Jedini "zločin protiv čovječnosti"?

Godina 2015. (bila) je dobra godina za teroriste, baš kao i prethodna godina. Prema istraživanju Instituta za ekonomiju i mir, u 2014. godini 32 658 osoba ubijeno je u terorističkim napadima. Boko Haram i ISIS odgovorni su za više od polovicu smrtnih slučajeva, a istraživanje pokazuje i da je terorizam lako lokalizirati s obzirom da pet zemalja - Afganistan, Irak, Nigerija, Pakistan i Sirija bilježe 78 posto mrtvih u 2014. Irak je prošle godine bio najpogođenija

država s 9 929 mrtvih zbog terorizma te doživljava istodobno najveći broj terorističkih napada i najveći broj žrtava ikada zabilježenih u jednoj zemlji.

Situacija se nije značajno promijenila ove godine. Precizne brojke još uvijek nemamo, ali se možemo prisjetiti nekih većih napada.

• U siječnju je u terorističkom napadu skupine Boko Haram u Bagi (Nigerija) ubijeno više od stotinu ljudi, dok se za dvije tisuće još uvijek "traga", a vrlo je vjerojatno da su mrtvi i da ih nitko, osim njihovih voljenih koji ni ne znaju kako i gdje bi ih tražili, ne traži. Samo mjesec dana kasnije, u napadu Boko Harama u Fotokulu u Kamerunu poginula je 91 osoba, a više od 500 ljudi je ozlijeđeno.


• ISIS je pak u ožujku u Jemenu izveo pet samoubilačkih napada u kojima je poginulo 137 osoba, a 345 je ranjeno.


• U travnju je Keniji, u napadu Al Shababa, terorističke organizacije iz Somalije, ubijeno 147 studenata i studentica na sveučilištu u Garissi, a više od stotinu ih je ranjeno. Nakon ovoga napada organizirane su razne akcije i performansi diljem svijeta, pa tako i performans u Zagrebu, primarno zato što su većina ubijenih studenata bili kršćani. Napad Al Shababa tada se analizirao kroz prizmu religijske motivacije, iako Al Shabab često vrši manje napade unutar Somalije (uglavnom napadi na mjesta na kojima se nalaze civili), redovno napada većinu Somalijaca koji su muslimani i ne brine puno o tome.


• Boko Haram je harao i u lipnju, kada je u Kukawi (Nigerija) u napadima na nekoliko džamija ubijeno više od 160 ljudi, dok je nepoznat broj ranjen - pretpostavlja se da se radi o više stotina ljudi.


• U istom je mjesecu u Khan Bani Saadu u blizini Bagdada, na tržnici eksplodirala bomba, tijekom bajramskog slavlja. Ubijeno je više od stotinu ljudi, a ranjeno još 170. Odgovornost za napad preuzeo je ISIS.


• Samo dva mjeseca kasnije, 76 ljudi je ubijeno, a 212 ranjeno u samoubilačkom napadu u Bagdadu za koji je odgovornost također preuzeo ISIS.


• Jesen je donijela nove napade Boko Harama – u samoubilačkim napadima u džamiji i na nogometnom stadionu u Maiduguriju (Nigerija) ubijeno je 145 ljudi, dok je više od stotinu ranjeno.


• Zatim su na red došli Ankara, Bejrut i Pariz. O Ankari smo čak slušali na vijestima, o Bejrutu nešto malo, ali tek nakon napada u Parizu – komparacije radi.

Istina je, dakle, da teroristički napad u Parizu nije bi ni prvi, ni jedini, ni najveći ove godine, niti je terorizam nešto što nam je palo s neba. Istina je, o njemu se unatoč tome najviše priča – u zapadnom svijetu, ali i svijetu uopće. Istina je i da je jedino napad u Parizu proglašen zločinom protiv čovječnosti.

Društvenim se medijima pokrenula prava lavina rasprava o tome čiji životi (izgleda) vrijede više, čije se smrti i kako oplakuju, koje zemlje (i njihove tragedije) Facebook priznaje profilnim slikama i filterima, kakvu ulogu religija igra u svemu tome, tko su radikalni muslimani i kako da oni "obični" sada dokažu da nisu radikalni.

Je li to bitno, zašto je bitno?

Ovo nije natjecanje, reći će mnogi – pustite ljude da oplakuju i solidariziraju kako žele i s kim žele, pustite ih da budu potreseni, nema potrebe da preko leđa još svježih leševa prostremo i analiziramo ekonomsku i političku kartu svijeta.

Pa ipak, potrebno je reći kako nam trenutno zbilja treba više od površnih reakcija, više od tihog oplakivanja i potresenosti, treba nam dublja analiza i djelovanje – ako želimo da u budućnosti bude manje ovakvih napada.

U četrnaest godina, otkako je proglašen "rat terorizmu", terorizam nije prestao pobjeđivati. Vrtimo se u krugu terorističkog nasilja protiv kojega se borimo državnim terorizmom, loše pripremljenim i nepreciznim vojnim intervencijama, dronovima, racijama, rasnim profiliranjem i sustavnim nasiljem prema marginaliziranim "sumnjivim" društvenim skupinama. U tih četrnaest godina žrtve "rata protiv terorizma" bile su uglavnom civili, tek rijetko teroristi, željene mete. Rat protiv terorizma u suštini je stvorio novi terorizam, potpomogao razviti terorističke mreže koje su čvršće i jače nego ikada.

