O Gundincima iz pera uglednih Gundinčana: Josipa Jurjevića i Josipa Užarevića. Ova dva rada čitaju se napeto kao da se radi o klasičnim detekcijskim pričama, a ne o istraživanjima podrijetla naziva jednog seoskog mjesta. Tekstove krase erudicija, svježina u pristupu, upućenost i kombinatorika svojstvena istraživačkom duhu. U tom smislu mogu poslužiti kao obrazac.
Toponim je naziv nekog geografskog mjesta, mjesno ime, a toponimija je znanost koja se bavi toponimima. Ona je dio lingvistike ili jezikoslovlja kojim se ne samo utvrđuje sadašnja jezična pojava nego se objašnjuje i tumači razvoj sadašnjeg stanja jezika.
Toponim Gundinci po gramatičkoj tvorbi jednak je toponimima Komletinci, Vođinci, Tordinci, Strošinci, Bistrinci, Alaginci, Beketinci, Čačinci, Giletninci, Kešinci, Gezinci, Kešinci. Znači, korijenu Gund- dodani su prvi sufiks, nepromjenljivi dodatak -in i drugi sufiks, dometak –ci. U ostalim navedenim toponimima korijeni su: Komlet-, Vođ-, Tord-, Stroš-, Bistr-, Alag-, itd., a nastavci su za sve jednaki: -in, -ci.
U toponimiji često „ne znamo“ ili smo nesigurni što znači ime nekog naselja. Najčešće je „netumačivost“ vezana uz brisanje iz svijesti značenja izvornog za nastajanje naziva, imena dotičnog toponima.
Sastavni dio nauke o jeziku (lingvistike) jest i onomastika, tj. imenoslovlje. Imenoslovlje se ispomaže zemljopisom i poviješću, etnologijom, zoologijom i botanikom.
U imenovanju ljudi osim njihovih osobnih imena značajno mjesto valja pridati nadimcima. Motivi za nadimke obično su zanimanja, zatim neke fizičke osobine, pa karakterne ili moralne kvalitete. Često se nadimak daje po nekoj nelijepoj osobini, što vrijeđa onoga na koga se odnosi. S namjerom nanošenja uvrede za nadijevanje nadimka uzima se ime neke životinje, biljke, ploda. Nadimak obično daje krug izvan obitelji, dok nadimke čitavim skupinama, odnosno stanovnicima susjednih naselja i sela, isključivo daju susjedi iz obližnjih, pa i udaljenijih naseobina. Oni su se imali prilike susretati i međusobno upoznavati na sajmovima, u obranama od poplava, u vojnim pohodima, ponekad i u hajdučiji, u timarenju stoke na zajedničkim dobrima, na crkvenim godovima, u međusobnoj ženidbi, zajedničkom korištenju prirodnih bogatstava: lova (krivolova), ribolova, skupljanja pijavica, žirovanja svinja i slično.
Sve se to odvijalo pod budnim okom, nadzorom i upravom stranog upravljača, koji je dozvoljavao da se život odvija u regulama koje će biti od koristi domaćem narodu, ali još više prejasnoj kruni. Stranci oficiri, često plemenita roda, imali su priliku dublje sagledati duhovne obzore, fizičku spremu i ostale kvalitete domaćeg pučanstva.
Kad je riječ o Gundincima, govorimo o području južno od sadašnjeg toka Biđa kojim su protjecali mnogi odvojci Berave. Na zapadu graniči s Beravcima, sjeverozapadno je Strizivojna, a sjeverno Stari Mikanovci, istočno je smještena Babina greda, a južno leže Sikirevci. Sjeverna i južna strana i danas su povezane poljskim putem, dok je istočna strana preko Gundinaca povezana sa zapadnom tvrdom (zidanom) cestom tek na samom kraju 19. stoljeća, što će reći pred nešto manje od stotinu godina. Nekad je taj kraj bio pokriven hrastovim šumama. Starosjedioci u dotursko doba, kao i kasniji doseljenici, polagano su ali sigurno pomicali granice šuma i širili plodno obradivo tlo. Živjeli su u zasebnim selištima, bez tvrdog puta, i u velikoj mjeri ovisili o prirodnom okolišu te o vremenskim prilikama i godišnjim dobima.
