Počnimo odmah s onim što bi eventualno trebalo doći, nakon elaboracije, na kraju ovoga komentara. Na protestima koje je koalicija Udružena ljevica (Združena levica), koju čine tri lijeve stranke u Sloveniji (Iniciativa za demokratični socializem, IDS; Stranka za ekosocializem in trajnosni razvoj Slovenije, TRS; Demokratična stranka dela) organizirala protiv prodaje slovenskog Mercatora hrvatskom Agrokoru, voditelj Konfederacije sindikata javnog sektora Slovenije (KSJS) Branimir Štrukelj rekao je da od tih preprodaja radnici nigdje nemaju ništa. Oni su bili i ostat će jeftina i obespravljena radna snaga, bez obzira na to tko će postati vlasnikom Mercatora. Tako reagira pravi ljevičar koji se drži onoga “staromodnog” marksističkog načela da radnici nemaju domovine. No ideolozi tranzicije brinu već desetljećima da nas uvjere u suprotno. A onda i u suprotno od suprotnog. Ovom jezičnom začkoljicom hoćemo skicirati unutar postojećih odnosa naoko nerješivo “proturječje” između nacionalizma i neoliberalne globalizacije, kako se ono prelama u ekonomskim odnosima među državama i društvima. Pa tek onda i među dijelovima pojedinih društava, što znači među grupama, slojevima i klasama. I na kraju, do kojega rijetko tko stiže: među istim, npr. radničkim klasama, različitih država, upetljanih u iste poslovne politike.
Pođimo dakle lijepo redom. Postavimo zato odmah pitanje o ekonomskom nacionalizmu, koje se povodom ove preprodaje Mercatora Agrokoru, više u Hrvatskoj negoli u Sloveniji, sada nameće. To što je jedna hrvatska firma kupila drugu, slovensku, zakonitost je tržišta u vremenima globalizacije i protiviti se tome znak je uskogrudnog, ali i što je važnije, baš ekonomski neodrživog ekonomskog nacionalizma. Kada se “njihovo” carstvo širi, “Hrvati” (čitaj vladajući javni diskurs) postaju “širokogrudnim” zastupnicima neizbježne neoliberalne globalizacije. A time i borci protiv nacionalizma, kako se još nedavno vjerovalo. Jer normalno poslovanje u regiji, za poslove otvorenih granica, najbolji je pelcer protiv nacionalističkih atavizama, zaostalih iz nedavnih ratnih sukoba. Isto je propovijedala i slovenska strana, sve dok je Mercator, kao sada bivša priča o regionalnom uspjehu, kupovao firme po BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Tada se slovenska ljevica (istina, ove najnovije tada još nije bilo) nije bunila protiv takvih preprodaja, a za vlast primjerice bosanskih radnika nad bosanskim firmama. Tada je Slovenija bila agentom neizbježne globalizacije, u regionalnoj izvedbi. A sada se fenomen samo vratio kući.
Ono što je isto u prijašnjim i sadašnjem slučaju je, po tvrdnji Gorana Lukiča iz Saveza slobodnih sindikata Slovenije (ZSSS), koruptivna uloga političara. Slovenski političari sada, a recimo bosanski jučer (nek’ se hrvatski malo odmore), većinski su se zalagali za takve transakcije, kao primjer uspješnog provođenja nužnih reformi, po volji europskim institucijama, iako nikakvih direktnih direktiva po takvim pitanjima iz EU-a nema. Ispada, suprotno vladajućoj percepciji, da je politička kasta u stvarima ekonomije na braniku borbe protiv nacionalizma, što joj donosi nepopularnost među “svojim” većinski nacionalističkim stanovništvom. U drastičnoj slici: pa zar će slovenski narod, koji koliko jučer nije prezao zapucati u JNA ne bi li realizirao svoj politički separatizam, sada mirno gledati kako ga nadvladava regionalna ekonomska integracija? I to od strane drugova hrvatskih separatista?
