“Nova normalnost” nije samo pandemijski kontekst u kojem živimo već i sustavno nasilje hrvatske policije nad izbjeglicama na granici s BiH. Toj su normalizaciji pridonijeli i lokalni širitelji mržnje i visoke institucije Europske unije.
Nasilje koje se događa na vanjskim granicama EU više nije i teško da može postati “breaking news”. S obzirom na to da traje godinama, već smo se navikli na velike brojke utopljenih na Mediteranu ili nezakonito protjerane i prebijene ljude na hrvatsko-bosanskohercegovačkoj granici. Isto tako, navikli smo i na nasilje koje trpe izbjeglice i drugi migranti unutar EU, koje se manifestira u nešto suptilnijim oblicima poput nedostupne zdravstvene i socijalne zaštite, nepostojanja adekvatnog smještaja ili hrane. Iako je ono prvo još uvijek nezakonito, a oko ovog drugog standardi postavljeni na minimum, oba pristupa su sustavna i svakodnevna, međutim u javnosti rijetko prisutna osim u prilikama kada se pojavi neki novi, do tada neispričani oblik brutalnosti.
Nasilje i nezakonito protjerivanje na granicama Hrvatske, relativno je nova pojava, no s vrlo brzim progresom i vrlo teškim oblicima. Podsjetimo da su prva svjedočenja o pushbackovima praćenim nasiljem hrvatske policije bila javno dostupna još za vrijeme humanitarne krize početkom 2016. godine. Tada, uglavnom osobe koje nisu spadale u tzv. prave izbjeglice, odnosno one koje nisu bile iz Sirije, Irana i Afganistana, a što su u nedostatku dokumentacije procjenjivali prevoditelji prilikom ulaska na vlak iz Šida za kamp u Slavnoskom Brodu, iznose optužbe kako ih je hrvatska policija tukla te kako su morali pješačiti po snijegu i hladnoći natrag u Srbiju.
Onemogućavanje traženja azila, nezakonita protjerivanja i fizičko nasilje započeti za vrijeme koalicijske Vlade Zorana Milanovića, sustavniji oblik dobili su za vrijeme MOST-ovog ministra Vlahe Orepića kada se doznaje za dvije interne naredbe, za koje iako nisu bile javno dostupne Pučka pravobraniteljica uspijeva rekonstruirati kako se odnose na protjerivanja prilikom kojih policijski službenici ne provode zakonom propisane postupke. Nasilje i nezakonita protjerivanja se nastavljaju i bujaju brojem i brtualnošću za vrijeme HDZ-ovog ministra Božinovića, kada na vidjelo izlazi sve veći broj svjedočanstava.
Obilježja nasilja
Prema bazi podataka BMVN, napravljenoj na temelju izjava žrtava, oblici nasilja koje koristi hrvatska policija, a navedeni po učestalosti su: udaranje pendrecima, rukama i dr., otuđenje osobnih stvari, uništavanje osobnih stvari, udaranje nogama, vrijeđanje, prisiljavanje na skidanje odjeće, izloženost opasnoj vožnji ili ekstremnim temperaturama za vrijeme vožnje, guranje na pod, prijetnje oružjem, pucnjava, uranjanje u vodu, elektrošokovi, huškanje i napadi pasa, korištenje suzavca (pepper spray), polijevanje vodom, stavljanje lisica, seksualno zlostavljanje (uključujući silovanje), krađa službenih dokumenata. Jedno od obilježja nasilja i drugih nezakonitih praksi na granicama je da su za razliku od nasilja prema nekim drugim skupinama vrlo dobro dokumentirani, a svjedočanstva žrtava, fotografije, medicinska i druga dokumentacija javno dostupna, prezentirana na mnogim skupovima i mjestima od lokalnih grassroots kružoka do briselskih visokopolitičkih plenarnih zasjedanja. Kad god se u javnosti pojavi neki novi slučaj kojim izbjeglica ili drugi migrant iznese optužbe na račun policije, često se postavi pitanje istinitosti, odnosno nedostatka upravo baš onog, jednog, onako, pravog dokaza, kakva direktna snimka, što je ujedno i osnova svih MUP-ovih rutiniranih odbacivanja odgovornosti.