Toponimi Jelinje, Srnjače nedvojbeno su dobili nazive po plemenitoj divljači koja je tu u velikom broju obitavala, kao što su toponimi Brišće, Jasinje, Frpak (Vrbak) nazivani po drveću koje je bilo najobilnije i najbrojnije na dotičnom području.
Tadašnje hrastove šume mora da su bile preobilno napučene kukcima kornjašima, u koje idu i hruštevi (Melolonthinae). Crne su boje, a pokrilje, lisitićava ticala i noge su im smeđe. Razvijaju se kao ličinke u zemlji 3-5 godina. Pripadaju štetočinama. Odrasli kukac izlijeće u proljeće, u većini slučajeva svake četvrte godine, koja se tada naziva „letna godina hrušta“.
Ivan Filipović, predvodnik hrvatskog učiteljstva, rođen u Veikoj Kopanici, u svom Žepnom rječniku hrvatskog i njemačkog jezika (1888) tog kornjaša imenuje još tada u narodu i njegovu jeziku uobičajeno korištenim imenom gundelj, poznat i kao hrušt, pa i kokica. Njemački se taj kukac zove der Maikäfer, što će reći svibanjski kornjaš, kukac, buba (zareznik).
Gundelja ili hrušta Rusi zovu майский жук (svibanjska buba). Ništa osobito ne bi bilo što Nijemci i Rusi istog kukca vežu uz mjesec svibanj, da Rusi glasanje istog kukca ne označavaju imenicom гудение „zujanje, brujanje“, dok glagol za tu radnju glasi гудеть. Na ukrajinskom jeziku, kad se hoće reći da nešto bruji, zuji, kaže se гудíти.
Nas zanima kako u hrvatskom, koji pripada slavenskoj grupi jezika, stoji s osnovnom riječi za iskazivanje prisutnosti tog kukca. Spomenuti Ivan Filipović, starinom s istog govornog područja kao i Gundinčani, navodi u Rječniku:
Gunda – ti, -riti trällen „pjevuckati, potresati glasom“
Gundo – lovati jauchzen „jujukati, podvikivati, klicati, ijuškati“
Gundo – riti dudeln „svirati u gajde (diple), neskladno svirati“
Gundrati brummen „mumljati, zujati (muha), gunđati (u zatvoru)
Glagolima s osnovom Gund- svojstveno je da kazuju radnje koje utvrđujemo osjetom sluha. Radnje izvode kukci, insekti i ljudi.
Međutim, ovim nije sve rečeno. Valja znati da stanovnici Gundinaca iz davnine vuku nadimak koji potvrđuje vezu naziva kukca s načinom glasanja i toponimom Gundinci. Taj nadimak glasi Zuca. Svakom stanovniku bližih i udaljenijih naselja Gundinčani su Zuce.
Da se opet pozovemo na Rječnik Ivana Filipovića. On imenicu muškog roda Zuc objašnjava kao Stimene der Biene „glas pčele“.
zucati – summen „zujati, pjevuckati“
zujati – summen, sausen „hujati, zujati, zviždati, šumiti, šuštati“
zujak – Minkäfer
Kornjaši, kao i drugi insekti, u svojem letu mogu zujati, šumiti, hujati, šuštati, što se njemački kaže sausen, a zujanje i šum Saus. Poznat je njihov izričaj In Saus und Braus leben kojem značenje ne proizlazi iz značenja upotrijebljenih imenica (Braus znači „huka, buka“). Taj izričaj kaže: „Tjerati brigu na veselje, pirovati bez prestanka, voziti bezbrižan život, živjeti u raskoši“. Dok Zuce zucaju, zuje, zvižde - Gunde, pjevuckaju, podvikuju, kliču, ijuškaju, sviraju gajde i gunđaju (u zatvoru).
Sve to ukazuje da su Gundelj i Zuca upotrijebljeni u prenesenom smislu na temelju neke sličnosti. Zapravo to bi mogla biti skrivena poredba u kojoj je ispušteno ono u čemu je sličnost, ali se veoma dobro upotpunjuju i pojašnjavaju, jer je riječ koliko o kukcima toliko i o ljudima koji imaju svoj način života, a okolina ih najbolje čprmjećuje po načinu glasanja.
To im je ušlo u naziv mjesta Gundinci, u njihovo ime Gundinčanin, Gundinčanka, a najvjerodostojnija je potvrda nadimak Zuca, Zuce.
