Kiseljenje svjedoka, sumporenje pravde

Čedomira Vučkovića nije ubio Krunoslav Fehir, nego je umro od trovanja sumpornom kiselinom - to je dokazana činjenica. Na prvome suđenju Branimiru Glavašu za likvidacije srpskih civila u ratnome Osijeku 1991. svjedočili su o tome patolog Davor Strinović i toksikolog Zdravko Kovačić, koji je u rujnu 1991. obducirao izmučeno tijelo ubijenog čovjeka.

Pa opet, bivši osuđenik sada tvrdi suprotno, podnoseći kaznenu prijavu protiv tadašnjeg dječaka, svojega podređenog, kojega su kao dijete obukli u ustašku uniformu i dali mu da puca na civile - te činjenice, a ne proceduralna juristička paučina, važni su podaci u ovome najdužem, i uvelike najsramotnijem, suđenju za ratne zločine devedesetih.

Vrijeme je ovdje prije svega važno: kakva je to pravda u kojoj ni poslije 28 godina nema pravomoćne presude? Štoviše, kakva je to pravda u kojoj je pravomoćna presuda, kao u neslušljivim pjesmama, »bila, ali više nije«: Ustavni sud ukinuo ju je u siječnju 2015. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego je Glavašu istjecao osmogodišnji zatvor koji je izdržavao u BiH, kamo je odjezdio neposredno prije izricanja presude u Zagrebu.

Nakon šokantne odluke Ustavnog suda, vlastitu je pravomoćnu presudu bio prisiljen ukinuti i Vrhovni sud, kako bi prvostupanjski, Županijski sud u Zagrebu, mogao pretresti sve dvojbe što ih je Ustavni sud naveo u ukinuću pravomoćnog pravorijeka - od dileme kada je počeo Domovinski rat, do posljedičnih nejasnoća koje su se Ženevske konvencije imale primjenjivati tijekom suđenja - mnoge dvojbe, dakle, ali nijedna oko utvrđenih činjenica.

Činjenice dakle nisu osporene. I zato, kaznena prijava koju je Glavaš protekloga tjedna podnio protiv Krunoslava Fehira za ubojstvo Čedomira Vučkovića nije drugo doli juridička sofisterija, proceduralni »song« u teatru koji je Glavašu sklona bratija i inače tijekom suđenja izvodila, od medijskoga prvooptuženikova štrajka glađu, preko razotkrivanja imena zaštićenih svjedoka, do kojekakvih prijetnji, pa i smrću, svjedocima i novinarima upućenima u slučaj.

Kaznena je prijava, bez sumnje, tempirana u pomno odabrani čas: uoči Fehirova svjedočenja na ponovljenome suđenju. U tom kontekstu, dakako, ona funkcionira kao svojevrsno »kiseljenje svjedoka« i optuženikov pokušaj da ustraši svoga bivšeg maloljetnog vojnika i time ga odaleči od nakane da ponovi ključni iskaz.

Pokušaj je međutim propao. Fehir je ponovio iskaz, konzistentno svemu što govori još od ljeta 2005, kada je prvi put progovorio u povijesnome intervjuu Dragi Hedlu za Feral Tribune. U ponedjeljak je svjedočio ovako: »Oko 21 sat sam s Brekalom ušao u garažu i tada sam prvi put vidio akumulator. Brekalo je nosio malu posudicu i u nju je izlio neku tekućinu koju je dao Vučkoviću da pije. Kasnije sam čuo da je to kiselina. Brekalo je izletio iz garaže i mene gotovo izgurao. On je otišao u sekretarijat, a ja sam ostao pred garažom. Malo kasnije čuo sam neke udarce i vrata garaže su se otvorila. Vučković je izašao i krenuo prema meni. Vikao sam mu da stane. A onda sam zapucao i ispalio više hitaca i on je pao«.

Vještačenje je ustanovilo da je Fehir žrtvu pogodio s dva metka, ali ne fatalno: nedužni čovjek umro je u mukama sumporne kiseline. Potom je, tvrdi uporno Fehir, došao Glavaš i pitao što je vidio drugi zatočenik, Đorđe Petković. »Glavaš je rekao da ga treba likvidirati jer je vidio što se dogodilo. On ga je zvao teroristom. Došao je i moj otac koji me odveo u obližnju školu. Uzeo mi je oružje i rekao što da kažem istražnom sucu koji će raditi očevid«.

Na ovome mjestu prestaju biti važni Glavaševi pokušaji da promijeni sudski utvrđene činjenice, a postaje zanimljiv Krunoslav Fehir - bio je dijete, šesnaestogodišnjak; poznata je, jeziva i infernalna, fotografija golobradog mladića sa snajperom, u crnoj ustaškoj uniformi, kako pred osječkom katedralom pozdravlja nacističkim pozdravom.

Pa kad već tog čovjeka, ultimativnog insajdera i najvažnijeg zviždača neovisne Hrvatske - koji je smogao snage priznati vlastitu mračnu ratnu tajnu i s njom razotkriti cijelu tamnu stranu ratnog Osijeka, pa godinama još živjeti s pritiskom tog priznanja - kad tog čovjeka, dakle, najodgovorniji za sve to nastoji strpati u haps i onemogućiti mu status svjedoka, hoće li se itko dosjetiti da, ako ništa drugo, podnese kaznenu prijavu zbog toga što su maloljetno dijete, umjesto da ga čuvaju od rata, uvalili u ustašku uniformu i posadili da puca na srpske civile?

Hoće li netko, umjesto beskrajno o Glavašu, progovoriti već jednom o etičkome bezdanu koji je mogao izbljuvati takvu neljudskost, jednu od mnogih što smo ih u tom suđenju bili prisiljeni saznati? Ako o tom ne progovorimo, pravdi će se, ako već nije, dogoditi navlas isto što i ubogom Vučkoviću Čedi.

novilist