Točno kažu da su dvorske lude početak slobode govora. Mnogi ih ne cijene i s njima se izruguju, ali ponekad su samo one u stanju reći moćnicima i skepticima bolne istine. Tradicionalno takvi završe u Saboru.
Svaka politička stranka trebala bi imati svoju dvorsku ludu. Tako bi se na vrijeme čule i evidentne istine, spriječile pogreške i poniženja.
Da je u HDZ-u postojala bar neka dvorska luda, ne bi se sramoti izložili svi oni snishodljivi poslušnici koji su vjerovali u lojalnost i vođu, a ne u jasne istine. Točno kaže Erazmo Roterdamski da mu se vladari čine ”dostojni sažaljenja, jer nemaju čovjeka koji bi im govorio istinu, nego su prisiljeni da oko sebe drže laskavce umjesto prijatelja”.
Onaj tko misli da je politika za razumne, proračunate i mudre ljude, taj ne može razumjeti što nam se događa. Onaj tko misli da je politika pak umijeće mogućega, i taj bi imao problema s razumijevanjem.
Ono što nam se u politici čini predvidivim, vjerojatnim i mogućim odjednom se izgubi u vrtlogu neočekivanog, nerazumnog i zato nepredvidivog ponašanja.
Pogađa samo onaj tko zna i vjeruje da su na vlasti ljudi prepuni mana, taštine, oholosti, precjenjivanja vlastitih mogućnosti, da su često oni koji se čine pametni pod aureolom moći i funkcija oni koji rade najgore, sebi štetne ludorije, koji naravno griješe kad nešto predviđaju ili proriču, ali pogađaju u onim trenucima kad zakazuje ljudski razum.
Da budem jasniji: ovo je bio težak tjedan za HDZ. Ne mislim toliko na dramatične događaje političke krize Vlade, koliko na to kako su se u tome mnogi, inače i naizgled sasvim pametni ljudi, izgubili, ponašali čudno, davali izjave o kojima nisu dosta razmišljali.
Glavna posljedica nije podnošenje ostavke, već poljuljano povjerenje u vodstvo stranke. Nerazumljivo i nerazumno se do zadnjeg časa baratalo s mogućim preokretom i rekonstrukcijom Vlade, prije toga, uz sasvim neprimjerena objašnjenja i rječnik, rušilo se vlastitu Vladu i stvaralo dojam da je u pozadini pridobivanja saveznika nečasna trgovina položajima, obećanjima i novcem.
Baratalo se brojevima, pogrešno zbrajalo, a sve širi krug ljudi vodstva u tome se potpuno izgubio. Neke od izjava treba uvrstiti u zbirku svjetski značajnih gafova. O ”preslagivanju” se govorilo i nakon sastanka na Pantovčaku kada je dogovoreno raspisivanje izbora, o tome da HDZ ima većinu za novu vladu i onda kada su 93 zastupnika potpisala zahtjev za raspuštanje.
Nemušto i nevješto pozivalo se na poslovničke odredbe, kupovalo vrijeme i gubio ugled. Ne shvaćam ni pokušaje pritiska na Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa izjavama ”sigurni smo u to kakva će biti odluka”, cijelom histeričnom eskapadom o dokazima nevinosti, a bilo bi bolje da su predani uvjerljivi dokazi.
Žao mi je onih koji su u nenadanom nastupu lojalnosti prema svom stranačkom vođi tražili povratak na scenu nakon političke marginalizacije i jednostavno pretjerivali ne razmišljajući o tome što piše u Ustavu i zakonima. Postali su taoci svojih izjava, a mediji su, uživajući u roštiljanju takvih konvertita, nastojali izrezati najgore gluposti (HRT) ili pak uživali u beskrajnom ponavljanju ne baš mudrih izreka.
Osjetila se zbunjenost, nesigurnost i nedostatak političkog instinkta. Točno je da su ostavke zakasnile, ali gore od toga je pokazivanje organizacijskog rasula, buđenje unutrašnjih sukoba, zavisti i borbe za prevlast. Ne samo da je to razlog pada ugleda stranke već i razlog moguće pasivizacije najboljih. Dojam je da nisu stranku napustili intelektualci već intelekt.
Meni je teško razgovarati s ljudima koji su, iskreno vjerujući u HDZ, očajno pokušavali razumom spoznati što se događa. Neki tvrde da je sve smislio doktor s dva imena, maštaju o uhićenjima veleizdajnika i kriminalaca. Još iskreno vjeruju da je Sanader žrtva političkog progona. Još vjeruju u nekakvo preslagivanje, prihvaćaju glasine da se radi o zavjeri i podmetanju.
