Između silnih spinova, uskličnika i "priča", i to u onim ozbiljnijim dijelovima novina, ili informativnih emisija, pravu informaciju treba tražiti svijećom i rudarskom opremom. I nikad nisi siguran radi li se samo o običnom lažnjaku.
Bila je to super priča: svi su je i prenosili danima, s uskličnicima i ciničnim komentarima. Da, zli bankari su opet udarili na golodžep narod i ismijali Vladu koja je zabranila da se naplaćuju opomene. Promijenili su naziv "opomena" u "obavijest" i nastavili istu naplaćivati. Sjajna priča.
Gotovo bez mane. Osim jedne, sitne. "Obavijest" o kojoj se pisalo i pričalo poslana je prije početka primjene novog propisa koji zabranjuje naplatu takvih dokumenata.
Propisi jedne države, naime, imaju neobično svojstvo da vrijede od određenog datuma, najčešće nekoliko dana nakon objave u Narodnim novinama (a tamo se objave, najčešće, nekoliko dana nakon njihovog usvajanja u Vladi ili Saboru). Dakle, naplata bankarske opomene, ili obavijesti, whatever, nije bila ilegalna u trenutku kad je poslana ona koja je obišla medijski svijet u Hrvatskoj.
Za provjeru te informacije kolegici iz ove medijske kuće trebalo je nekoliko minuta. Točno onoliko koliko nitko od novinara i medija koji su objavili "sjajnu" priču o tome kako su se bankari opet narugali građanima i Vladi - nije uložio.Takvih primjera u hrvatskim medijima da se naći svakodnevno. Greške su, jasno, sastavni dio svakog posla, pa tako i novinarskog, ali ovdje se ne radi o greškama, već o sustavu. I to ne sustavu koji ide za tim da izvrne informacije kako bi naštetio vlasti. Ima i toga, ali to je manji problem. Ovdje se radi o sustavu površnosti, o kultu bombastičnosti koji je praktički potpuno uništio domaći medijski prostor. Hrvatski građani, praktički, više ni ne mogu biti informirani. Ni uz najbolju volju. Između silnih spinova, uskličnika i "priča", i to u onim ozbiljnijim dijelovima novina, ili informativnih emisija, pravu informaciju treba tražiti svijećom i rudarskom opremom. I nikad nisi siguran radi li se samo o običnom lažnjaku. Mediji u ovoj zemlji, dakle, ni izbliza više ne ispunjavaju svoju društvenu funkciju - da informiraju. A to je već državni problem. Golemi.
Svakom tko se upusti u avanturu makar površnog razmišljanja o tome je jasno da je demokracija bez kvalitetno infomiranog birača otprilike jednaka onoj u kojoj bi se na izborima zaokruživali listići sa šifriranim imenima stranaka i kandidata. Pa ti zaokružuj .
Vlast izabrana na izborima na kojima birači nemaju pojma za koga, zapravo, glasaju, jer ključ šifre ima samo Državno izborno povjerenstvo, bila bi, jasno, potpuno nelegitimna i nedemokratska, a država koja bi organizirala takve izbore bila bi predmet poruge i pritiska cijelog svijeta.
Razlika između takvih, šifriranih izbora, i onih u kojima birači, ustvari, zbog zakržljale društvene uloge medija, nemaju pojma o glavnim društvenim problemima i politikama koje zastupaju kandidati s nešifriranog listića, je vrlo, vrlo tanka.U Hrvatskoj se ona, pače, stanjuje na dnevnoj bazi.
Mediji se, naravno, nerado bave i ovom temom: činjenicom da zbog njihovog profesionalnog propadanja cijeli demokratski sustav gubi ne samo legitimitet, nego i smisao postojanja. Radi se, međutim, o iznimno ozbiljnom društvenom problemu, mnogo ozbiljnijem od, primjerice, sudbine nekog velikog poduzeća, ili raskola u nekoj političkoj stranci.
