dalekoj budućnosti. Ili bi morali rovati po naslagama institucionalnih laži, prešućivanja i zataškanih dokumenata, kako su djeca partizana s mučninom otkrivala Bleiburg, Goli otok, Staru Gradišku, udbaške likvidacije, zabranjene filmove, pisce, otpisane ljude – sve relikte 20 stoljeća, krcatoga licemjerjem koji je zamračio zločine po svim europskim zemljama.
Okršaj s komunističkom mitologijom i tabuima, koji je vodila mlada generacija osamdesetih godina, otvorio je prostor pluralizma, višestranačja, današnjim nevladinim organizacijama, istodobno prokrčivši tlo samom Franji Tuđmanu i njegovom društvu. To je poučnije da su se prije toga u HDZ uključili kao bjegunci iz SKH, kojega je kompromitirao identični ratno-povijesni legitimitet. Tuđman je shvaćen kao šansa za daljnji opstanak ugrožene generacijske kulture laži, neka vrta jamca za produljeni život blesave teze kako povijesnu istinu smiju diktirati isključivo pobjednici. Iz toga uvjerenja danas se Haaškom tribunalu dijeli militantna lekcija da ignoriraju činjenicu hrvatske oslobodilačke akcije od srbijanske agresije.
Imperativ pobjede i povijesne privilegije pobjednika, koji čuči u mozgovima hrvatskih političara, pobjede pod svaku cijenu, bez obzira na moral i vjerska načela, pravdu, deklarirani humanizam i broj civilnih žrtava, do kraja je artikulirao Ante Đapić kada se 2003. svečano odrekao svoga uzora Ante Pavelića, ustaškoga poglavnika. Ipak je on bio poražena strana, tako je Đapić jezgrovito elaborirao svoj, tobože moderni obrat u dominantno pro-europski trend. Nitko nije zamijetio stravu njegove argumentacije, jer je političkoj sviti izgledala sasvim prirodna i dobrodošla. Nije se računalo da će u dalekom Haagu po drugi put iskrsnuti jedan od dokumenata, koji u 21. stoljeću svjedoči o progutanim željama ostarjelih komunista, kada se nastoje, poput Đapića, paradno prekrstit u nešto trendovski.
Da su hrvatski političari imali iskrene namjere uoči Oluje i na Haaškom sudu, Mladen Bajić, tadašnji nadležni vojni tužitelj, ne bi u haaškom procesu tvrdio kako su pljačke oko Knina zlodjelo civila kamufliranih u hrvatske uniforme. Tvrdnjom je ponajprije pravdao sebe, tek marginalno Gotovinu. Zato brijunski transkript za haaške osuđenike ne mora biti važan, ukoliko HDZ ne nastavi s političkim samo-spašavanjem svojih osnivača i uljepšane uspomene na Franju Tuđmana. No, izuzetno je važan za slobodu generacija koje dolaze. Za razliku od partizansko-komunističke djece, nudi šansu brže i bezbolnije obrane od zaglupljujućih zabluda koje je skovala roditeljska kultura, tragično zatočena u 20. stoljeće. Zato je za njegovo buduće čitanje jednako važan način na koji se brijunski transkript upravo diskvalificira: politička izdaja, ne pravosudna laž.
Jasna Babić
Izvor: Lupiga
Veselje na središnjem zagrebačkom trgu nakon objave oslobađajućih presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču (photo by RFE)
Zamislimo da je Ante Gotovina oslobođen. Haaško tužiteljstvo bilo bi ismijano i popljuvano zbog katastrofalnoga poraza od hrvatske strane, sudsko Vijeće haaškoga tribunala bilo bi proglašeno hrvatskim političkim saveznikom, domaći biskupi zahvaljivali bi Svevišnjem koji je uvijek zaslužan - nikada odgovoran - kao da je riječ o kakvom domaćem političkom vrhovniku. Sindikalnoga hrvatsko-američkoga odvjetnika Luku Mišetića nitko ne bi pitao za potrošene pare iz domovine i dijaspore.
