Pisao sam i ranije o “slučaju Kontejner”. U međuvremenu, situacija je eskalirala. Radili su fotoaparati, fotkalo se micanje kanti za smeće (jer kontejnera više nema) a bilo je i fizičkih nasrtaja, dok se psovke i međusobna vrijeđanja više ni ne broje.
U sve se uključili policija i komunalne službe, a od jutros, navodno, i sam gradonačelnik Bandić. Kvart u kojem sam proveo djetinstvo i dobar dio mladosti, kao da je duševno obolio. Inače, za one koji ne znaju, rat se trenutno vodi oko tri zelene kante za smeće koje dvije strane pomiču s ruba Višeslavove ulice na Trg žrtava fašizma i nazad, tako po deset puta dnevno, kako tko stigne.Ponedjeljak navečer, 1 srpnja: Šećem preko džamije i u ulici Račkoga vidim sljedeći prizor: šestero likova je stavilo stolice nasred ulice. Sjede i piju pive. Prišao im je mladi policajac, govori im da ne mogu to raditi a oni mu se smiju u lice. To je ta Europska unija u kojoj, eto, huligane i zgubidane većinom boli kita za policiju. Murja im dođe ko neki folklor, kao eto došli drotovi da i oni mahnu u kadar.
Prilazim svojem domu, uznemiren bolesnom atmosferom a kad tamo vidim vlasnika lokala koji vodi svoj sveti rat s kantama za smeće i kontejnerima. Opet on krene meni, zašto mi iz zgrade nešto ne poduzmemo a ja ga na to upozoravam, i naglašavam, ovo je posljednje upozorenje, ne uvlačite me u svoj rat sa smećem! Ja svoje bitke biram! Sav se sjebao.
Možda sam i pretjerano reagirao, ali ne želim da me se uvlači u tu priču. Ne želim je više ni slušati. Ne zanimaju me tuđa sranja i problemi. Svatko ima svoju muku a od onih koji je tovare na druge treba bježati glavom bez obzira. Kad sam stigao doma, odlučim se malo opustiti, pa uključih televizor. Što vidim: U Zadru lete šake na tržnici. Otac i sin su donijeli fiskalnu kasu i naravno, svi su na njih nasrnuli. “Gadovi” su odlučili poštovati zakon i zato ih treba prebiti. Čitava ih je tržnica htjela ubiti. Na ostalim tržnicama od Dolca, inače jednog od najboljih placeva u Europi, pa sve do pazara u Splitu, slike pustoši i nemira. Proliva se krv, upropaštavaju se obitelji, kuju se planovi za obračune i osvete među ljudima koji jedva preživljavaju. A svemu je kriv običan, glupi stroj koji se zove fiskalna kasa.
Svojim prljavim, od ribe sluzavim prstima, prodavačice i prodavači bi trebali utipkavati svaku prodanu kilu srdele. Ne ide to, ali nije ove gore briga. Tko se ne može prilagoditi, neka nestane, ili s vremenom istrune. Progres je zajebana stvar. Ne mogu ga svi slijediti. Nisam njen štovatelj, ali moram priznati, dobro je napisala Vedrana Rudan. Car je stvarno gol, i pokazuje nam svima kurac. I uistinu, ovo što je bilo prekjučer, krvavi je pir, žderanje i oblokavanje elite, ismijavanje, perverzno izrugivanje stanju u kojem se nalazi ovaj narod. Ipak, bojim se da najgore tek dolazi.
Sad, kada smo dio EU, kada smo samo mala bijedna 28. zvjezdica na europskom dnu, naši političari, gospodarstvenici, taj vladajući soj koji vedri i oblači, fiskalizira naše živote, konačno imaju apsolutni imunitet. Oni nisu više kreatori, oni su samo puki izvršitelji. Da, tako je već dugo, mnogi od vas će primijetiti jer pozivanje na Europu, traje otkad je Hrvatske. Sada je u institucionalnom smislu to do kraja formirano i definirano. Nema više adrese kojoj se možeš žaliti ili pisati, nema više telefona kojeg možeš nazvati.
"Idi u Bruxelles, mi s time više nemamo ništa", reći će ti svi, od sitnih činovnika do gradonačelnika. Fino su to smislili. Još samo da riješe problem s kontejnerom.
Prilazim svojem domu, uznemiren bolesnom atmosferom a kad tamo vidim vlasnika lokala koji vodi svoj sveti rat s kantama za smeće i kontejnerima. Opet on krene meni, zašto mi iz zgrade nešto ne poduzmemo a ja ga na to upozoravam, i naglašavam, ovo je posljednje upozorenje, ne uvlačite me u svoj rat sa smećem! Ja svoje bitke biram! Sav se sjebao.
Možda sam i pretjerano reagirao, ali ne želim da me se uvlači u tu priču. Ne želim je više ni slušati. Ne zanimaju me tuđa sranja i problemi. Svatko ima svoju muku a od onih koji je tovare na druge treba bježati glavom bez obzira. Kad sam stigao doma, odlučim se malo opustiti, pa uključih televizor. Što vidim: U Zadru lete šake na tržnici. Otac i sin su donijeli fiskalnu kasu i naravno, svi su na njih nasrnuli. “Gadovi” su odlučili poštovati zakon i zato ih treba prebiti. Čitava ih je tržnica htjela ubiti. Na ostalim tržnicama od Dolca, inače jednog od najboljih placeva u Europi, pa sve do pazara u Splitu, slike pustoši i nemira. Proliva se krv, upropaštavaju se obitelji, kuju se planovi za obračune i osvete među ljudima koji jedva preživljavaju. A svemu je kriv običan, glupi stroj koji se zove fiskalna kasa.
Svojim prljavim, od ribe sluzavim prstima, prodavačice i prodavači bi trebali utipkavati svaku prodanu kilu srdele. Ne ide to, ali nije ove gore briga. Tko se ne može prilagoditi, neka nestane, ili s vremenom istrune. Progres je zajebana stvar. Ne mogu ga svi slijediti. Nisam njen štovatelj, ali moram priznati, dobro je napisala Vedrana Rudan. Car je stvarno gol, i pokazuje nam svima kurac. I uistinu, ovo što je bilo prekjučer, krvavi je pir, žderanje i oblokavanje elite, ismijavanje, perverzno izrugivanje stanju u kojem se nalazi ovaj narod. Ipak, bojim se da najgore tek dolazi.
Sad, kada smo dio EU, kada smo samo mala bijedna 28. zvjezdica na europskom dnu, naši političari, gospodarstvenici, taj vladajući soj koji vedri i oblači, fiskalizira naše živote, konačno imaju apsolutni imunitet. Oni nisu više kreatori, oni su samo puki izvršitelji. Da, tako je već dugo, mnogi od vas će primijetiti jer pozivanje na Europu, traje otkad je Hrvatske. Sada je u institucionalnom smislu to do kraja formirano i definirano. Nema više adrese kojoj se možeš žaliti ili pisati, nema više telefona kojeg možeš nazvati.
"Idi u Bruxelles, mi s time više nemamo ništa", reći će ti svi, od sitnih činovnika do gradonačelnika. Fino su to smislili. Još samo da riješe problem s kontejnerom.
Izvor: SEEbiz
