Hrvatsko se društvo svjesno radikalizira i negativna energija građana sustavno usmjerava od onih koji su ih pokrali i osiromašili, na one koji su različiti po podrijetlu, opredjeljenju ili izboru. Prošlotjedni referendum o braku i traženi, protiv ćirilice, samo su uvod u moguće, zlokobnije, scenarije - upozoravaju povjesničari, sociolozi i analitičari.
Kamo Hrvatska ide? Da li vas to plaši kao građanina?„Mene to užasava jer Hrvatska, svakim danom, sve više postaje otok fašizma usred Europe."To svakodnevno bujanje mržnje u Hrvatskoj, nastavlja za Radio Slobodnu Evropu književnik Miljenko Jergović, osobito je ojačalo nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju:
„Ovo nije puzeća fašizacija, nego nakon 1. srpnja i ulaska u EU, te poziva biskupa Valentina Pozaića da se dovrši Oluja, u Hrvatskoj je započela galopirajuća nacifikacija i fašizacija, motiviranje narodnih masa da krenu u linč svih manjina."
Istodobno, kaže Jergović, hrvatski predsjednik, umjesto da kaže kako Hrvatska ne bi smjela biti zemlja nesnošljivosti, izjavljuje kako se „Hrvatska ne bi smjela, pred svijetom, legitimirati kao nesnošljiva":
„Predsjednik Ivo Josipović je nakon rezultata referenduma i nakon svih neoustaških i neonacističkih manifestacija po Hrvatskoj u zadnjih 10 dana, dao još skandalozniju izjavu da Hrvatska nije preko noći postala zemlja netolerancije. Ivo Josipović pred strancima pokušava sakriti ono što Hrvatska ovoga trenutka jeste."
Utemeljitelj Centra za politička istraživanja i voditelj Instituta za europske i globalizacijske studije, doktor Anđelko Milardović, smatra da nije riječ o fašizaciji' ali jest o snažnoj radikalizaciji i talibanizaciji hrvatskog društva, gdje više nitko nikoga ne čuje, za što okrivljuje sve dosadašnje Vlade, od onih 90-tih, preko Račanove 2000-te, do današnje:
„Najlakše je ići sa jednom kvalifikacijom koja ima jak ideološki naboj. Ali strukovno, kada se pogleda, ovdje se radi samo o oživljavanju raznih fundamentalizama, o mješavini religijskog i sekularnog fundamentalizma, koji se pretače u jedna tip radikalne konzervativne ideologije. Onda ta ista radikalna, konzervativna ili neokonzervativna ideologija, generira odgovore drugog tipa fundamentalizma – sekularnog, sa lijeve strane."
Trenutno je, kaže, hrvatsko društvo polarizirano skoro do „bunkera" i to je grijeh „svih struktura", a iza svega, bilo otvoreno ili latentno, stoje dvije najjače političke stranke u zemlji - HDZ i SDP:
„Vjerojatno HDZ-u odgovara ova situaciju, ali i SDP-u odgovara ova situacija jer se ne mora razgovarati o tome da je ova Vlada promašila kompletnu loptu. Meni se u datom trenutku, tog 7, učinilo da smo svi poludjeli. Ovo nije normalno stanje. Perković sa Vukovarom! Što još treba napraviti da neko počne pucati i da u srcu Evrope bukne građanski rat."
I sociolog Renato Matić upozorava da bi sve to mogao biti uvod za najzlokobniji scenarij, a to je „potraga za žrtvenim jarcem i atmosfera linča" koju, uz osjećaj beznađa i ekonomske nesigurnosti, nije teško proizvesti.
I dok jedni govore o „puzajućem fašizmu" i „ustašizaciji", drugi podsjećaju da se to u Hrvatskoj već dogodilo 90-tih, samo tada je, kaže povjesničar Tvrtko Jakovina, bilo više „figa u džepu" jer su ondašnji čelni ljudi, od Tuđmana, do Boljkovca, Manolića i Mesića ipak, bili nekadašnji partizani i ateisti. Danas su stvari „jasnije" i zaoštrenije:
„I baš zato što su te hrvatske polovice približno jednako velike, bit će jedna grozna napetost u društvu, koja je demokratski pod kapacitetom. S te strane se ne može uspostaviti neki normalan ili uljuđeni dijalog. Mislim da će se nastaviti sa ovakvim produbljivanjem razlika između liberalne i neliberalne, svjetovne i ateističke, bogatije i siromašnije Hrvatske."
