Iluzija ili realnost



Neki dan me toliko potreslo kad sam pročitala koliko je problema sebi ‘navukla’ žena koja je izjavila da ne vidi razlog zašto zdravi roditelji zdrave djece ne bi radili. Mislim, vjerojatno je to zato što i ja to mislim već više od dvadeset godina. Jučer je A. A. napisala kolumnu na tu temu, tako razumljivu i jednostavnu, a opet se unaprijed ispričala što će nekoga uvrijediti ili biti neshvaćena, kao i da je spremna na hejtere. Zašto? Mislim da nema razloga, osim nekih koji su iznimno (iako to ne mogu uopće vjerovati da je moguće) pravili djecu zbog redovnih primanja. Eto, baš tako. Svi ostali, vjerujem da su pravili i rađali djecu zato što to žele. Ok. nekima je pomoglo to što će lako dobiti sredstva da zbilja mogu imati djece koliko žele, no teško mi je vjerovati da je itko mislio da to može trajati vječno!


Razumijem da svi mi, kada imamo mogućnost da dobijemo nešto od grada ili države, ne upitamo se odmah otkuda su sredstva za to. Nakon godina primanja dobrih prihoda za treće i svako slijedeće dijete, (nisam ni znala, ali imali su pravo povrata poreza! Također je majkama išao i staž ) nakon 15 god. odgajanja djece imaju i pravo na mirovinu!


Rekao bi čovjek, pa neka! Da, slažem se, da je to u bogatoj Hrvatskoj, koja je stvorila uvjete da majke rade i imaju djecu o kojoj će se brinuti u jaslicama ili vrtiću. U firmi ili blizu firme. Da ne moraju birati između majčinstva i karijere. U kojoj je sve za djecu besplatno, za svu djecu. Vrtić, škola, knjige, prijevoz, dnevni boravak, sportske aktivnosti. U kojoj nema PDV na pelene, dječju hranu, uloške za žene (besplatno u školama pa i firmama), pelene za odrasle. U kojoj ugrožene skupine, invalidi, djeca i skrbnici imaju sve riješeno kod prvog rješenja o invalidnosti. U kojoj je normalno da se ne mora razmišljati mogu li se imati djeca, ijedno, već samo planirati po osobnim željama. U našoj Hrvatskoj, gdje smo svi mi uplaćivali za te plaće i doplatke, gdje su se novci iz svih firmi slijevali u Zagreb (gdje su većinom sjedišta), naravno i glavni grad koji je imao najveći proračun (pet dobivao najviše iz proračuna u koji svi uplaćujemo) nije to baš bilo normalno. Razumijem da je onima koji su to koristili sad teško, ali imaju 6 mjeseci da se snađu, a ruku na srce, posla ima i najmanji problem će biti naći posao. Oni koji imaju više djece, imaju i stariju koja mogu malo pričuvati manju, pa kao i svi drugi, baka servis, tete čuvalice…


Evo usporedbe, imam dvije prijateljice u Brodu s četvero djece. Baš su željele četvrto. Jedna radi u samoposluzi, druga je kući, nešto malo radi privatno, koliko stigne (sve prijavljeno), uplaćuje u proračun, jer smatra da će trebati bar minimalnu mirovinu. Snalazile su se svakako. Djeca sretna, neki završili i fakultete. Oni su to htjeli, osim dječjeg doplatka, nisu imali ništa drugo. Prošla su vremena kad su se djeca rađala da budu radna snaga. Moja generacija i oni deset do petnaest godina stariji već nisu bili ništa drugo do djeca koju su roditelji htjeli i mogli imati sukladno svojim željama i mogućnostima. Nismo bili radna snaga već nasljednici, produžetak vrste, budućnost, radost. ali i trošak. Jer koji roditelj želi vidjeti gladno svoje dijete, da mu ne može kupiti cipele ili jaknu, da ne pričamo danas što sve trebaju što je nametnuto vremenom u kojem živimo. To su činjenice. Možemo se mi lagati i pričati bajke, ali obitelj se planira i drugačije ne ide. U Zagrebu je išlo, dobro, neki su si pomogli, ali sad je gotovo. Ne samo to. Bit će tu još puno toga što je bilo ( najavljeni otkazi), čemu je kraj. Srećom, za razliku od prije deset godina, posla ima. Činjenica, mora se raditi, ali uvijek postoji ta neka kvaka.


Vozača nema, u cijeloj Europi, plaćaju ih suhim zlatom. Ugostiteljstvo u sezoni, građevina i usluge u svim branšama. Majstori se čekaju (moj muž počeo dobivati vino od doktora 😉), tako da nema zime da će biti gladnih. Jedino ako zbog covida sve opet ne stane, a mislim da neće.
Vjerujem da će doći opet normalna vremena da će se živjeti od rada (kao u normalnom svijetu), da će se smanjiti plaće u državnom aparatu, a porasti još ove u realnom sektoru. Tada će se sve dovesti u neko normalno stanje.