U zapadnom se svijetu, primarno SAD-u i zemljama Zapadne Europe, danas nalaze gotovo svi centri za pruočavanje, analizu i borbu protiv terorizma, dok se većina terorističkih napada i dalje događa na Bliskom istoku, u Indiji, Pakistanu i Africi – redom područjima u kojima se terorizam javio kao odgovor na represiju, siromaštvo, nasilje, nemoć. Religija je pritom samo alat, ona nije razlog. Razlog je, ponovimo, represija, siromaštvo, nasilje, nemoć.

Ali, dogodila se i jedna promjena – promjena koju smo trebali uvidjeti u posljednjih četrnaest godina cirkularnog nasilja – a to je da rat i nasilje ne ostaju zapečaćeni u jednom vremenu i prostoru. Ta promjena zapravo i nije promjena, već logičan slijed događaja, ali zahvaljujući našim iluzijama o ratovima koji zauvijek mogu trajati "tamo negdje", iako u njima sudjelujemo, sada nam se čini kao velika mijena na koju nismo bili spremni. Iluzija naše neumiješanosti u ratove kojoj je krila davala njihova asimetričnost i komfor našeg života, sada lagano blijedi. Mi ratujemo, a postoje i oni protiv kojih ratujemo (i razlog zbog kojeg ratuju), i oni su također sposobni zadati udarac.

Danas je naprosto potrebno znati da ne možeš baciti bombu na Bagdad ili Kabul, bez da ti se to u nekom trenutku ne vrati – u Parizu ili bilo gdje drugdje u "mirnom svijetu". Ne možeš dronovima usmrtiti 128 ljudi u Pakistanu, od kojih 13 djece, kako bi ubio jednog talibana, i ne očekivati da ti se te smrti neće vratiti. Možda ne pamti sudstvo, možda ne pamte međunarodne organizacije, ali pamte ljudi i pamti Zemlja. Sad se već radi o prevelikoj masi ljudi i previše Zemlje. Zemlja na kojoj živimo jedno je tijelo. Ako smo godinama zanemarivali i uništavali jedan njegov dio, zbog toga će patiti čitava cjelina. Fiktivne geografske linije, granice koje smo povukli, više nas ne mogu zaštiti. Možda su predugo uspijevale, zbog čega smo si dozvolili previše.

Pitanja koja sada izlaze na površinu – ima li među izbjeglicama terorista i mogu li muslimani ikada biti pravi Europljani – pogrešna su polazišta i neće rješiti naše probleme. To je samo još jedan način izbjegavanja suočavanja s pravim problemima.

A kad se već govori o modernoj Europi, Europi koju se toliko slavi i čuva, nju su gradili i za nju se borili i indijski vojnici u britanskoj vojsci – tijekom Prvog svjetskog rata njih milijun, a tijekom Drugog svjetskog rata više od dva milijuna. Mnogi od njih bili su muslimani, baš kao i vojnici iz Senegala Alžira i Tunisa koji su se borili za Francusku – samo tijekom Prvog svjetskog rata za Francusku se borilo 170 tisuća Alžiraca.

Tisuće i tisuće tih, danas zaboravljenih ljudi, dalo je svoje živote kako bi se udarili temelji modernoj Europi, naizgled slobodnom i mirnom svijetu. Hoćemo li napokon shvatiti da smo oduvijek bili povezani i na neki način utjecali jedni na druge? Hoćemo li napokon shvatiti da naš način života ne postoji "tek tako", već se kuje na leđima obespravljenih ljudi i iscrpljene Zemlje? Jesmo li napokon spremni odbaciti izlike uobličene u teze o sukobu civilizacija?

Odgovornost Europe sada nije samo u načinu na koji će se nositi s ISIS-om, nego i sama sa sobom, promjenama koje se događaju (klimatskim, ekonomskim) i stotinama tisućama, vjerojatno i milijunima izbjeglica koji će sigurnost od rata tražiti unutar njenih granica. To su također ljudi koji bježe od radikalizma.

Protiv ISIS-a se, nemojmo zaboraviti, trenutno i bore brojni muslimani i muslimanke - sirijska vojska, Hezbolah, gerile Kurdistanske radničke partije, iračke šiitske paravojske, iračka vojska, iranska vojska, libanonska vojska i palestinske gerile u Siriji.

Daljnje podjele, strahovanja, neznanje i zatvaranja mogu donijeti samo dodatne tragedije. Moramo liječiti cjelinu, zajedno. Fokusiranje na uništavanje "tamo negdje" nama se još uvijek čini korisnije od izgradnje. Ali tamo negdje ne postoji – sve je ovdje. To će nam postati jasno, vjerojatno prekasno.

U informacijski povezanom svijetu, pogotovo zapadnom, danas je teško reći da nismo znali, posuti se pepelom i ići dalje. Svih nas se tiče, svi smo skupa u ovome - prihvatimo svoj dio prava i odgovornosti, nosimo makar taj mali teret svjesnosti.

h-alter