Gundinci su slavonsko selo na najistočnijem rubu Brodsko-posavske županije. Iako im je Slavonski Brod administrativno i obrazovno-kulturno središte, prostorno su bliži Đakovu na sjeverozapadu, Županji na jugoistoku i Vinkovcima na sjeveroistoku. Povijest i struktura sela te način života određeni su – kao i u mnogim drugim selima slavonskoga Posavlja – gotovo dvostoljetnom uključenošću u strog režim negdašnje Vojne krajine. Gundinci su, uz ostalo, zanimljivi i zato što do današnjih dana čuvaju u govoru stari troakcenatski sustav – kratkosilazni i dugosilazni naglasak te novi akut (što ga je u sferi štokavštine početkom 20. stoljeća otkrio i opisao Stjepan Ivšić, označivši ga kao najvažnije obilježje posavskih govora). Pritom naglasci mogu padati na sve slogove, uključujući i posljednji; to pak znači da su zajedno sa zanaglasnim duljinama aktivne i one prednaglasne.
Kako sam u Gundincima rođen, i to ne samo ja nego i moji pradjedovi, odavna me intrigiralo ime sela. U školskoj spomenici, gdje se govori o seoskim počecima, tj. o osnivačima i prvim žiteljima, zapisana je predaja po kojoj se selo trebalo zvati Gunja – zbog dunja što su rasle u budućem središtu sela. Pokazalo se međutim da selo s takvim imenom već postoji, pa su Gunju htjeli preimenovati u Gunjice. No kada se ispostavilo da i takvo selo već postoji – utvrđeno je konačno ime: Gundinci.
Ta pučka etimologija činila se prilično neuvjerljivom. Riječ gunja i riječ Gundinci očito imaju dva posve različita korijena: gunj- i gund-, pa nisam mogao shvatiti kako je iz jednoga korijena mogao nastati drugi.
Prolazilo je vrijeme, a moje dileme nisu nalazile zadovoljavajućega rješenja. Jedno mi se vrijeme činilo da bi Gundinci mogli biti povezani s Gundulićem, tj. da su se nekada davno Gundinčani dovezli gondolama – ploveći Savom, Bosutom, Biđem i Beravom baš iz Dubrovnika. Tu teoriju nisu podupirali povijesni podaci koji su upućivali na to da su Gundinčani došli iz Bosne, iz okolice Modriče, krajem 17. stoljeća.
Smjer rješavanja mojih dilema nenadano je pružio nevezan razgovor s Ivanom Slamnigom. On je pošao od logične i lingvistički uvjerljive postavke da se Gundinci tvorbeno ponašaju kao i mnoštvo drugih slavonskih (i neslavonskih) sela: Gašinci, Andrijevci, Andrijaševci, Mikanovci, Petrovci, Jankovci. U skladu s tom idejom – valja pretpostaviti da je nekad postojala neka baba Gunda (pod tim bi se imenom u Slavoniji mogao kriti i djed), koja je bila tako popularna i slavna da je cijelo selo po njoj i njezinoj djeci dobilo ime. Dobio bi se dakle ovakav logičko-lingvistički slijed: Gašo – Gašini – Gašinci, Andrijaš – Andrijaševi – Andrijaševci, Petar – Petrovi – Petrovci. Uvjerljivo i elegantno. Samo je trebalo naći ženu po imenu Gunda.