Neproporcionalno inzistiranje na postojanju tog “čvrstog“ dokaza kojeg bi žrtve trebale osigurati, u odnosu na očekivanja od policije da javnosti predoči procese i rezultate istraga, razotkriva nepovjerenje prema svjedočanstvima i ožiljcima stranaca, smatrajući ih sklonijima lažnim svjedočenjima nego primjerice hrvatske policajce ili uopće policijski sustav. Također, daje uvid u privilegiranu poziciju imanja putovnice države članice EU zbog koje velika većina naših sugrađana i sugrađanki nema iskustva prelaska granice na mjestima koja nisu označeni granični prijelazi i posljedičnog policijskog tretmana utemeljenog na nadmoćnoj poziciji. Nakon više od četri godine, očekivanje da će izbjeglica biti u mogućnosti priložiti “pravi“ dokaz postala je floskula ili bolje reći smokvin list iza kojeg se skrivaju institucije, budući je vrlo lako zaključiti da s obzirom da policija ima toliko naprednu opremu za nadzor granice, da policajci imaju kamere na odorama, da nije moguće da ne postoje snimke i dokazi.
Osim toga, u slučajevima kada su sigurno postojale snimke i kada ih se tražilo za svrhu sudskih postupaka, uslijed tehničkih poteškoća nisu bile sačuvane ili dostupne. Ne treba zaboraviti niti na one situacije kada su snimke iživljavanja nad osobama koje su pokušale preći granicu javnosti učinili dostupnim sami policajci. Za pretpostaviti je kako će se broj sličnih javno dostupnih snimki ili fotografija umnažati proporcionalno progresiji kojom će takvo ponašanje bivati opravdano, ohrabreno i prihvaćeno. Do tada, čini se kako je prebacivanje odgovornosti za “prave“ dokaze, osim vlastitih trauma, na one u deprivilegiranoj poziciji postala općeprihvaćena i legitimna pozicija.
Nije nimalo nevažno ni da se nasilje koje se u raznim oblicima primjenjuje na izbjeglice u većini slučajeva ne sankcionira niti adekvatno, ako uopće, istražuje unutar policijskog sustava, pa time prešutno i odobrava. Javnost do sada nije imala priliku vidjeti rezultate niti jedne istrage, a istrage koje je pokušala napraviti kakva nezavisna institucija, poput pravobraniteljice, bile su onemogućene raznim preprekama. Također, od MUP-a niti u jednom trenutku nismo dobili dokaze da se to ne događa, već samo rutinirane izjave o odricanju odgovornosti, sablažnjavanju nad idejom da bi tako nešto počinili policajci, začinjenom vrlo infantilnim objedama prema onima koji su te optužbe doveli do javnosti. U nekim slučajevima za one koji su javno govorili o tome, uslijedio bi kazneni progon ili pak zastrašivanje. Kao validan dokaz o sustavnosti nasilja nije dovoljan ni glas nekolicine zviždača iz redova policije koji su ne samo potvrdili izjave izbjeglica, nego smo imali priliku saznati kako funkcionira sustav koji omogućuje višegodišnje nasilje, kojim se takvo ponašanje ohrabruje, a odbijanje sudjelovanja kažnjava.
Europsko tapšanje
Mnogi su imali očekivanja od institucija EU pretpostavljajući da će reagirati zbog zaštite ljudskih prava ili barem vladavine prava, no istovremeno su zaboravljali da su te iste institucije proizvodnjom politika i direktiva dovele do nepostojanja sigurnih i legalnih puteva, kao i da istom nezainteresiranošću promatraju utapanja na Mediteranu. Kao što to obično biva iz redova visoke politike EU, svi su jako zabrinuti kada ih se upita za komentar na najnovije optužbe, toliko da se već četiti godine ništa značajno nije promijenilo za izbjeglice osim što je nasilje nastavljeno, broj umrlih na granicama i dalje raste, a iživljavanje poprima sve mučnije oblike.