Najvažnije i najpogubnije, brijunski transkript ostao bi zaboravljen u memljivim arhivima i isključen iz institucionalne istine o podmuklim političkim primislima o eksploataciji Oluje, barem dok su na životu brijunski akteri ustrašene i nečiste savjesti, pa falsifikatori s akademskim titulama, koji po dugačkoj hrvatskoj tradiciji služe svakoj i bilo kojoj Vlasti.
Gotovina, Tuđman, Šušak (photo by antegotovina.com)
Sve u svemu, da nije brijunskoga transkripta, političko-spomeničkom pogledu današnja Hrvatska zaglibila bi u 20 stoljeće, u godine nakon Drugog svjetskog rata, kada su nadolazeće generacije bile osuđene da se skrušeno klanjaju roditeljskoj ratnoj kulturi, zauvijek vrijednijoj od svega što njihovi potomci mogu i smiju postići u bilo kojoj dalekoj budućnosti. Ili bi morali rovati po naslagama institucionalnih laži, prešućivanja i zataškanih dokumenata, kako su djeca partizana s mučninom otkrivala Bleiburg, Goli otok, Staru Gradišku, udbaške likvidacije, zabranjene filmove, pisce, otpisane ljude – sve relikte 20 stoljeća, krcatoga licemjerjem koji je zamračio zločine po svim europskim zemljama.
Okršaj s komunističkom mitologijom i tabuima, koji je vodila mlada generacija osamdesetih godina, otvorio je prostor pluralizma, višestranačja, današnjim nevladinim organizacijama, istodobno prokrčivši tlo samom Franji Tuđmanu i njegovom društvu. To je poučnije da su se prije toga u HDZ uključili kao bjegunci iz SKH, kojega je kompromitirao identični ratno-povijesni legitimitet. Tuđman je shvaćen kao šansa za daljnji opstanak ugrožene generacijske kulture laži, neka vrta jamca za produljeni život blesave teze kako povijesnu istinu smiju diktirati isključivo pobjednici. Iz toga uvjerenja danas se Haaškom tribunalu dijeli militantna lekcija da ignoriraju činjenicu hrvatske oslobodilačke akcije od srbijanske agresije.
Jesu li nadolazeće generacije osuđene skrušeno se klanjati roditeljskoj ratnoj kulturi?,
Imperativ pobjede i povijesne privilegije pobjednika, koji čuči u mozgovima hrvatskih političara, pobjede pod svaku cijenu, bez obzira na moral i vjerska načela, pravdu, deklarirani humanizam i broj civilnih žrtava, do kraja je artikulirao Ante Đapić kada se 2003. svečano odrekao svoga uzora Ante Pavelića, ustaškoga poglavnika. Ipak je on bio poražena strana, tako je Đapić jezgrovito elaborirao svoj, tobože moderni obrat u dominantno pro-europski trend. Nitko nije zamijetio stravu njegove argumentacije, jer je političkoj sviti izgledala sasvim prirodna i dobrodošla. Nije se računalo da će u dalekom Haagu po drugi put iskrsnuti jedan od dokumenata, koji u 21. stoljeću svjedoči o progutanim željama ostarjelih komunista, kada se nastoje, poput Đapića, paradno prekrstit u nešto trendovski.
Da su hrvatski političari imali iskrene namjere uoči Oluje i na Haaškom sudu, Mladen Bajić, tadašnji nadležni vojni tužitelj, ne bi u haaškom procesu tvrdio kako su pljačke oko Knina zlodjelo civila kamufliranih u hrvatske uniforme. Tvrdnjom je ponajprije pravdao sebe, tek marginalno Gotovinu. Zato brijunski transkript za haaške osuđenike ne mora biti važan, ukoliko HDZ ne nastavi s političkim samo-spašavanjem svojih osnivača i uljepšane uspomene na Franju Tuđmana. No, izuzetno je važan za slobodu generacija koje dolaze. Za razliku od partizansko-komunističke djece, nudi šansu brže i bezbolnije obrane od zaglupljujućih zabluda koje je skovala roditeljska kultura, tragično zatočena u 20. stoljeće. Zato je za njegovo buduće čitanje jednako važan način na koji se brijunski transkript upravo diskvalificira: politička izdaja, ne pravosudna laž.
Jasna Babić
Izvor: Lupiga