Podrijetlo Hrvata gubi se u povijesnome mraku i povezuje se s raznoraznim egzotičnim zemljama. Stoga se i nisam baš iznenadio kada sam na Gundu naletio među kavkaskim vrletima. Nekoć davno, prenosi abhaska legenda, živjelo je devedeset devetero braće-junaka (u kavkaskoj tradiciji – narta), koji su imali prelijepu sestru Gundu. U Abhaziji i danas ima mnogo žena koja nose ime Gunda, a ima i mjesta koja su svoje ime dobila po njoj; ali ja nisam uspio utvrditi kako je Gunda – koju su braća čuvala kao malo vode na dlanu – dospjela u Slavoniju i još k tomu osnovala Gundince. Ipak, to da su Gundinčani, a s njima dakako i svi Hrvati, podrijetlom s Kavkaza – ne podliježe nikakvoj sumnji. Podsjetio bih samo da je, prema biblijskome izvješću, Bog, u namjeri da iskorijeni ljudsku zločestoću, pustio da sveopći potop uništi gotovo sav ljudski rod. Spasio se, kao što znamo, samo Noa s najužom obitelji. Ostaci Noine lađe pronađeni su, prema svjedočenju nekih mojih armenskih znanaca, na obroncima Ararata. Prema tomu, svi su se narodi – nakon potopa – strčali s Kavkaza na različite strane svijeta. Hrvati su se, što je također poznato, zaustavili na obalama Jadrana, a neki već na obalama Save…
Istina, postoji i drugo, nešto manje atraktivno objašnjenje za ime Gundinci. U korijenskome repertoaru hrvatskoga jezika nalazimo i korijen ga, koji služi za tvorbu riječi sa značenjem „zujati,vikati, pjevati, govoriti“ (npr. u riječima poput „gavran“, „gakati“, „gatalica“). Od korijena ga nastaje korijen gad. Tomu pak korijenu često se na kraju pridodaje glas n koji zajedno s a daje ѧ (ǫ), a taj pak ѧ (ǫ) rezultira glasom u (u riječima kao što su „gudjeti“, „gudalo“, „gusle“). Ako se pak glasu d sprijeda dometne glas n – nastaju riječi kao što su „gundoriti“, „gundo“, „gunđati“. Na osnovi takva jezikoslovnoga slaloma može se s priličnom pouzdanošću ustvrditi da je čovjek po kojemu su Gundinci dobili ime bio – gunđalo. (Kao što smo vidjeli, ipak je vjerojatnije da je riječ o osobi ženskoga spola.) Takvo tumačenje podupire i posprdno ime Zuca, kojim se služe okolna sela kada se žele narugati Gundinčanima. (Dakako, Zuce im ne ostaju dužni: Babogrece oni posprdno zovu Drüjse, a Sikirevčane – Komårci.) Bilo kako bilo, i riječ Zuca i riječ Gunda povezane su sa zujanjem, gunđanjem odnosno zvukom, zovom, govorenjem. Prihvatimo li međutim takvo objašnjenje, tada nema druge nego pra-prababu (ili pra-pradjeda) Gundu potražiti s ovu stranu Kavkaza…
Josip JURJEVIĆ: PODRIJETLO I ZNAČENJE TOPONIMA GUNDINCI
Toponim je naziv nekog geografskog mjesta, mjesno ime, a toponimija je znanost koja se bavi toponimima. Ona je dio lingvistike ili jezikoslovlja kojim se ne samo utvrđuje sadašnja jezična pojava nego se objašnjuje i tumači razvoj sadašnjeg stanja jezika.
Toponim Gundinci po gramatičkoj tvorbi jednak je toponimima Komletinci, Vođinci, Tordinci, Strošinci, Bistrinci, Alaginci, Beketinci, Čačinci, Giletninci, Kešinci, Gezinci, Kešinci. Znači, korijenu Gund- dodani su prvi sufiks, nepromjenljivi dodatak -in i drugi sufiks, dometak –ci. U ostalim navedenim toponimima korijeni su: Komlet-, Vođ-, Tord-, Stroš-, Bistr-, Alag-, itd., a nastavci su za sve jednaki: -in, -ci.
U toponimiji često „ne znamo“ ili smo nesigurni što znači ime nekog naselja. Najčešće je „netumačivost“ vezana uz brisanje iz svijesti značenja izvornog za nastajanje naziva, imena dotičnog toponima.
Sastavni dio nauke o jeziku (lingvistike) jest i onomastika, tj. imenoslovlje. Imenoslovlje se ispomaže zemljopisom i poviješću, etnologijom, zoologijom i botanikom.
