Svaki put kad ih biramo, smrtno ozbiljno raspravljamo o tome treba li nam uopće predsjednička funkcija lišena većine stvarnih ovlasti, svedena više ili manje na puki protokol koji godišnje sprži pedesetak milijuna kuna. Raspravljamo, a onda nakratko svejedno upadnemo u histeriju oko imena novog ćaće nacije - dobro, nedavno smo dobili i prvu mater - da bismo nedugo nakon toga uvijek iznova razočarano lamentirali o ispraznoj formi, estradizaciji politike i besmislu cijele te parade
Naravno, dojam ovisi o kutu gledanja: nisu rijetki slučajevi da je onima koji su s ushitom pratili Josipovićevo špartanje po Hrvatskoj, pompa koja prati putešestvije današnje predsjednice neopisivo iritantna. I obrnuto, dakako - oni koji su prije godinu ili dvije rogoborili zbog rasipanja javnog novca i bezobrazne samopromocije prvog državnog fikusa, danas svaku pojavu Kolinde Grabar Kitarović u javnosti izjednačavaju s ukazanjem Gospe i direktno povezuju s duhovnim ozdravljenjem hrvatske nacije.
Sukus u oba slučaja je potpuno jednak. Kao što smo na ovom mjestu prije nešto više od godine dana Ivu Josipovića proglasili 'najskupljom hrvatskom posvudušom', tako Kolindu Grabar Kitarović danas mirne duše možemo prekrstiti u hrvatsku kraljicu banalnosti. Šest mjeseci mandata je sasvim dovoljno.
A opet, što smo drugo mogli očekivati? Hrvatske predsjednike upravo i biramo kako bi se sukladno svojim ovlastima bavili tričarijama. Tražili ste, gledajte.
Ali mora se priznati da je tu vještinu promoviranja ničega u svojih deset splitskih dana friška hrvatska predsjednica dovela do savršenstva. Taman kad smo pomislili da od lijepljenja pločica i vožnje kombajna luđe ne može, dobili smo i fiktivno upravljanje trajektom, predsjedničko lizanje sladoleda, ceremonijalno trljanje palca na spomeniku Grguru Ninskom i postrojavanje cijele jedne novinske redakcije. U Splitu je zavladao ozbiljan strah da će umjesto trenera Damira Burića poželjeti sjesti i na klupu Hajduka, pa konačno razriješiti dvojbe na pozicijama stopera i bekova.
Kolinda Grabar Kitarović u Dalmaciji se radikalno uživjela u status 'žene iz naroda', koji teatralno cjeliva u svojim patetikom prešećerenim javnim nastupima, a bilo je vidljivo da joj upravo ta uloga najviše odgovara, kao da je žena konačno ostvarila sve svoje djevojačke maštarije. Sasvim sigurno joj je pomogla činjenica da u dijelu puka ionako uživa status božanstva, pa je došlo do čarobnog klika u kojemu njoj ekstatična masa klikće na svakom koraku, dok joj ona odzdravlja mahanjem papinskim pokretima zglobova i uvijek istim predizbornim smiješkom.
Naravno, dojam ovisi o kutu gledanja: nisu rijetki slučajevi da je onima koji su s ushitom pratili Josipovićevo špartanje po Hrvatskoj, pompa koja prati putešestvije današnje predsjednice neopisivo iritantna. I obrnuto, dakako - oni koji su prije godinu ili dvije rogoborili zbog rasipanja javnog novca i bezobrazne samopromocije prvog državnog fikusa, danas svaku pojavu Kolinde Grabar Kitarović u javnosti izjednačavaju s ukazanjem Gospe i direktno povezuju s duhovnim ozdravljenjem hrvatske nacije.
Sukus u oba slučaja je potpuno jednak. Kao što smo na ovom mjestu prije nešto više od godine dana Ivu Josipovića proglasili 'najskupljom hrvatskom posvudušom', tako Kolindu Grabar Kitarović danas mirne duše možemo prekrstiti u hrvatsku kraljicu banalnosti. Šest mjeseci mandata je sasvim dovoljno.
A opet, što smo drugo mogli očekivati? Hrvatske predsjednike upravo i biramo kako bi se sukladno svojim ovlastima bavili tričarijama. Tražili ste, gledajte.