Na djelu je apsolutna regresija, i to promišljena, ocjenjuje iz svog rakursa i povjesničarka, doktorica Zorica Stipetić. Društvena svijest je, kaže, okljaštrena za mnoge vrednote, osobito za antifašizam, a u temelje hrvatskog društva već su davno ušli neki simboli NDH, od novca, do legitimnog nazivanja ustaške i domobranske vojske - Domovinskom:
„To je ogromni dijapazon, u kojem se dogodila preuređena povijesna memorija jednog naroda."
Građanski otpor ohrabruje, ali on je, prema ocjeni doktorice Stipetić, parcijalan i selektivan, pogotovo po pitanju Srba, koje neki već svode na pravoslavce i svjesno ih brišu iz hrvatske povijesti, kao što je to učinjeno i u vrlo gledanoj i, prema općoj ocjeni, uspješnoj hrvatskoj sapunici Ponos Ratkajevih, o zbivanjima uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata:
„U tom razdoblju, kada je vršen genocid nad Srbima, u toj sapunici, se ne spominje da je u Hrvatskoj ikada igdje bilo Srba. Ta činjenica da se u njoj dešava nešto, što je još od antičkih vremena najteža osuda, a to da se izbaci iz sjećanja i povijesti jedan narod, to nikoga nije u Hrvatskoj zabrinulo, to nitko nije primijetio. Do te mjere je sjećanje preuređeno."
Sva znanstvena istraživanja, u zadnje tri godine, pokazuju da je mlada generacija u Hrvatskoj konzervativnija od svojih roditelja i među najkonzervativnijim mladim ljudima širom Europe - upozorava Marina Škrabalo iz Gonga. Čak 41 posto ih smatra da bi Hrvati u Hrvatsko trebali imati veća prava od prava drugih. Homoseksualnu obitelj u susjedstvu prihvatilo bi tek 27 posto ispitanih. A samo 15 posto mladih, u dobi od 12 do 27 godina, prihvatilo bi Srbina za susjeda, tek sedam posto za bračnog partnera. Sve to, zaključuje Škrabalo, više govori o društvu u kojem odrastaju, nego o njima samima:
„O državi koja ne odgaja mlade ljude u duhu demokratskih vrijednosti i za aktivno građansko, o snažnom utjecaju crkve, koja ne obavlja svoj posao izgradnje povjerenja u društvu, nego Hrvatska katolička crkva stoji čvrsto na liniji katoličkog nacionalizma. To je posljedica jedne vrlo plitke europeizacije, koja je zahvatila zakone, papire i institucije, ali nije zahvatila društvo jer se politička elita nije bavila narodom, nego se bavila sama sobom."
Izvor: seebiz
„Ovo nije puzeća fašizacija, nego nakon 1. srpnja i ulaska u EU, te poziva biskupa Valentina Pozaića da se dovrši Oluja, u Hrvatskoj je započela galopirajuća nacifikacija i fašizacija, motiviranje narodnih masa da krenu u linč svih manjina."
Istodobno, kaže Jergović, hrvatski predsjednik, umjesto da kaže kako Hrvatska ne bi smjela biti zemlja nesnošljivosti, izjavljuje kako se „Hrvatska ne bi smjela, pred svijetom, legitimirati kao nesnošljiva":
„Predsjednik Ivo Josipović je nakon rezultata referenduma i nakon svih neoustaških i neonacističkih manifestacija po Hrvatskoj u zadnjih 10 dana, dao još skandalozniju izjavu da Hrvatska nije preko noći postala zemlja netolerancije. Ivo Josipović pred strancima pokušava sakriti ono što Hrvatska ovoga trenutka jeste."
Utemeljitelj Centra za politička istraživanja i voditelj Instituta za europske i globalizacijske studije, doktor Anđelko Milardović, smatra da nije riječ o fašizaciji' ali jest o snažnoj radikalizaciji i talibanizaciji hrvatskog društva, gdje više nitko nikoga ne čuje, za što okrivljuje sve dosadašnje Vlade, od onih 90-tih, preko Račanove 2000-te, do današnje:
„Najlakše je ići sa jednom kvalifikacijom koja ima jak ideološki naboj. Ali strukovno, kada se pogleda, ovdje se radi samo o oživljavanju raznih fundamentalizama, o mješavini religijskog i sekularnog fundamentalizma, koji se pretače u jedna tip radikalne konzervativne ideologije. Onda ta ista radikalna, konzervativna ili neokonzervativna ideologija, generira odgovore drugog tipa fundamentalizma – sekularnog, sa lijeve strane."