Optužuju Milanovića da stoji iza rušenja Vlade. Orešković je taman počeo zadobivati simpatije kada se na njega sručila gomila optužbi i glasina. Ruše ga oni koji su ga doveli i neumjereno hvalili.
Cijela dva dana iste laude slušali smo o ”premijeru Mariću” koji teško može objasniti svoju suglasnost o tome da se da izigrati, teško opravdati zakašnjelu izjavu da nastavlja raditi svoj posao. Vlada je smijenjena, utakmica je gotova, treba samo pripremiti teren za novu. Sva sreća da će nogomet, vruće vrijeme i turističke vijesti prikriti patetičnu Vladu bez cilja i sadržaja.
Obični članovi hvataju se za slamke klimavih objašnjenja. Sve je zavjera stranih tajnih službi. Milanović je dokumente dao novinama (”Nećemo dozvoliti Milanoviću da ušeta u Banske dvore”).
Govori se o tome da general Gotovina treba stati na čelo vojske i ”rastjerati bagru”, ali da to neće jer je izdajica koji uživa profite od koncesija.
Tvrdi se da postoji peta kolona koja će stvoriti desni centar i postaviti vladu stručnjaka uz pomoć Predsjednice koja se još bavi orjunašima.
To sve ne treba smatrati jadnim objašnjenjima izgubljene i dezorijentirane generacije, jer će takve parole stvoriti pozadinu izborne kampanje. Da nema ozbiljne činjenice da se ljudska nesigurnost i izgubljenost usmjeri na prikladnog neprijatelja, ovo bi bila komedija. ”Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih redatelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj tko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije.” (Erazmo, Pohvala ludosti, 1511)
Nije mi baš do smijeha, a komedija se nastavlja. Hoće li biti dovoljno vremena da se stranka oporavi od stresa? Ili će možda budući predsjednik unaprijed dobiti alibi za izgubljene izbore? HDZ, ako želi uspjeh na izborima, ako želi upravljati zemljom (a ne samo kontrolirati MUP, SOA-u i pravosuđe), mora prestati biti taocem svog čvrstog jezgra.
Vrijeme je prošlo, ne može se živjeti na staroj slavi, ljudi su ostarjeli, a indoktrinacija mladih daje paradoksalne efekte. No i obična matematička kalkulacija (Gausova krivulja) govori da većina ne može imati temelj u ekstremizmu, dogmatizmu i fundamentalizmu.
Kad sam bio mlad, bio sam zadivljen onim ljudima koji sami sa sobom igraju šah. Kakva to treba biti koncentracija i mogućnost mijenjanja identiteta. Malo vučeš bijele, malo crne figure i uvijek pobjeđuješ. Sad, kada sam iskusio politiku, mislim da se ne radi o vještini.
Prije je objašnjenje u tome da političari, a i oni su ljudi, ne vole gubiti. Za njih igra ne znači ništa, ali izjeda ih pomisao da, makar u igri, mogu izgubiti. No u životu i politici malo je situacija u kojima netko ne gubi. Netko gubi, drugi dobiva.
Kad se jedanput otkrije ta jednostavna istina, nastupi bijes, iznenađenje, panika i nesnalaženje. U politici tada nastupi zbrka i ljudi se potpuno izgube. Nisu računali da mogu izgubiti, pa se izgube, ne mogu se orijentirati i snaći.
Iako politika i šah imaju mnogo sličnosti, strašno je kad netko, uvjeren da će pobijediti jer igra na obje strane, shvati da mu je pažnja popustila i da je izgubio.
Do nedavno sam mislio da je tako nešto logički nemoguće i apsurdno, ali me politička stvarnost Hrvatske demantira. Politika nije samo promišljena igra već i djelatnost u kojoj porivi taštine, ega i umišljene veličine dovode do gubitka. Možda će se netko svemu radovati, no svi smo izgubili. Barem dragocjeno vrijeme. I za to se snosi, ako ne odgovornost, onda sram.
autograf
Svaka politička stranka trebala bi imati svoju dvorsku ludu. Tako bi se na vrijeme čule i evidentne istine, spriječile pogreške i poniženja.
Da je u HDZ-u postojala bar neka dvorska luda, ne bi se sramoti izložili svi oni snishodljivi poslušnici koji su vjerovali u lojalnost i vođu, a ne u jasne istine. Točno kaže Erazmo Roterdamski da mu se vladari čine ”dostojni sažaljenja, jer nemaju čovjeka koji bi im govorio istinu, nego su prisiljeni da oko sebe drže laskavce umjesto prijatelja”.