Tako smo od državnih politika (koje to možda i nisu) i nacionalnih interesa (koji to možda i nisu) među državama i društvima došli do druge točke ovih zapetljaja: do odnosa između klasa unutar jednog naroda. Ispada da ono što si može dozvoliti slovenska buržoazija (u mjeri u kojoj uopće postoji) – a to je da se Mercator proda Agrokoru – ne može si dozvoliti slovensko radništvo. Stranke Udružene ljevice, a sutra i slovenski sindikati, protestiraju protiv toga preuzimanja. Prvi argument u protivljenju je, naoko paradoksalan, što preuzimanje nije izvedeno po Markovićevoj ili nekoj drugoj “stranoj” formuli za privatizaciju. Već baš po aktualnoj slovenskoj! U njoj je moguće da Agrokor kao poduzeće s preko 2,5 milijardi eura duga i potpuno nelikvidno “kupi” Mercator, koji je s dugovima u malo boljem stanju, tako što će dugom opteretiti baš kupljenu firmu. A tako su firme preuzimali manageri slovenskih nekada državnih poduzeća, obećavajući da će vratiti dugove – kada one postanu njihove privatne – novcem istih! To je spašavanje privrede po Münchhausenovom receptu izvlačenja sebe – vlasnika a ne radnika – iz živog blata, povlačenjem za vlastiti perčin kose na glavi. Isto je već, prije Todorića, izveo austrijski Ring domžalskom Heliosu. U slovenskim sindikatima su sigurni da je sve to dio kampanje Vlade da se privatizira 15 tvrtki u državnom (su)vlasništvu i tako “napokon” i u Sloveniju pripuste regionalni igrači poput Deutsche Telekoma. A vidjelo se već u Hrvatskoj i Crnoj Gori kako onda prolaze radnici. Predsjednik ZSSS-a Dušan Semolič zato inzistira na ostavci predsjednika uprave Nove ljubljanske banke (NLJB), kao dosadašnjeg suvlasnika Mercatora, jer obmanjuje javnost kako će ugovorom s Agrokorom postojeća radna mjesta ostati zaštićena. Zaključimo li ovaj nivo analize borbe među klasama u Sloveniji mračnim uvidom da “oni” postaju poput “nas”, iz toga ne bi smio proizaći nikakav trijumfalizam. Prije gorko kajanje: zašto nismo bili sposobni solidarno pomoći dugo godina uspješnu borbu slovenskih sindikata protiv neoliberalnih reformi jednakom borbom u “svojoj” kući?
I sada dolazimo do “najniže stepenice”, do međusobnog odnosa radničkih klasa u zemljama regije. Očito je da dok je kapital već regionalno umrežen (i globalno ovisan), “nacionalni” otpori sindikalista i lijevih stranaka (gdje postoje) više ne mogu dati puno rezultata. Koliko je poznato ovom autoru, neki slovenski sindikalisti i civilni aktivisti imali su akcije u drugim zemljama Jugoslavije, da pomognu zaštiti tamošnjih radnika od slovenskih poslodavaca koji su premjestili svoje pogone recimo u Srbiju i BiH. Logika je bila još uvijek nacionalistička ili barem nacionalno egoistična. Jer ako se sada ne poštuju radnička prava u slovenskoj firmi u BiH, sutra se neće ni u Sloveniji. I to se sada počelo događati. Regionalni igrači – tako i Todorić, zašto ne – snižavaju kriterije života i rada za svoje radnike u “zapadnim provincijama” carstva, dok su oni još uvijek “dobri” za “istočne provincije”. Protiv toga se radničke organizacije, bilo sindikalne, bilo stranačke, ne mogu boriti ostajući na nacionalnim pozicijama. Potrebni su nam istinski internacionalizam i zajedničke akcije u više ovih smiješnih državica odjednom. Potrebna nam je, zašto ne, aktivacija “jugoslavenskog viška” u potencijalu ovdašnjih radničkih klasa.
I u tom smislu u pravu je uvodno spominjani sindikalist Branimir Štrukelj: radnici, kada postanu proleterima, nemaju domovine. Pa im je svejedno hoće li njihova firma pripasti “hrvatskim” ili “slovenskim” kapitalistima. Sve dok ne shvate da bi mogla biti i njihova. Za početak recimo tako da se sindikati Agrokorovih i Mercatorovih radnika u svim zemljicama gdje te firme operiraju čvrsto povežu u jednu organizaciju.
Izvor: novosti
