Prije nekoliko godina sreo sam jednog svog vršnjaka, dobrog znanca koji već dugo godina radi u Ministarstvu unutarnjih poslova.
Tada sam pisao kolumnu za Objektiv, a on mi je rekao kako rado čita moje tekstove. Iako mi se žurilo, pristao sam da popijemo kavu. Čovjek mi se zapravo htio izjadati, pa i informirati me o tome kako stvari uistinu izgledaju u našem sigurnosnom sustavu, ali me istodobno i zamolio da o tome nigdje ne pišem. Pošto je od našeg razgovora prošlo dosta vremena te s obzirom da sam njegov identitet već u uvodnim rečenicama izmjenio te prikrio, smatram kako je potreba da s javnosti podijelim njegovu priču, važnija od njegovog tadašnjeg straha. Uglavnom, pričao mi je o tome kako su svojedobno tokom Karamarkovog vođenja ministarstva zaposlenici čuvali i vozili goste, kolege iz Srbije.Nije mi odmah bilo jasno što je tu sporno a onda mi je objasnio kako se nije radilo samo o formalnim susretima, već o organiziranim zabava, pa i orgijama. Kada je jedan djelatnik pitao svog nadređenog, zašto se to radi, ovaj mu je odgovorio da koliko god mi ugostili i počastili policijske šefove iz Srbije, nikad nećemo moći dostići njihov nivo „gostoljubivosti“. Po onome što mi je ispričao izvor ovih informacija, policije Srbije i Hrvatske nikada nisu toliko dobro surađivale kao tokom razdoblja kada su na čelu ministarstava unutarnjih poslova bili Tomislav Karamarko i Ivica Dačić.Samo najveći naivci bi mogli zaključiti kako je to bilo tako isključivo zato jer se radi o iznimnim profesionalcima kojima ne smetaju različite ideologije i politički stavovi. Mnogo je vjerojatnije, što svakako objašnjava i neformalna te prijateljska druženja, da se radi o privatnim interesima, kao i uzajamnoj pomoći protiv zajedničkih „neprijatelja“. Karamarku ali i čitavom HDZ-u Milanović i njegovi suradnici, pa i sam Josipović javno zamjeraju zbog kolektivne odgovornosti u odnosu na pljačke za vrijeme Sanadera ali i agresivnu, po njima nacionalističku retoriku koja nije primjerena njihovoj politici pomirenja svih sa svima, uz već poznatu relativizaciju hrvatske novije, ali i starije povi jesti. Njihovi glavni argumenti protiv Karamarka i društva su nepoštenje i suprotna ideologija, što svakom objektivnijem promatraču nakon nekog vremena postane zamorno, čak i pogrešno. Stalno ponavljanje istog, počinje zvučiti isključivo kao opravdavanje vlastite nesposobnosti, a sa svakom novom aferom ove vlasti, i mit o njihovom poštenju, gubi na svojoj težini. Na kraju ispada da je jedina razlika između jednih i drugih u njihovim ideološkim sukobima koji počinju s devedesetima a završavaju u Drugom svjetskom ratu. Logično, postavlja se pitanje, zašto se SDP ne usuđuje upustiti u obračun, koji nije nužno vezan uz politiku već uz sigurnosni sustav ove države?Kad je HDZ s pravom napadao vlast radi famoznog Lex Perkovića, nitko od SDP-ovaca nije uzvratio istom mjerom, a imali su i imaju municije i za takav prljav rat. Hrvatska nije talac samo gospodarskog i državnog kriminala, perušenja i pustošenja javnog novca, korupcije, već i ubojstava, atentata, sumnjivih smrti i opstrukcije da se takvi događaji istraže. U devedesetima, ubijeni su mnogi povratnici iz emigracije koji se nisu slagali s time da „bivši“ udbaši sudjeluju u stvaranju suvremene države Hrvatske. U novom tisućljeću, ubojstva koja imaju karakteristike likvidacija, pod očitim blagoslovom, a vjerojatno i naredbom, istih onih službi, koje bi trebale brinuti o sigurnosti svih građana, postala su rijeđa ali nisu prestala.
Takozvana zločinačka organizacija bila je optužena za čitav niz ubojstava u podzemlju a na sudu je dokazano kako im je mnogo toga podmetnuto pa se postavlja pitanje, ako dečki s Knežije nisu sijali smrt po gradu, tko jest? Karamarko se otišao pokloniti na grob Mire Barešića. ali nije nikada javno spomenuo kako ga nisu ubili Srbi, već ljudi iz njegove vlastite jedinice, a sve po nalogu udbaških struktura u Hrvatskoj.
Što je s Milanom Levarom? Ili s Ivom Pukanićem kojem je Karamarko povukao policijsku zaštitu? Zar su naše službe stvarno bile toliko nesposobne da ni nakon nekoliko pokušaja atentata, nisu mogle detektirati, s koje mu strane i od koga prijeti stvarna opasnost? Je li riječ o nesvjesnom ili svjesnom propustu? Kako je jedan Srđan Mlađan mogao svaki vikend vršiti pljačke i onda gle, igrom slučaja, ubiti baš Milenka Vranjkovića, policajca koji se navodnu upustio u opasnu igru ucjenjivanja nekih ljudi iz politike i obavještajnog podzemlja? Svakom je jasno kako procedura hvatanja naoružanih ubojica ne uključuje pojedinačna ušetavanja u haustor gdje se takvi nalaze, već se zove specijalce, a opet Vranjković se tamo iz nekog razloga našao sam. Zašto? Nije poživio da ga pitamo.