Ipak, o tome nema rasprave, urednici i izdavači drže se one o vrani i očima, politika se ne usudi dirati u osinje gnijezdo medijskih i oglašivačkih interesa, a građani, zapravo, sve manje pojma imaju o tome koliko ne znaju. Dok zemlja struže po dnu (duplom) krize, kad se bore za egzistenciju vlastitih obitelji, to im se ne može ni zamjeriti.
Bilo je, stoga, baš ljupko gledati nedavnu javnu fertutmu oko Vladine zabrane da se, osim u iznimnim slučajevima, PR agencijama ne dozvoljava poslovanje s državom. Dakle, da se ne farbamo, zabrane trošenja državnog novca kako bi se PR-ovski glancao lik i djelo ministara. Ne bi li najelementarnija logika pokazivala kako je bolje da državni, naš novac, koji odlazi za marketing političarima, dakle za DEZinformiranje javnosti, ide u korist njenog - informiranja?
Uglavnom, novca slabo ima i još neko vrijeme će ga biti sve manje, tako da je ova objekcija čisto apstraktne prirode.Činjenica je, međutim, da hrvatski birači, nemaju činjenice. I da se stvar rapidno pogoršava, svakim uskličnikom u svakom naslovu. U ekonomskoj krizi poput ove, da stvar bude gora, neinformirani birač je najopasniji birač, odnosno, šanse ozbiljno rastu svakakvim lunaticima, s brčićima ili bez njih.
Stvar je prokleto jednostavna: demokracija bez makar ovlaš infomiranih birača ne postoji. Birače mogu informirati makar ovlaš kvalitetni mediji. Mediji u Hrvatskoj odavno nisu takvi - i svakog dana sve su gori.
Da, elementarna logika je surova. A demokracija se u ovoj zemlji pretvara u bezsadržajnu kulisu.
Krajnje je vrijeme za akciju - za makar osvješćivanje ovog problema i pokušaj da se uobliči jasna i održiva medijska politika.
Inače bi se za koju godinu mogli zapitati: zaboga, kako nam se to moglo dogoditi?
Izvor: www.novilist.hr
Bila je to super priča: svi su je i prenosili danima, s uskličnicima i ciničnim komentarima. Da, zli bankari su opet udarili na golodžep narod i ismijali Vladu koja je zabranila da se naplaćuju opomene. Promijenili su naziv "opomena" u "obavijest" i nastavili istu naplaćivati. Sjajna priča.
Gotovo bez mane. Osim jedne, sitne. "Obavijest" o kojoj se pisalo i pričalo poslana je prije početka primjene novog propisa koji zabranjuje naplatu takvih dokumenata.
Propisi jedne države, naime, imaju neobično svojstvo da vrijede od određenog datuma, najčešće nekoliko dana nakon objave u Narodnim novinama (a tamo se objave, najčešće, nekoliko dana nakon njihovog usvajanja u Vladi ili Saboru). Dakle, naplata bankarske opomene, ili obavijesti, whatever, nije bila ilegalna u trenutku kad je poslana ona koja je obišla medijski svijet u Hrvatskoj.
Za provjeru te informacije kolegici iz ove medijske kuće trebalo je nekoliko minuta. Točno onoliko koliko nitko od novinara i medija koji su objavili "sjajnu" priču o tome kako su se bankari opet narugali građanima i Vladi - nije uložio.Takvih primjera u hrvatskim medijima da se naći svakodnevno. Greške su, jasno, sastavni dio svakog posla, pa tako i novinarskog, ali ovdje se ne radi o greškama, već o sustavu. I to ne sustavu koji ide za tim da izvrne informacije kako bi naštetio vlasti. Ima i toga, ali to je manji problem. Ovdje se radi o sustavu površnosti, o kultu bombastičnosti koji je praktički potpuno uništio domaći medijski prostor. Hrvatski građani, praktički, više ni ne mogu biti informirani. Ni uz najbolju volju. Između silnih spinova, uskličnika i "priča", i to u onim ozbiljnijim dijelovima novina, ili informativnih emisija, pravu informaciju treba tražiti svijećom i rudarskom opremom. I nikad nisi siguran radi li se samo o običnom lažnjaku. Mediji u ovoj zemlji, dakle, ni izbliza više ne ispunjavaju svoju društvenu funkciju - da informiraju. A to je već državni problem. Golemi.