Ali mora se priznati da je tu vještinu promoviranja ničega u svojih deset splitskih dana friška hrvatska predsjednica dovela do savršenstva. Taman kad smo pomislili da od lijepljenja pločica i vožnje kombajna luđe ne može, dobili smo i fiktivno upravljanje trajektom, predsjedničko lizanje sladoleda, ceremonijalno trljanje palca na spomeniku Grguru Ninskom i postrojavanje cijele jedne novinske redakcije. U Splitu je zavladao ozbiljan strah da će umjesto trenera Damira Burića poželjeti sjesti i na klupu Hajduka, pa konačno razriješiti dvojbe na pozicijama stopera i bekova.
Kolinda Grabar Kitarović u Dalmaciji se radikalno uživjela u status 'žene iz naroda', koji teatralno cjeliva u svojim patetikom prešećerenim javnim nastupima, a bilo je vidljivo da joj upravo ta uloga najviše odgovara, kao da je žena konačno ostvarila sve svoje djevojačke maštarije. Sasvim sigurno joj je pomogla činjenica da u dijelu puka ionako uživa status božanstva, pa je došlo do čarobnog klika u kojemu njoj ekstatična masa klikće na svakom koraku, dok joj ona odzdravlja mahanjem papinskim pokretima zglobova i uvijek istim predizbornim smiješkom.
Nitko nije tako lijep, zgodan, mudar i odlučan kao naša Kolinda. Njena kosa je najplavija, oči najtoplije, a duša najplemenitija. Na svijetu nema državnice tog kalibra, a njen patriotizam nitko prije i nitko kasnije neće nadmašiti. Ako treba, šefice, samo reci - letjet ćemo kao meci.Bakice na pazaru poput kakvih pijanih repera o Kolindi skladaju pjesmice, udaraju selfieje i naglas proklinju mrske neprijatelje koji vječito vrebaju iza ugla. Samo ona zna kako zaštititi našu ubogu Hrvatsku. Špalir na svakom koraku. Ponizni lokalni političari pridržavaju joj skute i mahnito mašu lepezama. Nema što, ni Tito se ne bi posramio.
Ali opet, nije tomu kriva KGK, kako je već službeno tituliraju u njenom uredu, već duboko ukorijenjena želja za idolopoklonstvom, političkim kičem i šupljim predstavama. Čak i taj nesretni Ivo Josipović znao je pobrati pljesak na famoznom splitskom pazaru, kao i svi njegovi prethodnici i u narodnim i u nenarodnim režimima. Ali s Kolindom su stvari konačno zbilja sjele na svoje mjesto. Našla krpa zakrpu.
Deset splitskih predsjedničkih dana je, kažemo, po svemu sudeći potpuno ispunilo svoju svrhu i očekivanja: red je bio i da se Tomislav Karamarko malo odmori od kampanje, pa da dio posla za njega odradi suknja iza koje se skriva. Hrpetina medijskog naslikavanja, znalački iskorišteni svi gradski 'landmarci' i 'trejdmarci', desetak odrađenih ozbiljnih sastanaka - kojih u Zagrebu ionako ima na bacanje, samo su do te mjere uzaludni i besplodni da im nitko više ni ne posvećuje pažnju - i, na koncu, ekstremno otimanje svjetla reflektora, tek da se zna tko u ovoj državi ima paradne ovlasti.
Ako ćemo pošteno, Kolindi Grabar Kitarović ipak se treba priznati jednu stvar. Preseljenje ureda na drugi kraj zemlje i poruka da se 'Hrvatska ne može voditi samo iz Zagreba' barem je formalan, maleni poticaj da se o decentralizaciji države počne barem ozbiljnije razmišljati. Takva demonstracija bi, naravno, bila puno primjerenija kada bi je izveli oni koji stvarno trebaju nešto raditi, odnosno, kada bi Zoran Milanović spakirao svoje ministre i natjerao ih da deset dana provedu u uredu Ive Baldasara. Ili kada bi, recimo, Siniša Hajdaš Dončić slijedio stope KGK i osobno se uvjerio kako to izgleda dva sata putovati između Splita i Omiša, na najprometnijoj cesti u državi koja služi samo kao podsjetnik na tragičnu nekompetenciju i nemar nekoliko prethodnih garnitura u Banskim dvorima.
A opet, da KGK zbilja nešto odlučuje u cestogradnji, ni nju Omiš sasvim sigurno vidio ne bi...