Onaj tko misli da je politika za razumne, proračunate i mudre ljude, taj ne može razumjeti što nam se događa. Onaj tko misli da je politika pak umijeće mogućega, i taj bi imao problema s razumijevanjem.
Ono što nam se u politici čini predvidivim, vjerojatnim i mogućim odjednom se izgubi u vrtlogu neočekivanog, nerazumnog i zato nepredvidivog ponašanja.
Do nedavno sam mislio da je tako nešto logički nemoguće i apsurdno, ali me politička stvarnost Hrvatske demantira. Politika nije samo promišljena igra već i djelatnost u kojoj porivi taštine, ega i umišljene veličine dovode do gubitka. Možda će se netko svemu radovati, no svi smo izgubili. Barem dragocjeno vrijeme. I za to se snosi, ako ne odgovornost, onda sram
Pogađa samo onaj tko zna i vjeruje da su na vlasti ljudi prepuni mana, taštine, oholosti, precjenjivanja vlastitih mogućnosti, da su često oni koji se čine pametni pod aureolom moći i funkcija oni koji rade najgore, sebi štetne ludorije, koji naravno griješe kad nešto predviđaju ili proriču, ali pogađaju u onim trenucima kad zakazuje ljudski razum.
Da budem jasniji: ovo je bio težak tjedan za HDZ. Ne mislim toliko na dramatične događaje političke krize Vlade, koliko na to kako su se u tome mnogi, inače i naizgled sasvim pametni ljudi, izgubili, ponašali čudno, davali izjave o kojima nisu dosta razmišljali.
Glavna posljedica nije podnošenje ostavke, već poljuljano povjerenje u vodstvo stranke. Nerazumljivo i nerazumno se do zadnjeg časa baratalo s mogućim preokretom i rekonstrukcijom Vlade, prije toga, uz sasvim neprimjerena objašnjenja i rječnik, rušilo se vlastitu Vladu i stvaralo dojam da je u pozadini pridobivanja saveznika nečasna trgovina položajima, obećanjima i novcem.
Baratalo se brojevima, pogrešno zbrajalo, a sve širi krug ljudi vodstva u tome se potpuno izgubio. Neke od izjava treba uvrstiti u zbirku svjetski značajnih gafova. O ”preslagivanju” se govorilo i nakon sastanka na Pantovčaku kada je dogovoreno raspisivanje izbora, o tome da HDZ ima većinu za novu vladu i onda kada su 93 zastupnika potpisala zahtjev za raspuštanje.
Nemušto i nevješto pozivalo se na poslovničke odredbe, kupovalo vrijeme i gubio ugled. Ne shvaćam ni pokušaje pritiska na Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa izjavama ”sigurni smo u to kakva će biti odluka”, cijelom histeričnom eskapadom o dokazima nevinosti, a bilo bi bolje da su predani uvjerljivi dokazi.
Žao mi je onih koji su u nenadanom nastupu lojalnosti prema svom stranačkom vođi tražili povratak na scenu nakon političke marginalizacije i jednostavno pretjerivali ne razmišljajući o tome što piše u Ustavu i zakonima. Postali su taoci svojih izjava, a mediji su, uživajući u roštiljanju takvih konvertita, nastojali izrezati najgore gluposti (HRT) ili pak uživali u beskrajnom ponavljanju ne baš mudrih izreka.
Da je u HDZ-u postojala bar neka dvorska luda, ne bi se sramoti izložili svi oni snishodljivi poslušnici koji su vjerovali u lojalnost i vođu, a ne u jasne istine. Točno kaže Erazmo Roterdamski da mu se vladari čine ”dostojni sažaljenja, jer nemaju čovjeka koji bi im govorio istinu, nego su prisiljeni da oko sebe drže laskavce umjesto prijatelja“
Osjetila se zbunjenost, nesigurnost i nedostatak političkog instinkta. Točno je da su ostavke zakasnile, ali gore od toga je pokazivanje organizacijskog rasula, buđenje unutrašnjih sukoba, zavisti i borbe za prevlast. Ne samo da je to razlog pada ugleda stranke već i razlog moguće pasivizacije najboljih. Dojam je da nisu stranku napustili intelektualci već intelekt.
Meni je teško razgovarati s ljudima koji su, iskreno vjerujući u HDZ, očajno pokušavali razumom spoznati što se događa. Neki tvrde da je sve smislio doktor s dva imena, maštaju o uhićenjima veleizdajnika i kriminalaca. Još iskreno vjeruju da je Sanader žrtva političkog progona. Još vjeruju u nekakvo preslagivanje, prihvaćaju glasine da se radi o zavjeri i podmetanju.