U imenovanju ljudi osim njihovih osobnih imena značajno mjesto valja pridati nadimcima. Motivi za nadimke obično su zanimanja, zatim neke fizičke osobine, pa karakterne ili moralne kvalitete. Često se nadimak daje po nekoj nelijepoj osobini, što vrijeđa onoga na koga se odnosi. S namjerom nanošenja uvrede za nadijevanje nadimka uzima se ime neke životinje, biljke, ploda. Nadimak obično daje krug izvan obitelji, dok nadimke čitavim skupinama, odnosno stanovnicima susjednih naselja i sela, isključivo daju susjedi iz obližnjih, pa i udaljenijih naseobina. Oni su se imali prilike susretati i međusobno upoznavati na sajmovima, u obranama od poplava, u vojnim pohodima, ponekad i u hajdučiji, u timarenju stoke na zajedničkim dobrima, na crkvenim godovima, u međusobnoj ženidbi, zajedničkom korištenju prirodnih bogatstava: lova (krivolova), ribolova, skupljanja pijavica, žirovanja svinja i slično.
Sve se to odvijalo pod budnim okom, nadzorom i upravom stranog upravljača, koji je dozvoljavao da se život odvija u regulama koje će biti od koristi domaćem narodu, ali još više prejasnoj kruni. Stranci oficiri, često plemenita roda, imali su priliku dublje sagledati duhovne obzore, fizičku spremu i ostale kvalitete domaćeg pučanstva.
Kad je riječ o Gundincima, govorimo o području južno od sadašnjeg toka Biđa kojim su protjecali mnogi odvojci Berave. Na zapadu graniči s Beravcima, sjeverozapadno je Strizivojna, a sjeverno Stari Mikanovci, istočno je smještena Babina greda, a južno leže Sikirevci. Sjeverna i južna strana i danas su povezane poljskim putem, dok je istočna strana preko Gundinaca povezana sa zapadnom tvrdom (zidanom) cestom tek na samom kraju 19. stoljeća, što će reći pred nešto manje od stotinu godina. Nekad je taj kraj bio pokriven hrastovim šumama. Starosjedioci u dotursko doba, kao i kasniji doseljenici, polagano su ali sigurno pomicali granice šuma i širili plodno obradivo tlo. Živjeli su u zasebnim selištima, bez tvrdog puta, i u velikoj mjeri ovisili o prirodnom okolišu te o vremenskim prilikama i godišnjim dobima.
Toponimi Jelinje, Srnjače nedvojbeno su dobili nazive po plemenitoj divljači koja je tu u velikom broju obitavala, kao što su toponimi Brišće, Jasinje, Frpak (Vrbak) nazivani po drveću koje je bilo najobilnije i najbrojnije na dotičnom području.
Tadašnje hrastove šume mora da su bile preobilno napučene kukcima kornjašima, u koje idu i hruštevi (Melolonthinae). Crne su boje, a pokrilje, lisitićava ticala i noge su im smeđe. Razvijaju se kao ličinke u zemlji 3-5 godina. Pripadaju štetočinama. Odrasli kukac izlijeće u proljeće, u većini slučajeva svake četvrte godine, koja se tada naziva „letna godina hrušta“.
Ivan Filipović, predvodnik hrvatskog učiteljstva, rođen u Veikoj Kopanici, u svom Žepnom rječniku hrvatskog i njemačkog jezika (1888) tog kornjaša imenuje još tada u narodu i njegovu jeziku uobičajeno korištenim imenom gundelj, poznat i kao hrušt, pa i kokica. Njemački se taj kukac zove der Maikäfer, što će reći svibanjski kornjaš, kukac, buba (zareznik).
Gundelja ili hrušta Rusi zovu майский жук (svibanjska buba). Ništa osobito ne bi bilo što Nijemci i Rusi istog kukca vežu uz mjesec svibanj, da Rusi glasanje istog kukca ne označavaju imenicom гудение „zujanje, brujanje“, dok glagol za tu radnju glasi гудеть. Na ukrajinskom jeziku, kad se hoće reći da nešto bruji, zuji, kaže se гудíти.
Nas zanima kako u hrvatskom, koji pripada slavenskoj grupi jezika, stoji s osnovnom riječi za iskazivanje prisutnosti tog kukca. Spomenuti Ivan Filipović, starinom s istog govornog područja kao i Gundinčani, navodi u Rječniku:
Gunda – ti, -riti trällen „pjevuckati, potresati glasom“
Gundo – lovati jauchzen „jujukati, podvikivati, klicati, ijuškati“
Gundo – riti dudeln „svirati u gajde (diple), neskladno svirati“
Gundrati brummen „mumljati, zujati (muha), gunđati (u zatvoru)
Glagolima s osnovom Gund- svojstveno je da kazuju radnje koje utvrđujemo osjetom sluha. Radnje izvode kukci, insekti i ljudi.
