Suicid čovjeka koji je vodio financije najjačeg njemačkog financijskog središta govori nam više o kataklizmi koju možemo očekivati kad se bolest zaustavi, ili barem uspori, od svih naših ovdašnjih analitičara i političara koji se mjerama za spas gospodarstva nabacuju kao da se radi o amaterskom konkursu za haiku poeziju
Thomas Schäfer prva je kolateralna žrtva koronavirusa. Mrtvo tijelo ministra financija njemačke savezne države Hessen pronađeno je na tračnicama brzog vlaka u gradu Hocheimu između Frankfurta na Majni i Mainza, a policija smatra da se radi o samoubojstvu.
Za dugogodišnjeg člana CDU-a oni koji su ga dobro poznavali tvrde da je bio stabilna osoba, odgovoran i kompetentan političar pred kojim je tek bio vrhunac karijere jer ga je premijer Hessena Volker Bouffier smatrao svojim nasljednikom.
- Bio je jako zabrinut oko pitanja hoće li biti moguće ispuniti velika očekivanja stanovništva Hessena, posebno financijsku pomoć. Svi smo u šoku, rekao je Bouffier.
Samo četrdesetak minuta nakon što je pronađeno Schaferovo tijelo, mediji su dobili njegovo dan ranije pripremljeno priopćenje u kojem ministar poziva Europsku komisiju da donese bolje mjere za spas gospodarstva u pandemiji koronavirusa.
Suicid čovjeka koji je vodio financije najjačeg njemačkog financijskog središta govori nam više o kataklizmi koju možemo očekivati kad se bolest zaustavi, ili barem uspori, od svih naših ovdašnjih analitičara i političara koji se mjerama za spas gospodarstva nabacuju kao da se radi o amaterskom konkursu za haiku poeziju.
Ako su Nijemci, koji su i u medicinskom pristupu pandemiji, a još više u moćnom gospodarstvu daleko ispred nas i među najefikasnijima u svijetu, toliko zabrinuti što će se dogoditi »dan poslije« da je to slomilo i jednog od najuglednijih članova establishmenta, onda ovo o čemu svjedočimo u Hrvatskoj, možemo nazvati pukim gubljenjem vremena.
Ili su naši stručnjaci i političari pametniji od Nijemaca, a nisu, ili znaju, baš kao i Schäfer, da nam nema spasa niotkud jer i majčica Europa kasni i ne prepoznaje razmjere katastrofe. A ona se, neki to i sada predviđaju, neće zadržati samo na gospodarskom rasulu i padu životnog standarda, već i preliti na ulice.
Teško da će se nezadovoljstvo onih koji imaju najmanje i koji će još više osiromašiti ili zbog »mjera« biti gurnuti u bijedu, zadržati iza četiri zida vlastitog ili iznajmljenog stana koji više neće moći plaćati. Da nije bilo žestoke javne reakcije, i hrvatska Vlada bi ishitrenom promjenom Zakona o radu uručila »pušku« u ruke poslodavcima koji, i bez tog »oružja« skidaju radnička prava.
Pritom niti od jednog vlasnika i njihovih menadžera nismo čuli čega se to oni odriču, kojih to privilegija, bonusa i kojeg dijela do sada stečenog bogatstva koje im ionako garantira udobnije i lagodnije preživljavanje krize.
Radnici bi trebali moći živjeti s minimalcem, a oni će stečeno braniti makar svima dali otkaze i poslali ih na državne jasle biroa za nezaposlene. Svi oni odgovorni i razumni poslodavci radnička prava i radna mjesta stavili su u svoje prioritete, jer dobro znaju da bez njih neće biti moguće ponovo pokrenuti proizvodnju.
Oni koji u svemu žele ušićariti i jednim udarcem ubiti dvije muhe, uzeti državne potpore istodobno smanjujući radnička prava, vode i društvo i državu put diktature. Ili kaosa u kojem će ulica silom ispravljati nepravdu koju ionako živimo i koja će se svakim danom izolacije produbljivati.
Krizu valja podijeliti pošteno i solidarno, bogatiji moraju platiti veću cijenu, zavući ruku i u svoju debelu bankovnu čarapu, kako bi sačuvali najranjivije skupine stanovništva. Ako su potrebna rezanja, onda ona moraju biti ravnopravna i proporcionalna za mogućnosti svih društvenih slojeva i pojedinaca.
Ne očekujemo od naših vođa visoki prag moralne odgovornosti jednog Nijemca, niti da slijede primjer Thomasa Schäfera, ali moglo bi se jednog dana dogoditi da, ne samo zbog koronavirusa, živi zavide mrtvima.
Ima i gorih načina od jurećeg vlaka da se skonča život.
novilist