Gdje je iz javnosti nestao novinar Željko Peratović koji je ratovao preko svojih tekstova s Karamarkom? Što je Domagojem Margetićem, kojem su potpuno zatvorena vrata svih glavnih medija u Hrvatskoj, a posljednjih godina tekstove objavljuje samo na SEEbizu? Netko će reći da se radi o kontroverznim novinarima, ali nije uvijek bitno tko govori, već što govori i kakve dokaze za svoje tvrdnje ima.
Ove nedjelje gost kod Stankovića je bio Krunislav Olujić i bez obzira na to što i sam Olujić ima svojih grijeha, on je ovoga puta, prvi javno postavio pitanje opasnosti naše izvjesne budućnosti kada se kroz manje od godine dana nađemo u državi na čijem će vrhu biti ljudi čiji je mentalni sklop i način rada oblikovan u obavještajnoj i policijskoj zajednici. Karamarko se žuri na vlast, kao da se boji mogućih istraga, ali taj je strah neopravdan jer se Milanović pokazao kao nedostojan i neadekvatan protivnik te zasigurno nema hrabrosti ići do kraja, jer i sam ima dosta kostura u ormaru.
Razlika između njih je samo u tome što su Karamarkovi kosturi, stvarni kosturi, te imena i prezimena ljudi kojih više nema, a o čijoj sudbini on zna zasigurno mnogo više od onog što je spreman podijeliti s javnosti. Ta činjenica izaziva jezu u svakom građaninu koji je postane svjestan, odnosno koji se s njome suoči. Jednom kad osvoji vlast, Karamarko će se potruditi da ti kosturi iz ormara, nikad iz njega ni ne izađu.
Takozvana zločinačka organizacija bila je optužena za čitav niz ubojstava u podzemlju a na sudu je dokazano kako im je mnogo toga podmetnuto pa se postavlja pitanje, ako dečki s Knežije nisu sijali smrt po gradu, tko jest? Karamarko se otišao pokloniti na grob Mire Barešića. ali nije nikada javno spomenuo kako ga nisu ubili Srbi, već ljudi iz njegove vlastite jedinice, a sve po nalogu udbaških struktura u Hrvatskoj.
Što je s Milanom Levarom? Ili s Ivom Pukanićem kojem je Karamarko povukao policijsku zaštitu? Zar su naše službe stvarno bile toliko nesposobne da ni nakon nekoliko pokušaja atentata, nisu mogle detektirati, s koje mu strane i od koga prijeti stvarna opasnost? Je li riječ o nesvjesnom ili svjesnom propustu? Kako je jedan Srđan Mlađan mogao svaki vikend vršiti pljačke i onda gle, igrom slučaja, ubiti baš Milenka Vranjkovića, policajca koji se navodnu upustio u opasnu igru ucjenjivanja nekih ljudi iz politike i obavještajnog podzemlja? Svakom je jasno kako procedura hvatanja naoružanih ubojica ne uključuje pojedinačna ušetavanja u haustor gdje se takvi nalaze, već se zove specijalce, a opet Vranjković se tamo iz nekog razloga našao sam. Zašto? Nije poživio da ga pitamo.
Gdje je iz javnosti nestao novinar Željko Peratović koji je ratovao preko svojih tekstova s Karamarkom? Što je Domagojem Margetićem, kojem su potpuno zatvorena vrata svih glavnih medija u Hrvatskoj, a posljednjih godina tekstove objavljuje samo na SEEbizu? Netko će reći da se radi o kontroverznim novinarima, ali nije uvijek bitno tko govori, već što govori i kakve dokaze za svoje tvrdnje ima.
Ove nedjelje gost kod Stankovića je bio Krunislav Olujić i bez obzira na to što i sam Olujić ima svojih grijeha, on je ovoga puta, prvi javno postavio pitanje opasnosti naše izvjesne budućnosti kada se kroz manje od godine dana nađemo u državi na čijem će vrhu biti ljudi čiji je mentalni sklop i način rada oblikovan u obavještajnoj i policijskoj zajednici. Karamarko se žuri na vlast, kao da se boji mogućih istraga, ali taj je strah neopravdan jer se Milanović pokazao kao nedostojan i neadekvatan protivnik te zasigurno nema hrabrosti ići do kraja, jer i sam ima dosta kostura u ormaru.
Razlika između njih je samo u tome što su Karamarkovi kosturi, stvarni kosturi, te imena i prezimena ljudi kojih više nema, a o čijoj sudbini on zna zasigurno mnogo više od onog što je spreman podijeliti s javnosti. Ta činjenica izaziva jezu u svakom građaninu koji je postane svjestan, odnosno koji se s njome suoči. Jednom kad osvoji vlast, Karamarko će se potruditi da ti kosturi iz ormara, nikad iz njega ni ne izađu.