Svakom tko se upusti u avanturu makar površnog razmišljanja o tome je jasno da je demokracija bez kvalitetno infomiranog birača otprilike jednaka onoj u kojoj bi se na izborima zaokruživali listići sa šifriranim imenima stranaka i kandidata. Pa ti zaokružuj .
Vlast izabrana na izborima na kojima birači nemaju pojma za koga, zapravo, glasaju, jer ključ šifre ima samo Državno izborno povjerenstvo, bila bi, jasno, potpuno nelegitimna i nedemokratska, a država koja bi organizirala takve izbore bila bi predmet poruge i pritiska cijelog svijeta.
Razlika između takvih, šifriranih izbora, i onih u kojima birači, ustvari, zbog zakržljale društvene uloge medija, nemaju pojma o glavnim društvenim problemima i politikama koje zastupaju kandidati s nešifriranog listića, je vrlo, vrlo tanka.U Hrvatskoj se ona, pače, stanjuje na dnevnoj bazi.
Mediji se, naravno, nerado bave i ovom temom: činjenicom da zbog njihovog profesionalnog propadanja cijeli demokratski sustav gubi ne samo legitimitet, nego i smisao postojanja. Radi se, međutim, o iznimno ozbiljnom društvenom problemu, mnogo ozbiljnijem od, primjerice, sudbine nekog velikog poduzeća, ili raskola u nekoj političkoj stranci.
Ipak, o tome nema rasprave, urednici i izdavači drže se one o vrani i očima, politika se ne usudi dirati u osinje gnijezdo medijskih i oglašivačkih interesa, a građani, zapravo, sve manje pojma imaju o tome koliko ne znaju. Dok zemlja struže po dnu (duplom) krize, kad se bore za egzistenciju vlastitih obitelji, to im se ne može ni zamjeriti.
Bilo je, stoga, baš ljupko gledati nedavnu javnu fertutmu oko Vladine zabrane da se, osim u iznimnim slučajevima, PR agencijama ne dozvoljava poslovanje s državom. Dakle, da se ne farbamo, zabrane trošenja državnog novca kako bi se PR-ovski glancao lik i djelo ministara. Ne bi li najelementarnija logika pokazivala kako je bolje da državni, naš novac, koji odlazi za marketing političarima, dakle za DEZinformiranje javnosti, ide u korist njenog - informiranja?
Uglavnom, novca slabo ima i još neko vrijeme će ga biti sve manje, tako da je ova objekcija čisto apstraktne prirode.Činjenica je, međutim, da hrvatski birači, nemaju činjenice. I da se stvar rapidno pogoršava, svakim uskličnikom u svakom naslovu. U ekonomskoj krizi poput ove, da stvar bude gora, neinformirani birač je najopasniji birač, odnosno, šanse ozbiljno rastu svakakvim lunaticima, s brčićima ili bez njih.
Stvar je prokleto jednostavna: demokracija bez makar ovlaš infomiranih birača ne postoji. Birače mogu informirati makar ovlaš kvalitetni mediji. Mediji u Hrvatskoj odavno nisu takvi - i svakog dana sve su gori.
Da, elementarna logika je surova. A demokracija se u ovoj zemlji pretvara u bezsadržajnu kulisu.
Krajnje je vrijeme za akciju - za makar osvješćivanje ovog problema i pokušaj da se uobliči jasna i održiva medijska politika.
Inače bi se za koju godinu mogli zapitati: zaboga, kako nam se to moglo dogoditi?
Izvor: www.novilist.hr