Dok su najznačajnije figure poput Angele Merkel potapšale praksu hrvatskih policajaca, Europska komisija je u prosincu 2018. Hrvatskoj odobrila dodatnih 6,8 milijuna eura za granični menadžment uz obvezu uspostave mehanizma za monitoring usklađenosti postupanja na granicama sa temeljnim pravima i EU azilnim zakonodavstvom. Dvije godine nakon te odluke i prepiske između Komisije i MUP-a, akteri upućeni u temu informacije o uspostavi odnosno postojanju takvog mehanizma nemaju, ali ono što se zna da nezavisni monitoring mehanizam nije uspoostavljen i da MUP nije govorio istinu kada je pravdao sredstva i rekao da nadzor provode određene organizacije – koje su to demantirale. Ipak, izgleda da se preko toga uspjelo prijeći jer je prije desetak dana povjerenica za unutarnje poslove EU-a Ylva Johansson tvitala kako će prodiskutirati daljnji razvoj mehanizma nadzora koji su hrvatske vlasti uspostavile s financijskom pomoći Komisije.
Iz perspektive zanimanja za daljnji razvoj situacije oko utrošenog novca bit će jako zanimljivo pratiti rezultate tog razgovora jer je izuzetno važno provoditi nadzor nad trošenjem sredstava kako kao porezni obveznici njime ne bismo financirali prakse iživljavanja i dehumaniziranja drugih osoba. Iz perspektive žrtava i svih onih koji traže sigurnost u EU, bit će daleko od zanimljivog i još dalje od prestanka nasilnih praksi, jer iz dosadašnje inertnosti izgleda kako za Komisiju problem nije nasilje već publicitet koji ono ima. Tako se i u novom Paktu o migracijama i azilu ističe važnost uspostave nezavisnog monitoring mehanizma, što svakako jest za pohvalu i čini se kao slamka spasa, no s druge se strane istim dokumentom se dodatno utvrđuju zidovi Tvrđave Europe čime se šanse za nasilno postupanje značajno povećavaju.
Politike straha i isključivanja su tijekom vremena dovele do toga da atmosfera stvorena oko dolazaka izbjeglica i drugih migranata na granice podsjeća na atmosferu rata, odnosno agresije na koju treba reagirati obranom. Dominacija sigurnosne dimenzije nad zaštitom života preuzela je i politički i javni diskurs u EU pa tako i u Hrvatskoj, gdje je ta neposrednost “najduže” vanjske kopnene granice u EU dodatan faktor strahu. Umjesto jačanja egzistencijalne sigurnosti i sigurnosti života za sve na pograničnom području, onemogućavanjem dostojanstvenih uvjeta života i dostupnosti resursa stvorila se atmosfera pogodna za mržnju i doživljaj Drugog kao prijetnje. Prema reakcijama javnosti i mržnji koja se iskazuje prema izbjeglicama i drugim migrantima te podršci koju za svoje nasilno djelovanje dobivaju policajci, koji brane “nas” od “njih”, koji brane “naše” vrijednosti, “naš” stil života i “našu sigurnost”, za pretpostaviti je da se nasilje neće smanjivati. U takvoj podjeli uloga na heroje i neprijatelje vrlo lako se nađu opravdanja i ignoriraju različite dehumanizirajuće prakse, metode i taktike poniženja. Mnogi od onih koji pokušavaju preći tu granicu su upravo pobjegli iz svojih gradova i regija zbog sličnih iskustava, zbog sukoba i nasilja, zbog pojedinaca koji kao dio sustava maltretiraju i iživljavaju se nad drugima s ciljem njihova protjerivanja ili zatiranja.
bilten