Međutim, ovim nije sve rečeno. Valja znati da stanovnici Gundinaca iz davnine vuku nadimak koji potvrđuje vezu naziva kukca s načinom glasanja i toponimom Gundinci. Taj nadimak glasi Zuca. Svakom stanovniku bližih i udaljenijih naselja Gundinčani su Zuce.
Da se opet pozovemo na Rječnik Ivana Filipovića. On imenicu muškog roda Zuc objašnjava kao Stimene der Biene „glas pčele“.
zucati – summen „zujati, pjevuckati“
zujati – summen, sausen „hujati, zujati, zviždati, šumiti, šuštati“
zujak – Minkäfer
Kornjaši, kao i drugi insekti, u svojem letu mogu zujati, šumiti, hujati, šuštati, što se njemački kaže sausen, a zujanje i šum Saus. Poznat je njihov izričaj In Saus und Braus leben kojem značenje ne proizlazi iz značenja upotrijebljenih imenica (Braus znači „huka, buka“). Taj izričaj kaže: „Tjerati brigu na veselje, pirovati bez prestanka, voziti bezbrižan život, živjeti u raskoši“. Dok Zuce zucaju, zuje, zvižde - Gunde, pjevuckaju, podvikuju, kliču, ijuškaju, sviraju gajde i gunđaju (u zatvoru).
Sve to ukazuje da su Gundelj i Zuca upotrijebljeni u prenesenom smislu na temelju neke sličnosti. Zapravo to bi mogla biti skrivena poredba u kojoj je ispušteno ono u čemu je sličnost, ali se veoma dobro upotpunjuju i pojašnjavaju, jer je riječ koliko o kukcima toliko i o ljudima koji imaju svoj način života, a okolina ih najbolje čprmjećuje po načinu glasanja.
To im je ušlo u naziv mjesta Gundinci, u njihovo ime Gundinčanin, Gundinčanka, a najvjerodostojnija je potvrda nadimak Zuca, Zuce.
Josip UŽAREVIĆ: GUNDINICI
Gundinci su slavonsko selo na najistočnijem rubu Brodsko-posavske županije. Iako im je Slavonski Brod administrativno i obrazovno-kulturno središte, prostorno su bliži Đakovu na sjeverozapadu, Županji na jugoistoku i Vinkovcima na sjeveroistoku. Povijest i struktura sela te način života određeni su – kao i u mnogim drugim selima slavonskoga Posavlja – gotovo dvostoljetnom uključenošću u strog režim negdašnje Vojne krajine. Gundinci su, uz ostalo, zanimljivi i zato što do današnjih dana čuvaju u govoru stari troakcenatski sustav – kratkosilazni i dugosilazni naglasak te novi akut (što ga je u sferi štokavštine početkom 20. stoljeća otkrio i opisao Stjepan Ivšić, označivši ga kao najvažnije obilježje posavskih govora). Pritom naglasci mogu padati na sve slogove, uključujući i posljednji; to pak znači da su zajedno sa zanaglasnim duljinama aktivne i one prednaglasne.
Kako sam u Gundincima rođen, i to ne samo ja nego i moji pradjedovi, odavna me intrigiralo ime sela. U školskoj spomenici, gdje se govori o seoskim počecima, tj. o osnivačima i prvim žiteljima, zapisana je predaja po kojoj se selo trebalo zvati Gunja – zbog dunja što su rasle u budućem središtu sela. Pokazalo se međutim da selo s takvim imenom već postoji, pa su Gunju htjeli preimenovati u Gunjice. No kada se ispostavilo da i takvo selo već postoji – utvrđeno je konačno ime: Gundinci.
Ta pučka etimologija činila se prilično neuvjerljivom. Riječ gunja i riječ Gundinci očito imaju dva posve različita korijena: gunj- i gund-, pa nisam mogao shvatiti kako je iz jednoga korijena mogao nastati drugi.
Prolazilo je vrijeme, a moje dileme nisu nalazile zadovoljavajućega rješenja. Jedno mi se vrijeme činilo da bi Gundinci mogli biti povezani s Gundulićem, tj. da su se nekada davno Gundinčani dovezli gondolama – ploveći Savom, Bosutom, Biđem i Beravom baš iz Dubrovnika. Tu teoriju nisu podupirali povijesni podaci koji su upućivali na to da su Gundinčani došli iz Bosne, iz okolice Modriče, krajem 17. stoljeća.
