Zanimljivo je ustanoviti da se u Hrvatskoj ne raspravlja (ili se možda nedovoljno raspravlja) na znanstvenoj pa ni na političkoj razini, što je ono što čini, određuje i obilježava hrvatsku naciju. Je li hrvatska nacija, politička, etničko-vjerska, kulturno-jezična, regionalna, unitarna nacionalna zajednica? U svim zemljama EU, u koju Hrvatska uskoro ulazi, provode se žustre intelektualno-znanstvene rasprave o definicijama i karakteristikama kao i modelima državne nacionalne zajednice. Pitanja multikulturalizma, imigracije, globalizacije, kulturne amerikanizacije još jače potiču na razmišljanje o budućnoj konfiguraciji nacionalnog identiteta i političke zajednice. U Hrvatskoj još od devedesetih godina, kad je hrvatski narod stekao državnu neovisnost i suverenost, nedostaje jasni referentni model nacionalne zajednice koji zadire ne samo u pitanja etničke, jezične i kulturne pripadnosti nego u pitanje političkog opredjeljenja i voluntarizma. Jasno, u politologiji i sociologiji postoje razne škole, koje se razilaze oko definicije nacije.

Nacije su često neodređene zajednice koje evoluiraju i preoblikuju se tijekom povijesti. U sklopu sociološke definicije razvidna su dva interpretativna modela: prvi se temelji na objektivnim sastavnicama koje su svojstvene nekoj naciji: jezik, vjera, kultura, povijest (J. G. Fichte, J. G. Herder), dok drugi model stavlja naglasak na volju „za zajedničkim životom“ neke zajednice, naciji kao proizvodu „subjektivnog“ samodefiniranja. Taj drugi model dobro ilustrira koncepcija Ernesta Renana, za kojega je nacija „svakodnevni plebiscit“. Ako pitamo hrvatske građane iz različitih krajeva i pokrajina Hrvatske što ih određuje kao pripadnike hrvatske nacije, vjerojatno ćemo naići na različite odgovore i poimanja nacionalne pripadnosti, a pogotovo u dijelovima Hrvatske u kojima postoji snažan osjećaj regionalne pripadnosti. Takva neodređenost nije specifikum Hrvatske. Danas se primjerice u Francuskoj još žustro raspravlja, pa i na državnoj razini, o definiciji kolektivne pripadnosti i definicije francuske države-nacije koja je proizašla iz Francuske revolucije i prosvjetiteljstva. Sjetimo se Juliena Bende, koji ističe kako je „Francuska revanš apstraktnog nad konkretnim“, dok književnik Albert Thibaudet govori kako je „Francuska stara diferencirana zemlja“. Po Bendinu mišljenju, nacija je proizvod razuma, a ne povijesti, nacija je građanska i politička kategorija koja se temelji na dobrovoljnom pristanku, na temelju ugovora, nacija je iskonstruirana, a ne isključivo naslijeđena kategorija. Druga pak koncepcija nacije nije ni građanska ni politička, ona počiva na etničkom i kulturološkom identitetu nacionalne zajednice kao plod povijesnih sedimentacija. Nacija, u Barressovu i Drumontovu ili Maurassovu poimanju vezana je uz kult predaka, ona je konkretna, „realna“, a ne apstraktna, ona se afirmira putem različitosti jezika, krajolika, regija, i ne trpi apstraktnu uniformizaciju. Riječ je znači o dvama poimanjima narodne zajednice i nacije: kulturne i političke nacije, koje često kohabitiraju, a ponekad se, ovisno o povijesnom kontekstu, i sukobljuju.

Mobilizirana nacija

Ista je razlika razvidna između kategorije „patriotizma i domoljublja“, gdje prva pripada osjećajno-emocionalnoj i kulturnoj razini, a druga doktrinarno-intelektualnoj i voluntarističkoj razini. Povjesničar Dominique Venner u djelu Za pozitivnu kritiku govori o razlici između patriota okrenutih pasivnom slavljenju prošlosti i nacionalista, politički izgrađenih i odgovornih, okrenutih prema budućnosti. Sjetimo se da se mit o francuskoj modernoj državi-naciji, nedjeljivoj i jednoj, koji je nadahnuo politički model niza europskih nacija, održao stoljetnom jakobinskim i republikansko-unitarnističkom politikom, koja je nastojala nivelirati sve regionalne i kulturne razlike.

Jasno, danas u Francuskoj nitko ne osporava izražavanje regionalnih identiteta i lokalnih jezičnih posebnosti, no stoljetni valjak monarhističkog i republikanskog političkog unitarizma profilirao je Francusku (pa i Italiju, Njemačku i Španjolsku, makar imale federalno uređenje) kao modernu političku naciju u kojoj se većina francuskih građana, bez obzira na etničku, vjersku i kulturološku pripadnost prepoznaje. Kulturološko poimanje nacije u Hrvata odigralo je ključnu povijesnu ulogu u složenoj politogenezi koja se uvijek, pa i 90-ih godina, afirmirala na obrambenoj poziciji očuvanja hrvatske nacionalne i kulturne samobitnosti u odnosu na razne prijeteće ofenzivno-agresivne nacionalističke i velikounitarističke pretenzije izvana.