Optužuju Milanovića da stoji iza rušenja Vlade. Orešković je taman počeo zadobivati simpatije kada se na njega sručila gomila optužbi i glasina. Ruše ga oni koji su ga doveli i neumjereno hvalili.
Cijela dva dana iste laude slušali smo o ”premijeru Mariću” koji teško može objasniti svoju suglasnost o tome da se da izigrati, teško opravdati zakašnjelu izjavu da nastavlja raditi svoj posao. Vlada je smijenjena, utakmica je gotova, treba samo pripremiti teren za novu. Sva sreća da će nogomet, vruće vrijeme i turističke vijesti prikriti patetičnu Vladu bez cilja i sadržaja.
Obični članovi hvataju se za slamke klimavih objašnjenja. Sve je zavjera stranih tajnih službi. Milanović je dokumente dao novinama (”Nećemo dozvoliti Milanoviću da ušeta u Banske dvore”).
Govori se o tome da general Gotovina treba stati na čelo vojske i ”rastjerati bagru”, ali da to neće jer je izdajica koji uživa profite od koncesija.
Tvrdi se da postoji peta kolona koja će stvoriti desni centar i postaviti vladu stručnjaka uz pomoć Predsjednice koja se još bavi orjunašima.
To sve ne treba smatrati jadnim objašnjenjima izgubljene i dezorijentirane generacije, jer će takve parole stvoriti pozadinu izborne kampanje. Da nema ozbiljne činjenice da se ljudska nesigurnost i izgubljenost usmjeri na prikladnog neprijatelja, ovo bi bila komedija. ”Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih redatelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj tko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije.” (Erazmo, Pohvala ludosti, 1511)
Glavna posljedica nije podnošenje ostavke, već poljuljano povjerenje u vodstvo stranke. Nerazumljivo i nerazumno se do zadnjeg časa baratalo s mogućim preokretom i rekonstrukcijom Vlade, prije toga, uz sasvim neprimjerena objašnjenja i rječnik, rušilo se vlastitu Vladu i stvaralo dojam da je u pozadini pridobivanja saveznika nečasna trgovina položajima, obećanjima i novcem
Nije mi baš do smijeha, a komedija se nastavlja. Hoće li biti dovoljno vremena da se stranka oporavi od stresa? Ili će možda budući predsjednik unaprijed dobiti alibi za izgubljene izbore? HDZ, ako želi uspjeh na izborima, ako želi upravljati zemljom (a ne samo kontrolirati MUP, SOA-u i pravosuđe), mora prestati biti taocem svog čvrstog jezgra.
Vrijeme je prošlo, ne može se živjeti na staroj slavi, ljudi su ostarjeli, a indoktrinacija mladih daje paradoksalne efekte. No i obična matematička kalkulacija (Gausova krivulja) govori da većina ne može imati temelj u ekstremizmu, dogmatizmu i fundamentalizmu.
Kad sam bio mlad, bio sam zadivljen onim ljudima koji sami sa sobom igraju šah. Kakva to treba biti koncentracija i mogućnost mijenjanja identiteta. Malo vučeš bijele, malo crne figure i uvijek pobjeđuješ. Sad, kada sam iskusio politiku, mislim da se ne radi o vještini.
Prije je objašnjenje u tome da političari, a i oni su ljudi, ne vole gubiti. Za njih igra ne znači ništa, ali izjeda ih pomisao da, makar u igri, mogu izgubiti. No u životu i politici malo je situacija u kojima netko ne gubi. Netko gubi, drugi dobiva.
Kad se jedanput otkrije ta jednostavna istina, nastupi bijes, iznenađenje, panika i nesnalaženje. U politici tada nastupi zbrka i ljudi se potpuno izgube. Nisu računali da mogu izgubiti, pa se izgube, ne mogu se orijentirati i snaći.
Iako politika i šah imaju mnogo sličnosti, strašno je kad netko, uvjeren da će pobijediti jer igra na obje strane, shvati da mu je pažnja popustila i da je izgubio.
Do nedavno sam mislio da je tako nešto logički nemoguće i apsurdno, ali me politička stvarnost Hrvatske demantira. Politika nije samo promišljena igra već i djelatnost u kojoj porivi taštine, ega i umišljene veličine dovode do gubitka. Možda će se netko svemu radovati, no svi smo izgubili. Barem dragocjeno vrijeme. I za to se snosi, ako ne odgovornost, onda sram.
autograf
