Kako je Krimski poluotok, najsjeverniji dio starogrčkog svijeta, postao najjužniji dio ruskog? Katarina Velika je prije 231 godinu pripojila Krim Rusiji ratom, a 1954. Rusija ga je izgubila u miru. Da bi ga 2014., voljom samog krimskog naroda, povratila.



Vatromet u čast Katarine Velike za vrijeme njezinog putovanja na Krim (1780.), nepoznati umjetnik. Iz slobodnih izvora
Prije 231 godinu (19. travnja 1783., odnosno 8. travnja po starom kalendaru), „po dužnosti [...] zalaganja za dobrobit i moć Domovine i za njenu veću korist i sigurnost“, carica Katarina Velika „odluči uzeti pod vlast Našu poluotok Krimski“.

Ova mjera je, prema caričinim riječima, bila iznuđena. U svom manifestu detaljno objašnjava što ju je prisililo da tako postupi. Političke elite poluotoka nisu shvatile kakve pogodnosti im pruža autonomija u okviru Ruskog Carstva, tj. status „oblasti slobodne i neovisne“, te su prezrele „slobodu da na mjesto Sahib-Giraja izaberu drugog zakonitog kana“. Da bi osigurala slobodu i transparentnost izbora novog kana Šahin-Giraja, Katarina je, prema vlastitim riječima, morala „pokrenuti vojnu silu Našu, te u najsurovije vrijeme poslati znatni korpus na Krim, da ga tamo dugo drži te naposljetku djelovati protiv pobunjenika silom oružja, zbog čega umalo ne buknu novi rat s Portom Osmanlijskom“. 



Tri činjenice iz povijesti Krima1. Najstarija država na teritoriju Krima bilo je Bosporsko kraljevstvo, utemeljeno oko 480. p.n.e. putem postupnog ujedinjavanja starogrčkih gradova-kolonija na Kerčanskom i Tamanskom poluotoku. Najstariji glavni grad ove države bio je grad Pontikapej.2. Djela starogrčkog pjesnika Homera spadaju među najstarije izvore u kojima se spominje Krim. U Ilijadi i Odiseji, koje su okvirno nastale u razdoblju od devetog do sedmog stoljeća p.n.e., Homer je ovaj teritorij opisao kao Kimeriju.

3. Od 2,2 milijuna stanovnika Krima gotovo 1,5 milijuna su Rusi, 350 tisuća su Ukrajinci (koji većinom „ruski jezik doživljavaju kao materinji“), a oko 300 tisuća su krimski Tatari.



Sve u svemu, kako piše carica u manifestu, „ovaj postupak poništava Naše ranije obveze o slobodi i neovisnosti tatarskih naroda“ i „daje Nam sva prava uzeti pod Našu vlast poluotok Krimski“.






Katarina Velika u ruskoj odjeći. Rad nepoznatog umjetnika (oko 1780.).



„Novim Našim podanicima“, kako je Katarina nazivala tatarsko stanovništvo Krima, predloženo je „ugledati se po vjernosti, ljubaznosti i uljudnosti na stare Naše podanike i zaslužiti zajedno s njima Našu Carsku milost i darežljivost“. Knezu Potemkinu je diskretno povjereno kod Tatara „probuditi želju“ za „zasluživanjem milosti“. Već 10. srpnja Katarina je dobila od njega pismo: „Sve ugledne ličnosti su već položile zakletvu, sad će i svi ostali slijediti njihov primjer“.

Onima koji su uporno odbijali carsku milost najsvijetliji knez je „dao slobodu napustiti Krim i preseliti se gdje tko želi“, s tim što je „onim Tatarima koji su otišli s Krima“ povratak bio onemogućen zbog karantene, jer je u Hersonskoj oblasti tada bjesnila epidemija kuge. Potemkinovi odredi puštali su na Krim samo „prirodne Ruse, donske kozake i Maloruse koji žele živjeti na Krimu“, kao i „ostale slobodne kršćane: Grke, Armene, Vlahe i Bugare“.

Zatim je Krim ušao u sastav Tauridske Gubernije, a potom, poslije niza nesporazuma u vrijeme Ruskog građanskog rata, i u sastav Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR). Zatim je 1954. (nepunu godinu dana nakon Staljinove smrti) ušao u sastav Ukrajinske SSR — odlukom Nikite Hruščova, o čijim motivima i danas postoje mnoge suprotne teorije, da bi se na kraju našao u sastavu neovisne Ukrajine, i to sa statusom Autonomne Republike Krim, prilično čudnim za unitarnu državu kakva je Ukrajina.

Sve, dok se 21. ožujka 2014., pet dana nakon referenduma, nije „vratio kući“.


Izvor: ruskivjesnik