Smjer rješavanja mojih dilema nenadano je pružio nevezan razgovor s Ivanom Slamnigom. On je pošao od logične i lingvistički uvjerljive postavke da se Gundinci tvorbeno ponašaju kao i mnoštvo drugih slavonskih (i neslavonskih) sela: Gašinci, Andrijevci, Andrijaševci, Mikanovci, Petrovci, Jankovci. U skladu s tom idejom – valja pretpostaviti da je nekad postojala neka baba Gunda (pod tim bi se imenom u Slavoniji mogao kriti i djed), koja je bila tako popularna i slavna da je cijelo selo po njoj i njezinoj djeci dobilo ime. Dobio bi se dakle ovakav logičko-lingvistički slijed: Gašo – Gašini – Gašinci, Andrijaš – Andrijaševi – Andrijaševci, Petar – Petrovi – Petrovci. Uvjerljivo i elegantno. Samo je trebalo naći ženu po imenu Gunda.
Podrijetlo Hrvata gubi se u povijesnome mraku i povezuje se s raznoraznim egzotičnim zemljama. Stoga se i nisam baš iznenadio kada sam na Gundu naletio među kavkaskim vrletima. Nekoć davno, prenosi abhaska legenda, živjelo je devedeset devetero braće-junaka (u kavkaskoj tradiciji – narta), koji su imali prelijepu sestru Gundu. U Abhaziji i danas ima mnogo žena koja nose ime Gunda, a ima i mjesta koja su svoje ime dobila po njoj; ali ja nisam uspio utvrditi kako je Gunda – koju su braća čuvala kao malo vode na dlanu – dospjela u Slavoniju i još k tomu osnovala Gundince. Ipak, to da su Gundinčani, a s njima dakako i svi Hrvati, podrijetlom s Kavkaza – ne podliježe nikakvoj sumnji. Podsjetio bih samo da je, prema biblijskome izvješću, Bog, u namjeri da iskorijeni ljudsku zločestoću, pustio da sveopći potop uništi gotovo sav ljudski rod. Spasio se, kao što znamo, samo Noa s najužom obitelji. Ostaci Noine lađe pronađeni su, prema svjedočenju nekih mojih armenskih znanaca, na obroncima Ararata. Prema tomu, svi su se narodi – nakon potopa – strčali s Kavkaza na različite strane svijeta. Hrvati su se, što je također poznato, zaustavili na obalama Jadrana, a neki već na obalama Save…
Istina, postoji i drugo, nešto manje atraktivno objašnjenje za ime Gundinci. U korijenskome repertoaru hrvatskoga jezika nalazimo i korijen ga, koji služi za tvorbu riječi sa značenjem „zujati,vikati, pjevati, govoriti“ (npr. u riječima poput „gavran“, „gakati“, „gatalica“). Od korijena ga nastaje korijen gad. Tomu pak korijenu često se na kraju pridodaje glas n koji zajedno s a daje ѧ (ǫ), a taj pak ѧ (ǫ) rezultira glasom u (u riječima kao što su „gudjeti“, „gudalo“, „gusle“). Ako se pak glasu d sprijeda dometne glas n – nastaju riječi kao što su „gundoriti“, „gundo“, „gunđati“. Na osnovi takva jezikoslovnoga slaloma može se s priličnom pouzdanošću ustvrditi da je čovjek po kojemu su Gundinci dobili ime bio – gunđalo. (Kao što smo vidjeli, ipak je vjerojatnije da je riječ o osobi ženskoga spola.) Takvo tumačenje podupire i posprdno ime Zuca, kojim se služe okolna sela kada se žele narugati Gundinčanima. (Dakako, Zuce im ne ostaju dužni: Babogrece oni posprdno zovu Drüjse, a Sikirevčane – Komårci.) Bilo kako bilo, i riječ Zuca i riječ Gunda povezane su sa zujanjem, gunđanjem odnosno zvukom, zovom, govorenjem. Prihvatimo li međutim takvo objašnjenje, tada nema druge nego pra-prababu (ili pra-pradjeda) Gundu potražiti s ovu stranu Kavkaza…