S obzirom da je Hrvatska  kao članica EU, suočena sa procesima kulturne i potrošačke globalizacije, možda bi trebalo razmišljati o jačanju političkog identiteta i o homogeniziranju nacionalnoj korpusa oko zajedničkih nacionalnih projekata, što jasno zahtijeva dozu apstrakcije, „graditeljske vizije“ bez koje naslijeđeni kulturni fundus nacije ostaje sterilni predmet muzeja. Vrijeme je da se zapitamo ne po čemu se prepoznajemo nego što nas je kadro zajednički mobilizirati? Mobilizirana nacija mitska je figura svih modernih nacija-država koje su nastale od 18. stoljeća nadalje. Ideja mobilizirane nacije pod zastavom narodne misli i volje podsjeća na oporbeni socijalni aktivizam masa anarho-revolucionarnoga Georgesa Sorela i na teoriju njemačkoga pisca Ernsta Jüngera, za kojega je „totalna mobilizacija“ neke nacije vrhunac narodne zrelosti i uspon snage. Danas se suvremene nacije mobiliziraju na temelju referenduma oko bitnih pitanja od nacionalnog interesa koja mogu biti gospodarske, političke i kulturne naravi, što podrazumijeva da uhodana praksa demokratskog referendumskog konzultiranja naroda jača osjećaj nacionalne pripadnosti, a i demokratske političke kulture.

Geneza nacionalne svijesti

Jasno, osjećaji nacionalne pripadnosti i čvrste političke volje ne grade se preko noći, a usko su povezani s povijesnom kolektivnom sviješću. Filozofski historicizam Maxa Hildeberta Böhma, pa i Fichtea, prema kojemu narod tvori povijesni pojam i subjekt, snažno je utjecao na oblikovanje nacionalne svijesti srednjoeuropskih naroda, pa i hrvatskog. Aristotelovsko-tomistički filozofski svjetonazor, nacionalna „povijesnost“ putem „voluntarističkog aktivizma“ te organsko-solidaristička koncepcija uređenja društva i liberalno-demokratsko poimanje državnog ustroja i uloge sačinjavaju stalne odrednice hrvatske političke misli. Političke ideološke konzervativne i liberalne težnje u Hrvatskoj nastojale su integrirati tijekom povijesti prosvjetiteljsku „konstruktivističku“ političku filozofiju, primjerice, Condorceta, Voltairea, Montesquieua, Kanta, ali su se također zbog geopolitičkog položaja i vanjskih unitarističkih pretenzija suprotstavljale „centralističko-jakobinskom“ uređenju „zajedničke države“ u kojoj je hrvatski narod imao kobno iskustvo, koje lišava građane temeljnih nacionalnih i pojedinačnih sloboda i prava. U tom smislu, sjetimo se da je Ladislav Polić oštro kritizirao Rousseauovo „sveto jakobinstvo“ koje gazi pojedinačnu slobodu gore od najgorega tiranina. Razvidno je također kako u razvoju hrvatske političke filozofije nigdje ne nailazimo na neku vrstu „moderne statolatrije“, idolatrije države kao vrhovne machina machinorum. Naime, ni u najkonzervativnijem sloju hrvatskih političkih mislilaca na koje utječu ideologije „njemačke konzervativne revolucije“ ne postoji taj oblik fetišizacije hegelovskoga tipa „uzvišene i nadmoćne države“ kao stvaratelja nacije, vjerojatno zbog specifičnoga povijesnog položaja hrvatskog naroda, za koji su snažne i centralizirane višenacionalne države značile negiranje nacionalne samobitnosti i identiteta.

Hrvatska između suvremenosti i suverenosti

Danas je proces nacionalne integracije još dodatno fragmentiran. Hrvatski nacionalni identitet koji se afirmirao na državotvornoj razini 90-ih godina danas je suočen s novim izazovima globalizma, s regionalnim i nadnacionalnim intergacionističkim procesima, te se taj nacionalni identitet ne uspijeva stabilizirati u vremensko-prostornom obzorju i skladno sazrijevati prema modelu političkog identiteta oslobođena frustracija i hipoteka prošlosti. Suverenizam kao politički identitet iz 90-ih poistovjećivao se sa svjetonazorom moderne država-nacije (društvena stratifikacija, konzervativni društveni svjetonazor). No Hrvatska je trebala ubrzanim tempom integrirati postmodernitet obilježen relativizmom svjetonazora, primat liberalnih društvenih vrednota i tržišne demokracije. Suvremenom trenutku supranacionalnog europskog, koji zahtijeva konsenzus okrenut prema budućnosti, suprotstavlja se suverenistički trenutak okrenut prošlosti, koji nastoji zadržati konzervativne društveno-političke modele. Nitko ne može zamjeriti Hrvatskoj što je nakon stoljetne austrougarske i jugoslavenske dominacije uspješno uspostavila svoju državnu neovisnost tek 1991, a ne 1848. za vrijeme proljeća naroda i nacionalnih revolucija svih ostalih srednjoeuropskih država. Hrvatska je danas suočena s novim nadnacionalim europskim izazovima koji zahtijevaju društveno-politički konsenzus što će znati skladno izmiriti i artikulirati elemente kulturne nacije i političke nacije. Kada Herder govori o nacionalnom duhu i karakteru, i o Volksgeistu (duša naroda), on ističe vrijednost nacionalnih kultura u koje su narodi ukorijenjeni, no te nacionalne kulture pretpostavljaju snažni politički identitet koji će znati štititi i artikulirati tu istu specifičnu narodnu kulturu i duh s novim suvremenim geopolitičkim, društvenim i kulturnim izazovima. I zbog toga je Renanov „svakodnevni plebiscit“ važan za razvoj i sazrijevanje Herderove „narodne duše“ i nacionalne kulture. Naime jedno od ključnih pitanja za budućnost hrvatskoga političkog identiteta jest ne samo izgradnja stabilne političke kulture i jačanje nacionalne identifikacije unutar europskih nadnacionalnih prilika, već stvaranje autoreferencijalnog afirmativnog nacionalnog i konstitutivnoga političkog identiteta naprotiv jednog reaktivnog identiteta negacije, ili identiteta iz nehaja koji se tijekom povijesti često reaktivno afirmirao u odnosu na druge ili na ugrozu izvana.

blog.vecernji.hr/jure-vujic