Naš problem koji smo sami stvorili (država) je da su generacije odrasle gledajući kako se ne ide raditi, a dobro se živi. Od zasluženih ali i, neću reći nezasluženih, no mislim bezrazložnih mirovina, do evo majki odgajateljica. Pa kao da ja nisam bila svojoj djeci odgajatelj?! Trebalo je jednima dati odgovarajuće poslove i neke olakšice ili dodatne koeficijente, a majkama uvjete da budu i majke i da mogu raditi. Jer vjerujem da ima i onih koje su linijom manjeg otpora uzele taj ‘paket’, ne videći način da sve usklade. Naravno da one koje ne žele raditi i žele biti domaćice ne treba tjerati da idu raditi, no to moraju moći. Kako moja prijateljica kaže:” NIje to skupo samo se ti nisi dobro udala!” E, tako je to sa statusom domaćica. Mora se moći. Lijepo bi bilo da se može dobro živjeti od jedne plaće. Natalitet raste samo kada roditelji vide sigurnost i mogućnosti za boljitak. Zato je jedini način da se država sredi, da svi zarade svoju plaću i da jednom doneseni zakoni vrijede dugo, dugo. Naravno, da su u korist malog čovjeka.


Do tada će nas bombardirati vijestima koje to ne bi trebale biti jer ne bi trebale postojati takve razlike u jednoj tako malobrojnoj zemlji. Dok se oni drže one ‘zavadi pa vladaj’, mi naivni to i radimo. Nadam se zbog te iste djece, nekim boljim vremenima.


Sada nešto jesenje.


Lazanje s povrćem sa žara


Ukusne lazanje mogu biti i bez mesa. Ove su idealan obrok dan nakon roštiljanja. Ispečete nešto više povrća pa spremite u hladnjak. Onda imate već pola posla obavljeno, a da niste ni primijetili! Ukusan je obrok, a za one koji ne mogu bez mesa, opet često ostane neki komadić od roštilja. Svi sretni i zadovoljni. Također je idealno za vegetarijance. No sada kada je hladnije, možete na grill tavi prepeći povrće, opet će biti savršeno!



Foto: Dražen Bota


Sastojci


500 g ricotta sira
150 listova za lazanje (kratko ih kuhajte u slanoj vodi. Oko 4-5 min)
500 g povrća s roštilja (patlidžan, tikvica, paprika, cherry rajčice, luk)
250 g mozzarele
2 žlice pinjola ili oraha
2 režnja češnjaka
125 g parmezana
1 žlica maslinovog ulja
manja vezica lista bosiljka
600 g umaka za pizze, kuhane šalše ili domaće ukuhane rajčice
sol, papar


Priprema


Zagrijte pećnicu na 200°C. Češnjak očistite i sitno nasjeckajte. Ostavite par listića bosiljka za ukras, a ostalo nasjeckajte. Parmezan naribajte, ostavite 2 žlice sa strane, a ostatak pomiješajte s ricottom, češnjakom i sjeckanim bosiljkom. Posolite i popaprite. Dublju posudu veličine 20×30 cm premažite uljem. Stavite par žlica umaka od rajčice pa listove lazanja. Naizmjenično stavljajte kremu od ricotte, povrće i umak, pa ponavljajte jednom ili dva puta, koliko stane. Na gornji sloj tijesta ide umak, krema, povrće, kidana mozzarella, parmezan koji ste stavili sa strane i pinjole (orah). Na srednjoj jačini pecite oko 25 min. dok ne porumeni. Gotove ukrasite listićima bosiljka i servirajte.


Pužići s jabukama


Prava jesenja slastica. Poznate varijante peciva i pužića s cimetom sam obogatila  jabukom. Možete napraviti i bez jabuke, samo s cimetom, ali ovako je izvrsno. Kad zamiriše dizano tijestoiI cimet, ima li što bolje?!



SASTOJCI:


za predtijesto:
5 dl mlakog mlijeka
50 g kvasca ( svježi, jedna kocka)
520 g brašna
za tijesto još:
320 g brašna
150 g maslaca
170 g šećera
malo soli
za premaz i posipanje:
120 g maslaca sobne temperature
cimet
kristal šećer oko 200 g
2-3 Jabuke na šnitice


PRIPREMA:


Stavite kvasac u dio toplog mlijeka s malo brašna i posve malo šećera da naraste. Pomiješajte sve namirnice za predtijesto mikserom. Miješajte nekih par minuta da se dobro poveže. Stavite da raste 15-20 min pod neku foliju ili najlon. Poslije tih 20 min, dodajte ostalo za tijesto, maslac treba biti sobne temperature, jako mekan. Sve umiješajte u glatko tijesto pa neka raste 30 min. Nakon toga tijesto razvaljajte na kvadrat, cca 0,5 cm debljine. Pola tijesta premažite s masom ili pospite cimetom i šećerom. Preklopite pa malo pritisnite. Razvaljajte. Pospite mješavinom šećera i cimeta. Režite na kvadrate 4-5 cm ( ovisno o visini kalupa koje imate) x 10 cm. Na sve stavite šnitice jabuka, pa slažite u kalup. Možete i motati po dužini u puža, ali bolje je kad se slože pojedinačnoOstavite na toplom da narastu još jednom. Pokrijte najlonom ili sl. Upalite pećnicu na 180°c. Pecite 20- 30 min dok lijepo ne porumene. Najbolji su tople, ali i kad se ohlade, jako su ukusni.