Trenutno je, kaže, hrvatsko društvo polarizirano skoro do „bunkera" i to je grijeh „svih struktura", a iza svega, bilo otvoreno ili latentno, stoje dvije najjače političke stranke u zemlji - HDZ i SDP:
„Vjerojatno HDZ-u odgovara ova situaciju, ali i SDP-u odgovara ova situacija jer se ne mora razgovarati o tome da je ova Vlada promašila kompletnu loptu. Meni se u datom trenutku, tog 7, učinilo da smo svi poludjeli. Ovo nije normalno stanje. Perković sa Vukovarom! Što još treba napraviti da neko počne pucati i da u srcu Evrope bukne građanski rat."
I sociolog Renato Matić upozorava da bi sve to mogao biti uvod za najzlokobniji scenarij, a to je „potraga za žrtvenim jarcem i atmosfera linča" koju, uz osjećaj beznađa i ekonomske nesigurnosti, nije teško proizvesti.
I dok jedni govore o „puzajućem fašizmu" i „ustašizaciji", drugi podsjećaju da se to u Hrvatskoj već dogodilo 90-tih, samo tada je, kaže povjesničar Tvrtko Jakovina, bilo više „figa u džepu" jer su ondašnji čelni ljudi, od Tuđmana, do Boljkovca, Manolića i Mesića ipak, bili nekadašnji partizani i ateisti. Danas su stvari „jasnije" i zaoštrenije:
„I baš zato što su te hrvatske polovice približno jednako velike, bit će jedna grozna napetost u društvu, koja je demokratski pod kapacitetom. S te strane se ne može uspostaviti neki normalan ili uljuđeni dijalog. Mislim da će se nastaviti sa ovakvim produbljivanjem razlika između liberalne i neliberalne, svjetovne i ateističke, bogatije i siromašnije Hrvatske."
Na djelu je apsolutna regresija, i to promišljena, ocjenjuje iz svog rakursa i povjesničarka, doktorica Zorica Stipetić. Društvena svijest je, kaže, okljaštrena za mnoge vrednote, osobito za antifašizam, a u temelje hrvatskog društva već su davno ušli neki simboli NDH, od novca, do legitimnog nazivanja ustaške i domobranske vojske - Domovinskom:
„To je ogromni dijapazon, u kojem se dogodila preuređena povijesna memorija jednog naroda."
Građanski otpor ohrabruje, ali on je, prema ocjeni doktorice Stipetić, parcijalan i selektivan, pogotovo po pitanju Srba, koje neki već svode na pravoslavce i svjesno ih brišu iz hrvatske povijesti, kao što je to učinjeno i u vrlo gledanoj i, prema općoj ocjeni, uspješnoj hrvatskoj sapunici Ponos Ratkajevih, o zbivanjima uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata:
„U tom razdoblju, kada je vršen genocid nad Srbima, u toj sapunici, se ne spominje da je u Hrvatskoj ikada igdje bilo Srba. Ta činjenica da se u njoj dešava nešto, što je još od antičkih vremena najteža osuda, a to da se izbaci iz sjećanja i povijesti jedan narod, to nikoga nije u Hrvatskoj zabrinulo, to nitko nije primijetio. Do te mjere je sjećanje preuređeno."
Sva znanstvena istraživanja, u zadnje tri godine, pokazuju da je mlada generacija u Hrvatskoj konzervativnija od svojih roditelja i među najkonzervativnijim mladim ljudima širom Europe - upozorava Marina Škrabalo iz Gonga. Čak 41 posto ih smatra da bi Hrvati u Hrvatsko trebali imati veća prava od prava drugih. Homoseksualnu obitelj u susjedstvu prihvatilo bi tek 27 posto ispitanih. A samo 15 posto mladih, u dobi od 12 do 27 godina, prihvatilo bi Srbina za susjeda, tek sedam posto za bračnog partnera. Sve to, zaključuje Škrabalo, više govori o društvu u kojem odrastaju, nego o njima samima:
„O državi koja ne odgaja mlade ljude u duhu demokratskih vrijednosti i za aktivno građansko, o snažnom utjecaju crkve, koja ne obavlja svoj posao izgradnje povjerenja u društvu, nego Hrvatska katolička crkva stoji čvrsto na liniji katoličkog nacionalizma. To je posljedica jedne vrlo plitke europeizacije, koja je zahvatila zakone, papire i institucije, ali nije zahvatila društvo jer se politička elita nije bavila narodom, nego se bavila sama sobom."
Izvor: seebiz
